Igor Vukić: 4 fotografije zatočenika netom izašlih iz Jasenovca poticaj su za daljnje istraživanje

Logorski zatočenici birali su ostanak u “ustaškom logoru smrti” ili odlazak u Njemačku, a odbijali ponude partizana da im se vrate u šumu.

Slike snimljene odmah po izlasku zatočenika iz ustaškog jasenovačkog logora dosta toga govore o uvjetima u kojima su zatočenici živjeli za vrijeme internacije. Ove su fotografije nastale su u različitim logorskim razdobljima. Prva pokazuje izlazak logoraša nakon početnih nekoliko mjeseci postojanja logora, dok organizacija i nije bila na visini te dok je vladala velika zima. Vrlo je zanimljiva fotografija iz 1944. godine koja prikazuje logoraše koji su u Jasenovcu proveli po dvije godine. Snimke slijede zatočenike i na kraja rata, kad su se preostali zatočenici u travnju 1945. razbježali iz logora. Usporede li se sa sličnim slikama iz drugih logora – iz rata, ali i iz poratnog vremena – ove fotografije snažan su poticaj za daljnje istraživanje i prezentiranje realne slike događaja u logoru u Jasenovcu u Drugom svjetskom ratu, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik.

Srbi pušteni iz Jasenovca u ožujku 1942.

Na fotografiji se nalazi trinaest srpskih zatočenika koji su u logoru u Jasenovcu proveli od tri i pol do sedam mjeseci, u vrijeme vrlo hladne 1941./1942. godine, s puno snijega i leda i temperaturama koje su se spuštale ispod minus 30 stupnjeva Celzija. U logor su bili internirani uglavnom zbog veza s komunističko-četničkim protudržavnim pobunjenicima. Dana 30. ožujka 1942. upućeni su vlakom u Beograd, a do Zemuna ih je pratio jedan ustaški vodnik iz logorske postrojbe. Njihovo puštanje bio je rezultat dogovora njemačkih predstavnika i vlasti Nezavisne Države Hrvatske da se zatočenici srpske narodnosti iz hrvatskih zatvora i logora prebace u Srbiju, osim onih koji su se posebno istaknuli u komunističkoj pobuni protiv hrvatske države. Nakon izlaska iz Jasenovca, davali su izjave beogradskom Komesarijatu za izbjeglice. Iako u izjavama ima očitih pretjerivanja, one sadržavaju mnoge vrijedne podatke o životu u jasenovačkom logoru. Neki od njih, primjerice Drago Hadži-Čolaković, poslije rata objavili su i memoarske zapise o boravku u Jasenovcu. Hadži-Čolaković je tako spomenuo i slučaj strijeljanja deset ustaša u logoru, pripadnika logorske straže, zbog nediscipline i sudjelovanja u pljački. Nije izostavio ni napad pobunjenika na logor s desne obale Save, koji se dogodio u zadnjim danima 1941. godine. U memoarima drugih zatočenika iz tog vremena redovito bi se izostavljali takvi događaji.

Razmjena iz listopada 1943. godine

Na slici su zatočenica Emica Krajačić s kćeri Smiljkom, Ruža Rubčić i Štefica Serdar. One su 11. listopada 1943. razmijenjene iz logora Stara Gradiška za domobranske časnike Milana Delača, Marijana Meleha i Josipa Mazaneka. Razmjene zatočenika iz jasenovačkog i starogradiškog logora počinju već u 1942. godini. Jedan od najpoznatijih slučajeva je razmjena partijskog sekretara Andrije Hebranga za zarobljene ustaške dužnosnike Mirka Vutuca i Kala Wagnera. S Hebrangom su izašli i jasenovački logoraši poput dr. Mladena Ivekovića. No prema svjedočenjima partizanskih dužnosnika zaduženih za razmjene, primjerice, Josipa Brnčića, bio je i znatan broj zarobljenih partizana pa i funkcionara, koji su radije odabirali odlazak na rad iz logora u Njemačku nego što su pristajali na povratak „u šumu“.

Partizanska aktivistica Terka Gojmerac i Josip Brnčić dolazili bi službeno u Zagreb u zatvor na Savsku cestu nagovarati zarobljene partizane da se vrate u svoje postrojbe. „Od 15 jedva ih se javilo četiri iako su sigurno znali da sam partizan i da bi mogli biti razmijenjeni. Ta je pojava česta kod paritzana koji su mobilizirani i koji su kratko vrijeme u jedinicama“, naveo je Brnčić 1944. u svojem izvještaju (donosi ga Antun Miletić u „KL Jasenovac-dokumenti“, knjiga 2, 1986, dok. br. 320, str 157).

Iz logora na slobodu preko Savske ceste 1944.

Jasenovački zatočenik Ivan Skomrak dao je 1990. godine intervju magazinu Start, a sa sobom je donio i intrigantnu fotografiju. Snimljena je u kolovozu 1944. godine, u zatvoru u Savskoj cesti u Zagrebu, kamo je doveden zajedno s još devetnaest zatočenika i zatočenica iz logora u Jasenovcu. Skomrak je ondje proveo dvije godine, kao i većina ostalih sa slike. Procedura otpuštanja iz logora sastojala se od dovođenja otpuštene skupine u zatvor u Savskoj, a odatle su bivši zatočenici odlazili u redarstvo u Petrinjskoj ulici gdje bi im bile izdane potvrde o izdržanoj logorskoj kazni.

Građani Zagreba često bi im usput platili tramvajsku kaznu od Savske do postaje u blizini Petrinjske ulice. Skomrak je u intervjuu potvrdio da je slika snimljena odmah nakon dolaska iz Jasenovca. On je pušten je iz logora na intervenciju katoličkog svećenika Ive Guberine kojem je obećao da neće otići u partizane. Ipak je otišao, dan-dva nakon puštanja na slobodu. Zbog veze s Andrijom Hebrangom Skomrak je bio zatočen poslije rata te 1949. interniran na Golom otoku. Nakon izlaska, osnovao je radionicu za izradu lanaca, što je zanat koji je naučio u Jasenovcu. Radionica je prerasla u tvornicu pod imenom Lanac d. o. o., koja i danas posluje u Zaprešiću.

U logoru od 1941. do 1945.

Egon Berger rođen je 1912. u Novoj Gradiški, a kao tekstilni radnik u Zagrebu počeo se baviti radom u komunističkim skupinama. Godine 1941. uhićen je i poslan u jasenovački logor, gdje je bio sve do 23. travnja 1945. godine. Od proljeća 1942. nalazio se u mjestu Jasenovcu, u logorskom odjelu zvanom Kožara, sve do bijega iz logora u travnju 1945. U Kožari je oko 150 zatočenika, proizvodilo obuću, pojaseve, torbice i druge proizvode od kože, zatim kistove, četke i slično. Proizvodi su bili izloženi na zagrebačkom velesajmu (Zagrebačkom zboru) u rujnu 1942. godine.

Na fotografiji se Egon Berger nalazi zajedno s još jednim bjeguncem iz Kožare, Stojanom Lapčevićem (Berger je prvi slijeva na fotografiji, Lapčević treći slijeva).

Nakon bijega iz Kožare, a prije nastanka ove fotografije, Lapčević i Berger trinaest su se dana skrivali po šumama u okolici logora dok nisu naišli na partizanske postrojbe. Berger je često poslije rata davao izjave o logoru pa i o stvarima o kojima nije mogao imati izravna saznanja jer se nalazio u izdvojenom kožarskom odjeljenju. Poslije rata bio je i direktor tvornice čarapa Jadran i konfekcije NIK te zastupnik beogradskog Centrotekstila u Beču. Stojan Lapčević bio je postolarski pomoćnik koji je zbog prikupljanja „crvene pomoći“ 1942. interniran u Jasenovac. Poslije rata zaposlio se u Zagrebu u tvornici obuće „Sloga“. Umro je od srčanog udara 1946. godine.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.