Hrstić: Ne mogu se oteti dojmu da su Hrvati u BiH zloupotrebljeni

Dođoh, vidjeh, vrnuh se. Povratna karta je v žepu, kao diplomata sam odavna propao, a doma je uvijek najbolje. Tačdaun! Tako bi se otprilike mogle sažeti španjolske putešestvije Vrhovnog nam Zapovjednika, čovjeka koji bi nas ili našu djecu, nedaobog, mogao voditi kroz III Svjetski rat. Ništa, ćorak, konferencija za medije kao i bilo koja koju je održao u Hrvatskoj. Samo malo pristojnija, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

U srijedu poslijepodne dobar dio nacije pripremio je kokice, koštice i zanimacije te se namjestio ispred malih i velikih ekrana loveći lik omiljenog stand-up predsjednika u izravnom prijenosu iz Madrida. Hoće li rasturiti NATO kao bugarsku skupštinu, prijeteći svojim nepostojećim vetom ili će pognuti glavu, sakriti se ispod stola ili – kako on to voli reći – odmaknuti se od stola na sigurnu udaljenost? Naravno, realno nije bilo moguće očekivati ništa osim Milanovićevog antiklimaksa – ta nije valjda toliko lud da ne vidi da njegov veto vrijedi koliko i pločica s natpisom “Ispravak krivog navoda” u hrvatskom Saboru, kad zastupnik na prijevaru poželi iskamčiti 60 sekundi više za mikrofonom, a Jandroković spremno dodjeljuje penal.

Priznajem, da je Milanović otpočetka povezivao širenje NATO-a s izbornim zakonom u BiH..

Priznajem, da je Milanović otpočetka povezivao širenje NATO-a s izbornim zakonom u BiH, imao bih prema takvom drčnom ustanku znatno više simpatija. No, to je onaj isti Milanović koji je par dana prije ruske invazije na Ukrajinu na moja pitanja odgovarao da je širenje NATO-a apsolutno(!) bilo napad na Rusiju, da je NATO izazvao Putina, te da će se on, Zoran Milanović, suprotstaviti svakom(!) daljnjem širenju NATO-a: “Dosta je tog širenja bilo u mojem prokletom životu! Dosta!”

Da, da to nije onaj isti Milanović koji zatim tjednima uporno fugirao sve zaglavne kamenove kremaljskog agitpropa kontra Ukrajine, mogao bih povjerovati da cijeli taj stand-up šou doista ima veze s izbornim zakonom u BiH. Konačno, ako je Milanović usred ukrajinske krize u ime bosanskohercegovačkih Hrvata bio spreman ucijeniti ne samo Švedsku nego i Finsku, vasceli NATO i EU te cijeli Sunčevi sustav i Klingonce ako treba – kako to da nije bio spreman ucijeniti šeher Sarajevo?

Posve suprotno, agitirao je da se baš onog glavnog krivca za nepravdu nad tim istim Hrvatima na koncu i nagradi za nesuradnju? Koji je smisao takvog poteza ako njime nagrađuješ SDA za njihovu izdaju potpisanih obveza? Što BiH dobiva ako joj se taj status nezasluženo pokloni? Za razliku od Ukrajine i Moldavije, gotovo ništa. Jer, kao što ističe i sam Milanović stvarni efekt statusa kandidata za Hrvate u BiH je takav da ga možeš zataknuti u džep na košulji: Evo, ide član biblioteke! Neš’ ti!

Svi izvještavaju da je Erdogan popustio, no možda je ipak točnije da je popustila Švedska

Svi izvještavaju da je Erdogan popustio, no možda je ipak točnije da je popustila Švedska, te nakon ovoga više neće biti utočište za turske oporbene političare i kurdske aktiviste. Milanović će po povratku u Hrvatsku vjerojatno govoriti kako je propuštena prilika, kako je u sjeni Erdogana i Hrvatska mogla dobiti ono što je njezin nacionalni interes. No, činjenica je da se da su među europskim državnicima upravo Milanović, Vučić, Orban i Erdogan percipiraju kao zasebna “ekipica”, koja tvrdoglavo strši i uporno kontrira europskim politikama kojima se barem pokušava obuzdati Putinovoa agresija. I sasvim sigurno im to neće biti zaboravljeno.

> Starešina: Protuzapadni kontinuitet Mesića i Milanovića

Ovako, ne mogu se oteti dojmu da su Hrvati u BiH zloupotrebljeni tako što su na silu uklopljeni u Milanovićev otprije postojeći narativ, koji je, bio on toga svjestan ili ne, od riječi do riječi putinovski.

Ukrajina i Moldavija dobile su status kandidata, bez ikakvih obveza, a BiH je dobila čvrgu, ističe Milanović. No, činjenica je da je BiH apsolutno zaslužila tu čvrgu. Te dvije države na putu su Putinovog ratnog plana i sasvim sigurno je bilo nužno poslati takvu snažnu poruku podrške.

Ukrajina je apsolutno zaslužila status kandidata, jer je upravo zbog bitke za europsku viziju i došlo do ovog rata u kojem nisu podvili rep. No, BiH je posve druga priča. Duga desetljeća bunar bez dna koji je utopio milijarde eura europskog novca bez ama baš ikakvog pomaka, osim sve odlučnijeg gaženja prava Hrvata. Ako Sarajevo nije spremno Hrvatima u BiH osigurati minimum – ono što su im zagarantirali u Daytonu – onda apsolutno nije zaslužilo nikakvu, pa ni simboličnu nagradu u obliku približavanja EU, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.