Hrstić: Laže Boris i laže Rade. Vukovar ne živi ništa gore od većine drugih gradova

dežulović
Foto: fah, snimka zaslona; Fotomontaža: narod.hr

Kad je Boris Dežulović objavio svoje otrovno “Jebo vas Vukovar!”, reagirao sam sa svega tri riječi na društvenoj mreži: “Jebo nas Dežulović.” Točka, bez uskličnika. I tu sam čvrsto zagrizao jezik. Da, reći ćete s pravom, to je tri riječi previše ili tri tisuće riječi premalo, no priprijetio sam bio sam sebi: ne želiš valjda napisati kolumnu u kojoj ćeš posredno i sam parazitirati na tako prozirnom ružnom clickbaitu? Znao sam to i tada, no danas, kad nam i Rade Šerbedžija nakon niza drugih navodno pametnih i mudrih glava odjekuje to isto “Jebo vas Vukovar!”, kao da se radi već o uzrečici, jasno je da je šutnja uvijek najgori mogući izbor. Ta crna, masna, do očajanja razmaziva i neizbrisiva, na koncu uvijek kukavička hrvatska šutnja, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

Vapaj, a ne psovka, kaže Rade! Laže Rade. Iz Dežulovićevog pera nikad nije izišao nikakav vapaj, uvijek je to arogantni i prepotentni, “j’accuse” s visine, samoprojekcija vrline te optužnica Hrvatskoj i Hrvatima, onakvima kakvi oni već jelte jesu, jadni, grešni, otvoreni ili prikriveni šovinisti. I vječno krivi što su revolucionara Dežulovića osudili na život bez domovine. Znate već na koju mislim, da joj ime još ne spominjem.

Valja pritom priznati i barem tome se pokloniti, dosljedan je Dežulović i ne diskriminira, on tako u Ljubljani pljucne povremeno po Slovencima, u Banjoj Luci i Beogradu po Srbima, u Sarajevu po Bošnjacima. Advocatus diaboli uz neraskidivi “Ugovor s đavlom” gdje god da se on nalazio.

Tako je nedavno Dežulović demonstrativno raskrstio s Beogradom, a bogme i naprednjački Beograd s njim, uvrijeđeni što njihove nove armiranobetonske kulise on naziva blatnjavom tužnom kasabom. I lako bi on njima oprostio što tamo neki sad čak i njega nazivaju ustašom, jer to je jednostavno već na prvi ćuh potpuno blentavo, ali ne može sebi doći od jada što ga identificiraju kao – pazi sad i da prostiš – Hrvata?!?!

Dobro je da je Rade napisao svoje pismo, tako da bude potpuno jasno što je to točno Dežulovića ponukalo da i Vukovar na ovako prostački način ispljune iz usta. Ne, ne mislim ni za tren da je njemu bila namjera uvrijediti grad sam po sebi, a kamoli pljucati po onima koji su u njemu ostavili glave. No, on je itekako htio uvrijediti sve nas koji se navodno klanjamo vukovarskoj žrtvi i mitu kao nekom pozlaćenom teletu te držimo taj grad u nekakvoj kontinuiranoj talačkoj krizi, ne dajući mu disati, a kamoli raširiti krila.

Laže Boris i laže Rade. Vukovar ne živi ništa gore od bilo većine drugih gradova istočno od crte KaVlobag-KaVlovac-ViVovitica, industrijski, demografski i socijalno poharan. Dapače, obnovljen površinski izgleda bolje nego velika većina drugih gradova koji su doživjeli razaranja. Da, ima i svoja kazališta, filmske i ulične festivale, plaže. Iz njega posljednjih godina nije otišlo ništa više ljudi nego iz drugih slavonskih gradova. Da, i neki koji su u njemu samo statistički, odnosno virtualno prebivali. A ako jest zarobljenik prošlosti, to sasvim sigurno nije zbog jednog dana pa ni tjedna sjećanja na žrtve Vukovara, nego zbog još uvijek otvorenih rana na dušama ljudi koji uzalud traže tijela svojih bližnjih te nevjerojatne činjenice da se u njemu i nakon 30 godina podržava segregirano društvo u kojem se djeca srpske nacionalnosti školuju odvojeno od njihovih hrvatskih i inih vršnjaka. A to zasigurno nije izbor hrvatskih nacionalista!

Potpuno se slažem, odgađanje Radinog koncerta do prosinca ili do Nigdarjeva bilo je posve nepotrebno.
No, posve je jasno da u Vinkovcima i Vukovaru nešto posve drugo zamjeraju Radi. Ne zaboravljaju svi i ne opraštaju. A to je što se Rade u vrijeme pada Vukovara zatekao na jedinom mjestu gdje nije smio biti. Za Beograd možda i nije osobno kriv ni dužan. Ruka sudbine. No, on je sam odabrao glumiti u srbijanskom igranom filmu koji je sniman na razvalinama netom ubijenog Vukovara.

Drsko laže Rade da film “Dezerter” nije sniman u Vukovaru, te da je redatelj Živojin Pavlović samo za odjavnu scenu poslao snimatelja da iz džipa snimi kadrove ruševina. Pogledao sam cijeli taj mučni turobni film koji potpuno opravdava moju kroničnu fobiju od domaćeg i “domaćeg” filma i koji neće ostati zapamćen ni po čemu drugom osim baš činjenice da je sniman i u upravo razrušenom Vukovaru. Kako reče Radoš Bajić – snimljen u Vukovaru ’92., “dok je ustaški snajper još uvijek tukao u njemu”.

Prvih deset minuta filma odjekuje pucnjavom i eksplozijama po ulicama Vukovara, Rade Šerbedžija u ulozi kapetana JNA izviruje iz oklopnog vozila dok stameni Radoš Bajić u ulozi majora JNA hoda današnjom ulicom Franje Tuđmana ne mareći previše za filmske granate i metke koji zvižde oko njega, pogađajući već urušene vukovarske zidove i krovove. Istina, kadrovi kapetana Rade mogli su biti snimljeni drugdje te naknadno insertirani u tu scenu, ali hodanje majora Radoša pored prepoznatljivih razrušenih baroknih lukova zasigurno nije filmski trik. To je zapravo taj Harrison Ford o kojem govori Rade! No, sve da je baš sve snimljeno u studiju, razrušeni Vukovar nije smio biti sveden na puku kulisu. Osude zločina nad Vukovarom nigdje nema, dapače, lakše je naći osudu dezertera JNA pobjeglih iz tog Vukovara. I kad se radnja preseli u Beograd, Vukovar ostaje kao zvučna kulisa, filmom neprestano odjekuju javljanja srpskih TV-reportera u kojima se prozivaju napadi hrvatskih bojovnika.

Što je trebalo Živojinu Pavloviću da novelu “Vječni muž” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog prenese iz carske Rusije u raspadajuću Jugoslaviju, likovima nametne činove oficira JNA, a razrušeni Vukovar u kojem u tom trenutku ubojstva još nisu stala (zlo)upotrijebi kao filmsku kulisu?

Rade je doista savršeno uvjerljivo odglumio krajnju ljudsku gnjidu, čije dezerterstvo iz Vukovara ne podrazumijeva nikakav moralni, a kamoli ideološki odmak, već prije svega krajnji egoizam. Dapače, posve je jasna osuda dezertera koje na pravednu smrtnu kaznu osuđuje major Veljačić, dosljedna inkarnacija vojničke discipline i časti oficira JNA.

Nigdje se niti ne naslućuje da je JNA ta koja je izvršila zločin nad Vukovarom, pa tako ne znamo niti tko je zapravo odgovoran za ruševine koje nam se prikazuju. Mogao je biti i napad izvanzemaljaca. Stav je gotovo u potpunosti prepušten znanju ili neznanju gledatelja. Od svega ostaje nam samo jedna jedina pijana rečenica kapetana Rade: Za koga ratujemo? No, kad to govori amoralna ispičutura koja se iživljava nad svojom kćerkom zato što misli da je ona “kopile” njegovog prijatelja oficira JNA, jednog od dvojice s kojima je njegova pokojna žena ljubovala (drugi pogiba kao pilot JRZ iznad Osijeka), onda je jasno koliku moralnu vrijednost donosi to pitanje. Umjesto toga, film nam nudi nostalgiju prema sretnim vremenima ljubavnog četverokuta prije tog rata koji je valjda pao s neba kao elementarna nepogoda. Je li naprasna smrt kćerkice u funkciji neke alegorije smrti Vukovara i Jugoslavije? Možda, tko bi ga znao, Živojina odavna više nema da ga pitamo.

Prokleto, dakle, lažu i svi oni koji tvrde da je Radin koncert u Vinkovcima otkazan samo zato što je Rade Srbin. Radu u Hrvatskoj uglavnom i dalje prije svega percipiraju kao nostalgičnog Jugoslavena koji stalno proziva svoju današnju domovinu u kojoj dobro živi, baš kao i nominalnog Hrvata Dežulovića (kojemu nemam namjeru nijekati hrvatstvo, ako si ga on sam ne niječe). Jebo nas Rade i jebo nas Dežulović. Nije psovka, već puka konstatacija. Glagolsko vrijeme koje nije počelo jučer, traje danas, a neće završiti ni sutra. Vapaj onih kojima je to trajno trpno stanje. I nek je.

Vijest o otkazanom koncertu objavio je na dan svojeg koncerta u Zagrebu u Lisinskom. Mogao je i iz Rijeke gdje je udobno namješten, mogao je i s elitnih Brijuna koji su na stalnoj dispoziciji Njegovom Glumačkom Veličanstvu. Hrvatska mu možda jest maćeha, ali ne više ona zla iz bajke o Pepeljuzi, nego ona koja se glumačkom geniju stalno ispričava i obasipa ga darovima i priznanjima. A Rade samo još jednom dokazuje da je maestralan glumac, ne samo na sceni već i u svakodnevnom životu, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Večernji list

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.