Smrt bivšeg gradonačelnika Zagreba Milana Bandića neposredno pred zagrebačke izbore uhvatila je gotovo sve velike stranke nespremne za ozbiljnu kandidaturu jer su vjerojatno računale na još jedan u nizu poraza pa se za izbore nisu ozbiljno ni pripremale kao što je već bio slučaj u nekoliko prethodnih izbornih ciklusa. HDZ je i ovaj put djelovao kao da niti nisu namjeravali pretendirati na mjesto gradonačelnika. Kandidirali su mladog Davora Filipovića kao da su na Olimpijskim igrama pa im je bitno sudjelovati, a ne pobijediti. Ipak, Filipović je ostvario rezultat od 9,8% od ukupnog broja glasova jer je za njega glasovalo 32 tisuće birača. Iako 9,8% izgleda malo, to je zapravo pa dvostruko od onoga što je na prošlim izborima osvojio Drago Prgomet koji je s 18 tisuća glasova dobio tek 5,6%, a prije njega je sličan rezultat ostvarila kandidatkinja Margareta Mađerić koja je sa 16 tisuća glasova dobila 5,4% od ukupnog broja glasova. Mladi Filipović sa svojih 9,8% ostvario je dakle skoro zbrojeni rezultat prethodna dva HDZ-ova kandidata.
SDP je na posljednjim izborima ostvario sličan rezultat kao i HDZ, njihov kandidat Joško Klisović dobio je 7,8% odnosno 25 tisuća glasova. Za SDP to je ipak značajan pad u odnosu na dva prethodna ciklusa u kojima su samostalno ili u koaliciji uspješno dolazili do drugog kruga gdje bi pak redovno gubili od Milana Bandića. Tako je Rajko Ostojić 2013. dobio tek 22% u prvom i 32% u drugom krugu, dok je koalicijska kandidatkinja Anka Mrak Taritaš 2017. godine u prvom krugu prošla s 24% dok je u drugome malo i zaprijetila Milanu Bandiću s osvojenih čak 46% odnosno 136 tisuća glasova.
Ove izborne godine na izborima za Gradsku skupštinu HDZ i SDP našli su se na četvrtom odnosno petom mjestu u prvom krugu s osvojenih 9,8 i 7,8% dok je pobjedu uvjerljivo odnijela koalicija Možemo! Između njih na drugom i trećem mjestu bili su Domovinski pokret s 11% i stranka Milana Bandića s 9%.
Gerile u magli
Nespremnost velikih stranaka najbolje su iskoristili novi gerila političari/aktivisti iz Možemo! te na vlast došli kako bi se to u narodu reklo “prodajom magle” o tome da su oni drugačiji te kolike sve promjene možemo očekivati ako oni pobijede. Sve to smo mogli vidjeti u potpuno nekritičkom pristupu većine medija koji ih i dalje “tetoše” te ne ulaze u njihov način vođenja grada, sposobnosti i transparentnost upravljanja gradskim novcem. Možemo! su tu svoju različitost demonstrirali nešto drugačijim metodama vođenja kampanje, na ulicama su plesali, izražavali se pjesmom, nastupali su pomalo gerilski pozivajući se na svoj dugogodišnji aktivizam prošaran radom u brojnim udrugama građana. Svi oni profesionalni političari iz velikih i moćnih stranaka ispali su iz igre od aktivista miljenika medija koji su tijekom kampanje na ulicama vozeći se biciklima putem tranzistora puštali svoj izborni program u obliku pjesme.
To je upalilo alarm kod većine stranaka koje su shvatile da bi se ta magla mogla spustiti u cijeloj državi pa i na državnoj razini te da bi Možemo uskoro mogli svoju pjesmu zapjevati na svim razinama vlasti. Postalo je očigledno da polovina biračkog tijela ne osjeća potrebu sudjelovati u biranju vlasti, a da u drugoj polovini prevladavaju prosvjedni birači. Poznato je da prosvjedni birači žele pokazati velikim strankama svoje nezadovoljstvo pa u znak prosvjeda biraju bilo koga “drugačijeg” tko pokaže inicijativu za preuzimanjem vlasti. Nekoć su to bili aktivisti iz Živog zida, a ovaj put to su bili aktivisti iz Možemo. Očito rijetko tko pamti davna upozorenja Stjepana Radića da ne srljamo kao guske u tu maglu koju nam tako skupo prodaju.
Možemo je jedinu prijetnju svojoj potpunoj pobjedi imao u liku Miroslava Škore koji je kao kandidat Domovinskog pokreta za gradonačelnika ušao u drugi krug. Ipak 34% od ukupnog broja glasova u drugome krugu Škori nije bilo dovoljno te je Tomislav Tomašević pobijedio sa 199 tisuća glasova odnosno 63% dok je u prvome krugu dobio 147 tisuća glasova odnosno 45% od ukupnog broja.
U Gradskoj skupštini su Možemo pobjedu odnijeli sa 130 tisuća glasova odnosno 40% dok su prag prešli još HDZ s 36 tisuća glasova odnosno 11%, Domovinski pokret s 33 tisuće glasova odnosno 10%, Stranka Milana Bandića s 29 tisuća odnosno 9%, SDP s 28 tisuća glasova odnosno 8% i MOST s 19 tisuća odnosno 6%.
Tu se otprilike vidi da je 34% glasova koje je kandidat Miroslav Škoro dobio u drugome krugu izbora za gradonačelnika zapravo zbroj glasova koje su dobili HDZ, Domovinski pokret, Stranka Milana Bandića i MOST zajedno u izborima za skupštinu. To je vjerojatno dio biračkog tijela koji naginje desnome centru i koji je razjedinjen po strankama, ali se našao ujedinjen kad je u drugom krugu trebalo izabrati gradonačelnika nasuprot mladom ljevičaru aktivistu bez prethodnog iskustva u upravljanju gradom ili bilo čime, zapravo, osim nekakvih projekata unutar udruga građana. Zapravo, cijeli Možemo sastoji se od ljudi koji naizgled nemaju nikakvog ili imaju vrlo malo radnog iskustva u bilo kojem obliku upravljanja i vođenja grada ili bilo kakve tvrtke, ali i bilo kakvih drugih sposobnosti s obzirom na to da su se bavili jedino aktivizmom. Jedino iskustvo koje je među tim ljudima očigledno je ono životno jer su mnogi od njih zakoračili u peto, šesto i sedmo desetljeće života. No, u javnosti se putem medija stvorila slika o mladim sposobnim ljudima koji donose velike promjene.
Jesu li rezultati izbora bili očekivani?
Pa moglo bi se reći da jesu, što se vidjelo i samim pristupom stranaka koje kao da nisu htjele „potrošiti“ velika imena na unaprijed izgubljene izbore. U svemu tome su ih iznenadile smrt bivšeg gradonačelnika koja ih je zatekla nakon što su već predale svoje kandidature koje potom nisu htjeli mijenjati, a zatim ih je osupnula i volja biračkog tijela koje je ovaj put s 40% biralo „promjenu“.
Nekoliko mjeseci nakon izbora koji su bili iznenađujući i očekivani u isto vrijeme u HDZ-u su na redu unutarstranački izbori. Od rujna do prosinca HDZ će birati svoje nove predsjednike i potpredsjednike općinskih, gradskih i županijskih organizacija. Hoće li HDZ-ovo članstvo prepoznati uzroke poraza ne samo u Zagrebu nego u većini većih gradova? Hoće li se pojaviti prosvjedni birači u HDZ-u koji će odlučiti kazniti ustaljene navade struktura koje krive za rezultate na posljednjim izborima? Ili će većina slijediti trend automatskog dizanja ruku?
Tko bi uopće mogli biti ljudi koji bi zagrebački HDZ pokušali izvući iz trenutne krize? No, ne samo iz trenutne krize nego iz onoga što tu stranku prati posljednjih par desetljeća, a to je stigma korupcije i klijentelizma, nepotizma i rada za isključivo vlastite interese te očuvanje vlasti pri čemu se ne biraju ni koalicije s vrlo upitnim ljudima i strankama.
Nema mnogo ljudi koji će se odreći svoje pozicije čak i kad moraju, a pogotovo su rijetki oni koji je se odreknu iz uvjerenja. Jedan od tih ljudi je Ivan Kujundžić koji je ovih dana najavio kandidaturu na unutarstranačkim izborima za Zagreb. Javnosti je najpoznatiji po tome što je dao ostavku na poziciju zastupnika u Gradskoj skupštini iz moralnih uvjerenja pri čemu je izjavio: „Bio sam čvrsto ustrajan u želji da predano obavim taj važan i kompleksan zadatak, kada me gradski odbor gotovo jednoglasno izabrao za predsjednika skupštinskog Kluba zastupnika HDZ-a. No, od samog izbora nije se dogodio niti jedan pozitivan trenutak ili razgovor oko konstituiranja našeg novog Kluba. Naprotiv, samo destrukcija i pokušaji difamiranja mog izbora, a time i nepoštivanja najvišeg političkog tijela Gradskog odbora HDZ-a kao i mene osobno. Svojom ostavkom želio sam skrenuti pozornost na moral i etiku u politici, važnost življenja po savjesti, a tako isto i glasovanja po savjesti, a nikako po nametnutoj kolektivnoj svijesti bez dijaloškog okvira, u kojem su zabranjena sva propitivanja vrijednosnog sustava i svakog problema. Svojom kandidaturom na mjesto potpredsjenika HDZ-a također pokušavam skrenuti pozornost na kroničan nedostatak morala i etike u politici, te se nadam da ću to osvijestiti i ohrabriti što više članova i članica, kao i simpatizera HDZ-a. Nadam se da ću ih svojom kandidaturom i iskorakom od političkog agitpropa, ohrabriti, da u nedjelju glasaju po svojoj vlastitoj savjesti.“
Čini se kako Kujundžić vidi neke stvari koje su promakle vodstvu njegovog gradskog ogranka i općenito cijele stranke pa tako u svom obraćanju piše: “Možemaši, danas kao nikad nitko do sad s lijeva, “prijete” nacionalnoj razini, što je konačno zazvonilo Plenkoviću: „Frère Andrey, dormez-vous?” Crveno-žuto-zeleni alarm je upaljen; svijetli dime, perje olovno?! Možemo vidjeti kako jasnom ideologijom, nepogrešivog kursa, slijede i uklapaju nas sve, u maenstream celofan “novo normalno”. Doista sve većom podrškom građana, pa i s desna, koji su toliko razočarani u dezideologizirani Hdz i desnicu, raspršenu i zarobljenu u nesposobnosti bilo kakvog artikuliranja minimuma zajedničkih ciljeva i interesa. Politiku pretvorenu u političare općeg smjera. Priučenici na sve i za što god treba. Eto, tu su za služiti, bilo komu i bilo gdje, za svaki resor i sektor. I tu je priči kraj!”
Kujundžić je bio među onima koji nisu blagonaklono gledali na koaliciju s Milanom Bandićem, a to očito još nije zaboravio te u svom pismu dodaje: “Za ovo stanje odgovornost je na nama svima, ali najveća krivnja je na političkim vodstvima vrha HDZ-a! Kontinuirano su od 2000. na ovamo, tlačili gradsku organizaciju, gurajući ju na neprirodne koalicije s ideološki i svjetonazorski nespojivima. Sve za sitne političke interese, što je u konačnici do nebitnosti na političkom prostoru dovelo HDZ grada Zagreba. Ovako više neMožemo i ovaj sklad glasne tišine, treba mijenjati!”
Članstvu HDZ-a Kujundžić nedvosmisleno poručuje: “Sada je bitan svaki član, čovjek, i običan HDZ-ovac je na potezu. Ohrabrimo se izabrati po svojoj vjeri i instinktu ono vodstvo koje će svojim ukupnim životom bdjeti i živjeti za Zagreb i njegove građane. Izaberimo one koji svojim življenjem korespondiraju s ukupnom duhovnošću našeg grada Zagreba. One koji se neće povinut ničijem partikularnom interesu. Taj duh vlastitosti neka pobijedi đavolje odvjetnike i meštre šalabakter demokracije, koja nam poništava čast i dostojanstvo. Izdignimo se iznad toga i sa proplanaka Sljemena i Cmroka, Griča i Kaptola udišimo taj čisti zrak, osluškujući valove Save koja česticama vode veže bilo našega grada.”
Kujundžić nije jedini zagrebački HDZ-ovac koji je bio protiv suradnje s Bandićem, još jedan najavljeni kandidat za vodstvo gradskog HDZ-a je i Pavo Kostopeč koji je još prošle godine najavio bitku za Zagreb i zagrebački vrh te je bio prvi koji je prikupio potpise i objavio kandidaturu.
Neposredno nakon predsjedničkih izbora prošle godine ovo je izjavio Jutarnjem listu: “Zagrebački HDZ ne treba kozmetički odmak od Milana Bandića, nego potpuni prekid sa svom njegovom političkom praksom i načinom vladanja. Apsolutno podržavam redefiniciju ionako čudne i loše funkcionirajuće koalicije u kojoj je HDZ Zagrepčankama i Zagrepčanima u potpunosti neprepoznatljiv, bez jasne političke platforme i sadržaja. Ne možemo stalno živjeti u atmosferi podrške novih gradonačelnikovih netransparentnih procesa, nedovoljno ili u potpunosti neiskomuniciranih s građanima i neiskordiniranih s nama kao ravnopravnim političkim partnerima.
Najbolji je primjer aktualno donošenje novog prostornog plana. Ili najnovija ekshibicija s drastičnim povećanjem cijene odvoza i zbrinjavanja otpada. I afera u Dječjoj bolnici Srebrnjak. Zagrepčani nam to neće oprostiti. Takva politička praksa mora se mijenjati bez odgode, čak i po cijenu raskida koalicije i novih izbora.”
U istom intervjuu Kostopeč je dao naznake svoje kandidature za vodstvo HDZ-a grada Zagreba te je dao nedvosmislenu kritiku onima koji su zagrebački HDZ doveli na vrlo niske grane i ostavili gotovo bez potpore zagrebačkih birača: “Kada bi isti ljudi koji su godinama dobro surađivali s Bandićem u Zagrebu sada pokušali provoditi politiku odmaka od njega, imali bi veliki problem s osobnom političkom vjerodostojnošću. Naši članovi žele ozbiljan politički zaokret kako bi se zagrebački HDZ vratio na staze uspjeha. Raskid svih političkih veza s mutnim poslovima gradonačelnika, nulta tolerancija svih vrsta korupcije, potpuna transparentnost u upravljanju metropolom te povratak etike u zagrebačku politiku uvjeti su bez kojih ne možemo vratiti ni vlastito samopoštovanje, ni ugled među Zagrepčankama i Zagrepčanima.”
Kostopeč je jedan od onih koji javno pružaju podršku premijeru Plenkoviću te od Plenkovića očekuju i potporu. Prilikom objave kandidature je za Večernji list izjavio: “Zašto Plenković? Zato što je prije četiri godine preuzeo odgovornost i HDZ-u donio izbornu pobjedu, što je u tom trenutku bilo teško zamislivo. Osim toga, znam da je on čovjek visokog radnog kapaciteta i velike energije. To su sve karakteristike koje se generalno slabo cijene u političkom prostoru, a zbog naravi moje struke, meni je to možda i ključan kriterij. Plus mu je i njegova europska politika. Želim Zagreb kao europsku metropolu, a vidjeli smo da se veliki projekti u gradu ne mogu ostvariti bez sinergije s Vladom i europskim institucijama. Plenković u tim krugovima lako otvara vrata koja nitko prije njega nije otvarao.”.
Za zagrebački HDZ ovaj liječnik i rođeni Dubrovčanin u istom intervjuu kaže: “HDZ je po političkoj tradiciji i brojnosti članstva prva politička opcija metropole, vrijeme je da to budemo i po izbornim rezultatima. Gundulićeva 21a (sjedište zagrebačkog HDZ-a, nap. a.) treba svježinu. Želim europski smjer stranke i želim graditi Zagreb kao europsku metropolu, što podrazumijeva i drukčije vrijednosti i potpuno drukčiji i transparentniji način upravljanja gradom. U ovom izbornom ciklusu želim nastaviti sve što radim godinama, doprijeti do svakog pojedinog člana, probuditi članstvo. Gundulićevu 21a namjeravam otvoriti širom prema članstvu, mislim da moramo aktivnije iskoristiti potencijal više tisuća visokoobrazovanih članova. Novo lice zagrebačkog HDZ-a donijet će i nacionalnom HDZ-u svježinu i kreativni poticaj, što će birači honorirati već na parlamentarnim izborima.”.
Čini se kako je pred zagrebačkim članstvom HDZ-a dosta bitna odluka. Žele li se i oni uključiti u trend biranja promjena što će poduprijeti svojim donekle prosvjednim glasovima ili žele nastaviti utabanim smjerom što bi moglo značiti da će se ubuduće koncentrirati na predsjedničke i parlamentarne izbore više nego na lokalne u kojima sve odaje dojam kao da unaprijed prihvaćaju i priznaju poraz. U nogometu bi se za takav potez reklo da se čuvaju za važnije utakmice i odmaraju važne igrače. No, hoće li članstvo to uvidjeti ili će zadovoljno kupiti svoj dio magle? Možemo li očekivati da će možda ovaj put HDZ odlučiti odabrati promjenu smjera barem na gradskoj razini? Vidjet ćemo već narednih mjeseci kad se budu birali novi predsjednici općinskih, gradskih i županijskih organizacija.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
