Svakog 23. kolovoza, pa tako i ove godine, Europska unija i njezine punopravne članice, dostojanstveno obilježavaju Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima XX. stoljeća – komunizma, nacional-socijalizma i fašizma, u čijim su međusobnim razračunavanjima, kao i nasilnim pokušajima nametanja njihovih totalitarnih stavova, stradali deseci milijuna ljudi.
Njemački nacional-socijalizam i talijanski fašizam, kao što je poznato, vojnim su putem poraženi koncem prve polovice XX. st. Međutim, komunizam, temeljen na učenjima Marxa, Engelsa i Lenjina, u praktičnoj se primjeni uspio održati sve do konca XX. st., i to na prostorima od Vladivostoka do Berlina i Trsta, kao i na drugim kriznim žarištima gdje su komunistički revolucionari uspjeli »izvesti i terorom održavati svoj revolucionarni proizvod«.
Neovisni zapadni izvori u novije vrijeme u javnost su izašli s tvrdnjama kako su dvojica komunističkih diktatora Mao Ce-tung i Josif Visarionovič Staljin po masovnosti i brutalnosti zločina nad svojim političkim neistomišljenicima, počinjenih u vrijeme njihove vladavine, uspjeli nadmašiti i samog Adolfa Hitlera, vođu njemačkih nacional-socijalista. Prema istraživanjima povjesničara, kineski komunistički vođa Mao Ce Tung odgovoran je za smrt 60 milijuna, dok se Staljin drži odgovornim za smrt 40 milijuna ljudi, što je znatno iznad procjena od odgovornosti za smrt 30 milijuna ljudi, za koliko se drži odgovornim Adolfa Hitlera i njemački nacional-socijalistički totalitarni sustav.
Premda se u hrvatskoj javnosti, kao i u javnosti bivših totalitarnih komunističkih sustava u srednjoj i istočnoj Europi, desetljećima isključivo govorilo o zločinima fašizma, mnoge je iznenadio podatak o odgovornosti Josipa Broza Tita i jugoslavenskog komunističkog sustava za smrt oko milijun ljudi, što nekadašnjeg jugoslavenskog diktatora, čije ime i danas nose određene ulice i trgovi u Hrvatskoj i BiH, svrstava među najveće zločince XX. st.
U prilog tim znanstvenim istraživanjima i ocjenama izvedenima iz njih, svjedoče tisuće masovnih grobnica i pojedinačnih grobova razasutih od Triglava i Drave na sjeveru Slovenije, do Bitole i Ohrida na jugu Makedonije, nastalih u godinama nakon službenog završetka Drugog svjetskog rata. O karakteru jugoslavenskog komunističkog režima govori i činjenica o potpunom nestanku njemačke i talijanske manjine u bivšoj Jugoslaviji, postojanje kazneno-popravnih institucija i logora poput Golog otoka i drugih mučilišta predviđenih za preodgoj političkih neistomišljenika. Totalitarnost Brozovog režima napose osvjetljuje podatak o svirepom ubojstvu preko 600 pripadnika hijerarhije Crkve u Hrvata, među kojima je bilo 88 bogoslova i sjemeništaraca, te 31 časna sestra, što višestruko premašuje stradanja crkvenih osoba u Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Albaniji, Sloveniji, Rumunjskoj ili Njemačkoj.
Ovogodišnje obilježavanje Dana sjećanja na žrtve totalitarnih sustava, potvrđeno točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2008., pada u razdoblju nakon izricanja prvostupanjske presude u Münchenu u kojoj je nekadašnji jugoslavenski komunistički sustav i pravosudno okarakteriziran kao provoditelj državnog terora nad političkim neistomišljenicima što su mnogi pojedinci, kao i mnoge obitelji, u ne tako davnoj prošlosti osjetili na vlastitoj koži.
Ovim putem poziva stoga Hrvatski svjetski kongres (HSK) svekoliku javnost i političke stranke u Hrvatskoj i BiH, gdje i danas djeluju pravni nasljednici nekadašnjeg Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), da u duhu promicanja antitotalitarnog sustava vrijednosti stvore praktične preduvjete za istraživanja, a nakon toga i javnu osudu, politički motiviranih ubojstava, partijsko-državnog terora i drugih oblika teških kršenja ljudskih prava počinjenih u ime jedne partije, jednog svjetonazora i jedne države. Žrtve jugoslavenskog totalitarnog komunističkog režima zaslužuju dostojno mjesto posljednjeg prebivališta, a njihove obitelji zaslužuju iskrenu sućut, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji.
Znanstvene institucije i povjesničari, bez obzira na prijetnje i otvorene pritiske recidiva jugoslavenskog totalitarnog sustava, dužne su ponovno valorizirati povijesnu znanost te iz nje izbaciti sve one ideološke natruhe i fraze komunizma kojima je jednopartijski sustav, ne vodeći računa o činjenicama, grubo kompromitirao povijesnu znanost.
Od svih političkih stranaka, poglavito nasljednika nekadašnjeg SKJ – koji pod imenom SDP djeluju u većini država nastalih raspadom Jugoslavije, pa tako i u Hrvatskoj i BiH, očekuje se da preispitaju svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina totalitarnog komunističkog režima, pod čijim je simbolima 90-ih razaran Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Mostar, Sarajevo i drugi gradovi, te da ih potpuno nedvosmisleno politički osude i pripomognu u utvrđivanju razlike između žrtve i zločinca, što će u budućnosti biti dobar temelj za utvrđivanje objektivne znanstvene istine i međusobnog pomirenja.
