HNiP je reagirao na deklaraciju interkatedarske srbističke konferencije o svojatanju hrvatskog jezika, književnosti i kulture priopćenjem koje potpisuju Krešimir Čokolić i Smiljana Škugor-Hrnčević.
“Već nekoliko godina za redom u ovo vrijeme u Tršiću, rodnom mjestu Vuka Stefanovića Karadžića održava se interkatedarska srbistička konferencija s koje se, po već znanim velikosrpskim pretenzijama donese deklaracije u kojima se svojataju ili bolje rečeno kradu hrvatski jezik, hrvatska književnost i kultura. Nakon lanjske deklaracije o granicama srpskog jezika, u kojoj su njezini autori na sebi svojstven način po onoj srpskoj narodnoj – ‘što Srbin imade, imade, a što ne imade to ukrade’, na neutemeljenim Karadžićevim tezama lansirali laž o štokavskom narječju kao isključivo srpskom te posljedično tome i o dubrovačkoj književnosti kao srpskoj, a u ovogodišnjoj su, pod nazivom Deklaracija o granicama srpske književnosti, opet posegnuli za dubrovačkom književnošću, s jednom razlikom da sada za tu književnost uvode termin “dvostruka pripadnost”.
> AEM dodijelio sredstva za provjeru točnosti informacija CESI-ju, Faktografu, udruzi Lupiga; odbio HNiP, UiO i Hrvatske studije
Da je tomu tako donosimo citat iz Deklaracije: “S obzirom na tradiciju interpretacije razlikovanja srpske od drugih književnosti, u vezi sa suvremenim odnosom prema granicama srpske nacije, kulture i književnosti, obuhvaćaju cjelokupni korpus srpske književnosti: narodnu, staru (uključujući i dubrovačku književnost) i novu književnost, kako je navedeno u Deklaraciji o kanonu srpske književnosti na Drugoj interkatedarskoj srbističkoj konferenciji 2021. godine.”
HNiP: Nije im prvi put…
Poznavateljima ove problematike sigurno su poznati i slični pretencionistički sadržaji Povelje o srpskom kulturnom prostoru iz 2019. koja u srpski kulturni prostor ubraja Dubrovnik i Boku kotorsku.
No, isto tako, autorima tih i takvih deklaracija i povelja, vrlim znanstvenicima valja poručiti da pročitaju Mirka Tomasovića koji je sustavno i temeljito obradio nastanak drama Ivana Kukuljevića, Stanka Vraza, Ivana Mažuranića, Antuna Nemčića i drugih, čija su djela redom napisana na jeziku kojemu je podloga štokavština, a sve prije 1847. koju Srbi uzimaju za godinu Karadžičeve reforme odnosno tiskanja “Pesmama” Branka Radičevića. Ovdje valja napomenuti da i njihov otac nacije Ilija Garašanin svoje znane Načertanije (i844), od kojih je krenulo svo nacionalističko srpsko prisezanje tuđega, nije napisao na štokavici. Toliko o onome što je srpsko, a što nije!
Uz ovakva, svakoljetna zapljuskivanja vrlih srpskih književnika, lingvista, jezikoslovaca i njima sličnih valja poručiti „uzalud vam trud trubači iz Tršića“ i dodati da je hrvatska književnost hrvatska, a da je hrvatski jezik hrvatski i priznat u Europskoj uniji i da će tako, na njihovu žalost ostati zauvijek.
Predsjednik i tajnica HNiP-a
Krešimir Čokolić i Smiljana Škugor-Hrnčević”
