Foto: narod.hr

Sva dominantna obilježja hrvatske političke scene ovih dana se mogu prepoznati u intervjuima pojedinih članova tzv. desnice koji se bore za pozicije grado/načelnika i župana. Tako smo ovih dana u riječkom Novom listu mogli pročitati intervju kandidatkinje Mosta (navodno desne opcije) za županicu u Primorsko-goranskoj županiji.

Ona kaže: “meni Titov trg u Rijeci ne smeta. Nisam za to da nakon promjene vlasti skidamo glave, mijenjamo imena ulica i trgova.” Nešto slično je ovih dana rekla i kandidatkinja „desnog“ Mosta za gradonačelnicu Rijeke. Ona je također bez određenog stava prema Titu. Nju, kao i mnoge hrvatske političare i znanstvenike (koji bi ipak trebali znati više), prošlost ne zanima; oni su navodno okrenuti budućnosti i projektima. Kandidatkinja Mosta na županicu čak bi osnovala ministarstvo budućnosti, dok je istovremeno, naša neistražena i lažno prikazana prošlost baš i ne zanima!

Uzevši u obzir da spomenuta kandidatkinja Mosta poziciju nastoji osvojiti u Rijeci, prosječnom balkanskom (nemoralnom) političaru moglo bi se učiniti učinkovitim javno ne iznositi negativna stajališta o Josipu Brozu Titu, jer eto, ipak i danas Drug Tito uživa poštovanje većine stanovništva Republike Hrvatske (posebice u Rijeci). Apstrahirajući ovdje svu tragiku i apsurdnost pozicije Josipa Broza Tita u kolektivnoj memoriji građana neovisne Republike Hrvatske, treba reći da se suvremen i moralan političar kojemu osvajanje vlasti nije jedini cilj, javnosti mora predstaviti sa svojim jasnim stavovima te na temeljima toga pokušati osvojiti glasove, po cijenu poraza. Naime, političari moraju imati jasan stav prema osobama koje personificiraju određene vrijednosti, režime, događaje. J.B. Tito to sasvim sigurno jest.

Kao što svatko slobodnomisleći zna, za vrijeme Titovog komunizma, u njegovoj jednopartijskoj, nedemokratskoj SFRJ, pokušale su se uništiti sve tradicionalne vrijednosti hrvatskog naroda (umnogome se u tome i uspjelo), pobijeno je stotine tisuće zarobljenih vojnika i civila (među kojima i stotine svećenika), vodila se antikršćanska politika, a u društvo su uvedene upravo one vrijednosti protiv kojih se danas izjašnjavaju svi političari redom – autokratska i totalitarna vlast s razgranatom i neučinkovitom, korumpiranom (tzv. balkanskom) administracijom. Ovdje treba opovrgnuti sve tvrdnje balkanskih „antifašista“ da bez SFRJ i partizanskog pokreta ne bi bilo današnje Hrvatske jer to je tek manipulacija kojom balkanski „antifašisti“ opravdavaju jugoslavenski zločinački sustav i svoje mentore.
Pravo na samoopredjeljenje hrvatskog naroda nije se rodilo na kojekakvim sjednicama AVNOJ-a, ZAVNOH-a; nije ga izmislio Ustav SFRJ – ono je bilo i bit će tu, ono je organsko, izvorno i neotuđivo.

Stoga, budući da moderna, razvijena društva svoje trgove, ulice i ostalo, nazivaju po osobama koje personificiraju vrijednosti koje to društvo živi i želi živjeti, ostaje nejasno što u stvari naši političari pozitivno vrednuju? Što žive u sebi, koje su im vrijednosti, što žele da društvo živi i bude dio njegova identiteta.

Svaka civilizirana zajednica koja želi trajati i razvijati se mora imati jasne zajedničke (dominantne) vrijednosti i iste komunicirati na sve načine kojima to suvremena društva čine; njezini se političari moraju jasno odrediti prema povijesnim osobama, događajima, kako bi glasači znali njihove stavove, vrijednosti, ideologiju – što od njih mogu očekivati.

Znači, ja kao građanin moram/želim znati koje vrijednosti zastupa političar koji traži moj glas. Da li pozitivno ili negativno vrednuje “lik i djelo” JBT-a i njegovo nasljeđe. U slučaju J.B. Tita hrvatski političar ne može biti indiferentan i nemati jasan stav. Ne može se ne odrediti prema prošlosti 20. stoljeća, prema političarima koji su bitno odredili povijest i sudbinu ovog prostora i čiju vladavinu osjećamo i danas. Priče o tome da se trebamo okrenuti budućnosti obična su floskula jer nijedno društvo bez jasnog, racionalnog i objektivnog vrednovanja prošlosti – nema budućnosti. Budućnost je određena prošlošću i odnosom zajednice prema prošlosti. Mi iz poznatih razloga s vrednovanjem vlastite prošlosti (posebice 20.stoljeća) imamo velikih problema. Stoga će i nakon ovih izbora, tko god da pobijedi, u „suverenoj“ Hrvatskoj, Drug Tito ostati pobjednik, u narodu najpozitivniji političar na ovim prostorima, što dovoljno govori o dosezima 27-godišnje demokratizacije društva. Na žalost, i pored ministarstva budućnosti i svih političara okrenutih EU projektima, ta neželjena i mrska prošlost uvijek će nas iznova zaskočiti i još jednom odvesti nekoliko desetljeća unazad. I to sve dok je ne istražimo i jasno prikažemo, s njom se pomirimo i krenemo dalje.

Kao što je za nastanak komunizma trebalo dovoljno nepismene sirotinje, beskućnika i nesretnika, a za njegovo održanje proizvodnja stalnih neprijatelja i držanje naroda u strahu i laži, tako je za ozdravljenje i demokratizaciju društva potrebna istina.

Izvor: narod.hr