Hrstić: Koga na lomaču, socijalne radnike ili Veljaču?

Hrstić
Foto: fah

Otišao je još jedan mali anđelak, čija će nam smrt omogućiti da na nekoliko dana živimo život pravednika, da se na dan-dva i sami osjećamo moćno kao aktivisti koji mijenjaju tijek ne samo dnevne politike, već i povijesti. Da se osjećamo veliki, hrabri, moralni i uspravni! No, kada nam se za to ispostavi stvarni račun, uglavnom ćemo ponovno pognuti glavu ili okrenuti leđa. Do sljedeće tragedije, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

Tko je kriv? Čovjek ili sustav? Koga ćemo osuditi? Pojavu ili druga? Hoćemo li uzeti pravdu u svoje ruke, iz ruku “nesposobnih uhljeba”, kako to sugeriraju aktivisti i dežurni osvetnici s društvenih mreža? Smrt male Nikoll očito je posljedica pogrešne odluke, no to je naknadna pamet, prvo pitanje koje bismo trebali postaviti jest je li doista netko mogao predvidjeti da bi se ovakvo nešto moglo dogoditi?

– Tražimo da se dostavi popis svih obitelji u kojima je itko ikad osuđen za nasilje, tražimo da se zabrani život maloljetnika s osuđenim nasilnicima, tražimo otkaz i oduzimanje dozvole za rad cijelom “stručnom” timu, njihov propust je za zatvor! Poruka je to inicijative “Spasi me” koju je sveprisutna Jelena Veljača dobila priliku u lice prenijeti ministru Aladroviću. Doduše, vjerojatno bez onog “krv im j… uhljebarsku”, napisanog u žaru rasprave na društvenoj mreži.

Uvijek iznova ostajem zatečen kad vidim kako se baš sve u Hrvatskoj instantno pretvori u divlju hajku, u zajapureni lov na vještice. Zar bi udruge trebale voditi evidenciju o problematičnim obiteljima i procjenjivati kome oduzimati djecu?

Uostalom, koliko puta smo se bunili kad nam se učinilo da su socijalni radnici olako odlučili oduzeti dijete roditeljima, iako nisu zlostavljali svoju djecu? Da prije toga mala Nikoll nije došla na sve naslovnice, vjerojatno bi njih došla nejasna smrt dvomjesečne Aurore, koja je na uskršnje jutro umrla u osječkom dječjem domu, u koji je smještena protiv volje roditelja, iako nikakvog nasilja u brojnoj obitelji nije bilo. Ovako, ona se ne uklapa u dnevni narativ!

Tko bi to sebi smio uzeti za pravo jednim aršinom mjeriti posve različite obitelji i slučajeve? Da, struka prečesto griješi, ali svjetina kojoj je prvi refleks ljudima oduzimati djecu i dijeliti kolektivne otkaze uvijek griješi daleko više.

Dakle, na pitanje iz naslova – koga na lomaču, socijalne radnike ili Veljaču – odmah odgovor: nikoga. Socijalnim radnicima treba omogućiti obavljanje njihovog posla, aktivistima i vigilantima ostaviti pravo podizanja galame bez koje se u ovoj državi malo što popravi na bolje.

Naravno, nekima je odmah sve jasno, oni odmah “znaju” tko je kriv. Neki “znaju” da su krivi roditelji monstrumi, neki “znaju” da su krivi socijalni radnici uhljebi, neki “znaju” da je malenu Nikoll ubila njena “slučajna” hrvatska država. Neki “znaju” da je kriv HDZ. Neki “znaju” da smo ubojice svi mi.

Možda su svi pri tome dijelom u pravu, možda je sve to istina u isto vrijeme. No, ako je istina da dijete nije ubio otac, osuđivani nasilnik, već njena biološka majka (a to itekako tek treba dobro provjeriti i dokazati!), koja nije bila prije registrirana kao nasilnica, tada ni socijalni radnici tehnički možda nisu pogriješili.

U tom kontekstu sasvim sigurno nije nevažan podatak radi li se o romskoj obitelji. Sasvim sigurno ne nešto što bi trebalo pisati u naslovu, ali definitivno dio kompletne slike. Ne zato da bismo sve pomeli pod tepih kao “ciganska posla”, kao nešto što se u romskoj “obitelji događa”, jer znamo, itekako se “događa” i u obiteljima “čistih Hrvata”. Kao u onoj tragediji na Pagu. Važno je zato što je to često eliminacijski test naše vlastite (ne)licemjernosti.

– Treba ukloniti postulat da je biološka obitelj najbolja i najprirodnija, čulo se također iz usta aktivista koji su dobili audijenciju kod ministra, onih koji i inače traže skidanje biološke obitelji s pijedestala društva, a za njima slijede oni koji uvijek traže izgovor za brisanje heteroseksualne obitelji kao nekog društvenog standarda. Ministar se odmah upecao rekavši da “pristup da biološka obitelj ima prednost nije najadekvatniji”.

No, u ime koga i čega bismo uklanjali “postulat”? Svakako mora postojati trenutak u koje ćemo priznati da bi djetetu bilo bolje s čoporom vukova nego s njegovim biološkim roditeljima, te da treba promijeniti zakone kako bi se toj djeci moglo što ranije pomoći u pronalasku zamjenske obitelji udomitelja ili posvojitelja, no to ne znači da išta može promijeniti prednost da je djetetu u pravilu najbolje s – njegovim biološkim roditeljima – ocem, majkom i rodbinom, kojima država i društvo trebaju pružiti svu moguću pomoć kako bi se nosili s ponekad preteškom zadaćom.

Naravno da postoje izuzeci, no, glavni razlozi za sve veći broj napuštene djece i dalje su ekonomski. Jesmo li doista takvim obiteljima pomogli koliko smo mogli? Prije no što pravednički podignemo glas, pogledajmo se u ogledalo i odgovorimo: Jesmo li uopće spremni pomoći – “koliko košta da košta”?, , piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Večernji list