Igor Vukić: ‘Iz nove knjige Nataše Mataušić vidi se da je nemoguće da bi u Jasenovcu i Staroj Gradiški moglo biti ubijeno 20.000 djece’

Foto: Mirko Cvjetko / Vijenac

Knjiga je ipak uravnoteženija od priloga kakvi se o ovoj temi objavljuju u hrvatskim medijima. Uz bolje recenzente i urednike, mogla je biti i bolja. I iz nje se vidi da je nemoguće da bi u Jasenovcu i Staroj Gradiški moglo biti ubijeno 20 000 djece, kako lažno, uz potporu hrvatske Vlade, navodi službeni popis JUSP Jasenovca.

Nedavno izašla knjiga Nataše Mataušić o Diani Budisavljević predstavlja stanovito ugodno iznenađenje („Diana Budisavljević, prešućena heroina Drugog svjetskog rata“, u izdanju zagrebačkog Profila). U njoj nema ubijanja srpske djece injekcijama, trovanja kaustičnom sodom ili kakvim drugim otrovom. Nema ni umlaćivanja lopatama i krampovima, uobičajenoga arsenala velikosrpske historiografije, a i na hrvatskoj sceni ima sklonih takvim izmišljotinama. Najbolji dio knjige opisuje kako su Komunistička partija i njezini aktivisti, poput Tatjane Marinić, zatirali istinu i lagali o svojoj ulozi u događajima, brišući iz službene povijesti za njih nepoćudne osobe, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik.

Knjiga donosi vrijedne biografske podatke o nekim sudionicima događaja (o Kamilu Bresleru i članovima njegove obitelji, o Marku Vidakoviću i drugima). Pregledno su, u tablicama, doneseni podatci o transportima djece iz prihvatnih centara i logora u prihvatilištima i domovima te statistike o broju umrlih u pojedinim sabiralištima, domovima, zavodima i bolnicama. Solidan je i izbor fotografija.

Uobičajeni i očekivani nedostatak predimenzioniranje je uloge Diane Budisavljević. Poglavlje s opisom skupljanja odjeće i drugih potrepština za logor u Lobor-gradu autorica je nazvala razdobljem „ilegalnoga rada“. Valjda iz dramatskih razloga. Jer u tom poglavlju piše kako je Diana Budisavljević otišla u posjet logoru „uz putnu dozvolu“ koju je dobila od ustaške policije.

Suprotno od željene dramatike, opisivanjem razgranatoga rada skupine oko Diane Budisavljević, autorica pokazuje kako je i u tadašnjoj hrvatskoj državi, u ratno doba, bilo moguće djelovati kao građanska inicijativa, relativno slobodno, a kasnije i s formalnom dozvolom. Tolerirala se skupina građana koja je javno slala pomoć u zatvore i uspješno lobirala za puštanje nekih zatočenika na slobodu. Pa i onih koji su bili zatočeni zbog pobune protiv te države.

Nataša Mataušić pošteno je napisala da „ni jedna od srpskih žena i ni jedno dijete zatočeno u logorima Lobor i Gornja Rijeka nisu umrli nasilnom smrću“ prije no što su u ožujku 1942. pušteni iz logora. Vjerojatno svjesna prigovora upućivanih filmu „Dnevnik Diane Budisavljević“, posebice reklami o ženi koja je „spasila tisuće djece iz ustaških logora“, Nataša Mataušić ovako rješava taj problem: „Kako su djeca iz logora mogla biti preuzeta samo legalno, uz dozvolu ustaške vlasti, Diana Budisavljević pronašla je način kako da ishodi takvu dozvolu“. Ukratko, to je sredila preko dvojice Nijemaca: Knehea i Kocziana. Riječ je o najslabijem dijelu knjige. Usput, tračeve o životima toga dvojca prenio je iz knjige nedavno i Jutarnji list. Ustaše mogu biti samo zločinci, ali nacisti mogu biti i – dobri. Nema veze što su i oni među odgovornima za razdvajanje djece od roditelja odvođenih na rad u Njemačku.

Ipak, na drugome mjestu u knjizi spominje se i „nalog Poglavnika za preuzimanje djece iz sabirnih logora“. Navedeno je da je prihvat djece u Sisku organizirala i Julija Šepić, čelnica sisačke Ženske loze ustaškoga pokreta. Nije spomenuto da ju je država za to odlikovala sa službenim obrazloženjem – za rad na zbrinjavanju djece s Kozare. Ali nije propuštena opaska da je Julija Šepić poslije rata osuđena na deset godina „zbog aktivnoga ustaštva“. Možemo se zapitati: je li i suradnja s Dianom Budisavljević, koja ju spominje u svojem dnevniku, također bila „aktivno ustaštvo“?

Opis tretmana u prihvatilištima i domovima po Hrvatskoj u knjizi je relativno korektan, uz nepotrebno etiketiranja prihvatilišta u Sisku kao „dječjeg logora, jedinoga logora te vrste u cijeloj okupiranoj Europi“. Sisak, ako se misli na onaj dio pod upravom dr. Antuna Najžara, to nije bio. Čak ni kad bi se sudilo prema opisu u ovoj knjizi.

Autorica se znatno, možda i previše oslanjala na dnevnik Diane Budisavljević, uz nekritičko prenošenje nekih izjava svjedoka. Primjerice, kompleksne situacije u prihvatilištu opisuje osoba koja je u to vrijeme imala pet godina ili su citirani svjedoci koji su sami bili u opasnosti da ih pomete poratna komunistička metla pa su bili spremni na druge prebacivati odgovornost.

Knjiga je ipak uravnoteženija od priloga kakvi se o ovoj temi objavljuju u hrvatskim medijima. Uz bolje recenzente i urednike, mogla je biti i bolja. I iz nje se vidi da je nemoguće da bi u Jasenovcu i Staroj Gradiški moglo biti ubijeno 20 000 djece, kako lažno, uz potporu hrvatske Vlade, navodi službeni popis JUSP Jasenovca. U medijima se novinari čude i zgražaju kako je Tatjana Marinić mogla skriti priču o Diani. Ne pada im na pamet ideja da su Tatjanini drugovi tako skrili i realnu povijest Jasenovca. To se ne smije ni pomisliti, a kamoli istraživati i napisati.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik