Igor Vukić: Partizanska okupacija Zagreba 1945. – ubijani su liječnici, svećenici, ranjenici…

Foto: Mirko Cvjetko / Vijenac, Milan Pavić, www.mgz.hr; fotomontaža: Narod.hr

Samo 16 godina imao je Zagrepčanin Zvonimir Punčec kad su 8. svibnja 1945. godine partizani predvođeni 45. srpskom divizijom, ušli u Zagreb. Vojska Nezavisne Države Hrvatske napustila je glavni hrvatski grad bez borbe. Partizanska 20. srpska brigada (iz sastava 45. divizije), prešla je Savu u 10.30 kod Trnja i krenula prema centru grada. Mladi Zagrepčanin Zvonimir Punčec, sin radnika Stjepana i Marice, ubijen je na ulazu u Maksimir u 11 sati navečer tog istog dana.

Njegovo ubojstvo zabilježeno je u tzv. razglednicama, odnosno obrascima s potvrdama o smrti, koje su sastavljali gradski mrtvozornici (razgledači mrtvaca), nakon što bi tijela ubijenih bila dovezena u mrtvačnicu na groblje Mirogoj. „Razglednice“ s Mirogoja nalaze se u zagrebačkom gradskom arhivu.

> (FOTO) Partizanski zločini: Iskopani ostaci 130 ubijenih mladića

Prema „razglednicima“, koje ekskluzivno objavljujemo, sudbina slična onoj dječaka Zvonimira Punčeca, stigla je već tih prvih dana, nakon ulaska partizana, još nekoliko stotina Zagrepčana. Ubijani su na ulicama, raskrižjima, parkovima, trgovima, u dvorištima, pred kućama. Bez provjere, istrage ili suda. Ubijani su iz mržnje, iz obijesti osvajačke vojske, osjećaja svemoći u gomili koji čovjeku pomuti pamet, uz poticanje komesara i zapovjednika.

Foto: Igor Vukić

Iz podebljeg svežnja „razglednica“ odabrali smo neke karakteristične slučajeve. Darko Medanić bio je tek malo stariji od sugrađanina Zvonimira. Bio je đak pomorske trgovačke akademije, 22-godišnjak, neoženjen. Ubijen je na Mirogojskoj cesti, u 18 sati. „Vulnus sclopetarium“ napisao je razgledač mrtvaca dr. Vladimir Nöthig. U prijevodu „prostrijelna rana“.

Isti razlog smrti, prostrijelna rana, naveden je i za oružničkog poručnika Antona Krnača, također 22 godišnjaka. On je već imao suprugu. Ubijen je u 5 sati popodne, kako stoji u razglednici koju je ispunio dr. Josip Barlot, gradski zdravstveni nadzornik. Krnač je ubijen u Ljubljanskoj ulici.

Trgovac Kančo I. Stavrev, star 45 godina, pripadnik velike zajednice zagrebačkih Bugara, vrtlara i trgvaca, ubijen je 8. svibnja u Jurjevskoj ulici. Strašna sudbina stigla je i Ladislava Jakoplića, po zanimanju perača prozora. Tko zna što je bio neposredni povod da bude ubijen tog 8. svibnja u Harambašićevoj ulici. Ponovo je „vulnus sclopetarium abdominis“ (prostrijelna rana trbuha), bio razlogom smrti. Dr. Alfons Agić dodao je i, da ne bude sumnje, na hrvatskom: ubijen. Ladislav Jakoplić, star 33 godine iza sebe je ostavio suprugu Anu.

Dio partizanske soldateske iz 45. srpske divizije, uputio se prema Vlaškoj ulici 116 gdje je bilo sjedište radio postaje, Hrvatskog krugovala. Bili su to partizani iz 20. i 24. srpske brigade. U susret su im izašli predstavnici „pete kolone“, tzv. ilegalnog zagrebačkog štaba, Duško Doder i Živana Nemčić. Sreli su se točno u 11.20 sati. Nešto manje od sata proteklo je od partizanskog prelaska preko Save.

Susret se zbio otprilike u blizini sadašnjeg Autobusnog kolodvora. Doder je obavijestio zapovjednika 20. brigade Vojina Vidovića da se oko radija vode borbe. Srpskim su partizanima pokazali kako se najbrže moće doći do Vlaške ulice.

Sudeći po Doderovoj obavijesti da se ondje već „vode borbe“, dio ubojstava tog dana vrlo vjerojatno može se pripisati i toj grupici ideoloških fanatika koji su koristili vakuum vlasti u glavnom gradu. Razglednice pokazuju da su neki Zagrepčani bili ubijani u stanovima i na ulici već i u noći sa 7. na 8. svibnja.

A prema potvrdi o smrti izdanoj baš za taj 8. svibnja, malo prije no što će Doder doći na sastanak s nadirućim partizanima, ubijen je u 11 sati Nikola Bartoš, tehnički činovnik radio stanice Zagreb. I točno piše mjesto smrti: radio stanica, Vlaška 116. Bartoš je imao 36 godina.

U isto vrijeme ubijen je još jedan mladić, 18-godišnji Josip Kružić, staklarski pomoćnik. Pucali su u njega u 11 sati na ulici kod Maksimira. S prostrijelnom ranom dovezen je u mrtvačnicu na Mirogoj. Samo dvije godine stariji od Kružića bio je Ladislav Čonč, ubijen u Šestinama tog dana poslije podne.

Ni centar grada nije bio pošteđen. Privatni činovnik Gustav Carić, 46 godina, bio je prostrijeljen na Zrinjevcu, u 3 sata poslije podne. „Ubojstvo“, bio je jasan mrtvozornik dr. Nöthig, ispunjavajući potvrdu o njegovoj smrti. Zajedno s Carićem vrlo vjerojatno ubijen je i Mato Novosel postolarski pomoćnik u čijoj se razglednici navodi isto mjesto i vrijeme smrti: Zrinjevac, 8. svibnja 1945. u 3 poslijepodne. Na Zrinjevcu je tada ubijen i ličilački obrtnik Jakob Burić, star 49 godina.

Redarstveni stožerni vodnik Cvitan Bule strijeljan je 8. svibnja u 7 sati navečer na ulazu u Maksimir. U „razglednicu“ je upisano baš tako: strijeljan. Imao je 39 godina. Sat kasnije u Heinzelovoj 6, pred kućom, ubijen je Slavo Hočevar, po zanimanju graditelj, 54 godine.

Trgovac Matija Obad oslobođen je od života u Sesvetskom Kraljevcu. Barica Pšenička stradala je u 8 sati uvečer u Ksaverskoj. Mate Markovina ubijen je „kraj Save“.

Zagrebački novinar Darko Hudelist pisao je o ulasku partizana u Zagreb u tjedniku Globus, u članku objavljenom 2013. godine. Kao izvor koristio je razgovore s beogradskim intelektualcima i političarima, koji su kao mladi partizani sudjelovali u osvajanju Zagreba. U tekstu je prepričao doživljaj partizana Miće Popovića, kasnije slikara, filmaša i suradnika Dobrice Ćosića.

Popović je bio u skupini koja je preko Save prešla mostom kod Jakuševca i Zapruđa (20. srpska brigada). Nakon što su prešli most naišli su na skupinu Zagrepčana koji su stajali kraj ceste. Jedan od njih je „podrugljivo dobacio, onako na purgerskom“: „A kaj vi tu delate, ko vas je zval?“ „Onda se netko od tih partizana razjario i u te Zagrepčane, ili u jednog od njih, ispalio iz mitraljeza nekoliko rafala“, napisao je Hudelist.

Mrtvozornici su tih dana imali pune ruke posla. Na Mirogoj su dovožena tijela bez dokumenata pa su mrtvozornici mogli samo zabilježiti „N.N. muški, civil“, „N.N., Narodna zaštita“, „N. N. muški“ i u obrasce upisivati brojeve kako bi ih u dokumentima mogli razlikovati i eventualno kasnije identificirati.

Niz ubijenih je u Šestinama: Vilim Ivan, đak medicinar, star 19 godina, podvornik Josip Matković (25 godina), strojobravar Tomo Zubak (24 godine)… Ubijanja su se nastavila i sutra, i prekosutra i sljedećih dana. Bila je to uvertira za naredne tragične događaje, na stratištima u Markuševcu i Podsljemenu, u Maksimiru, u Zaprešiću i okolici, na mjestima kao što su Jazovka, Rakov Potok, i brojnim drugima.

Na 10. travnja 1941. bez ubojstava, a 8. svibnja serija smrti

Nakon proglašenja hrvatske države 10. travnja i ulaska njemačkih trupa u Zagreb nisu zabilježeni slučajevi takvih ubojstava. Ni 10. travnja, ni danima poslije.

No 8. svibnja 1945. i u danima koji su slijedili, kao što se vidi iz smrtovnica groblja Mirogoj, ritam zločina počeo je snažno ubrzavati.

Ni proslava nije mogla proći bez mrtvih protivnika

Partizani su 11. svibnja organizirali miting na Trgu bana Jelačića, na kojem je govorio zapovjednik II. armije general Koča Popović.

Ni ta usiljena predstava nije mogla proći bez mrtvih. Prema mirogojskim smrtovnicama upravo s Trga bana Jelačića dovezen je mrtav domobran s prostrijelnom ranom na prsima.

Ubijen jer je izradio radni stol za Pavelića

Krešimir Reindl bio je vrhunski majstor za umjetničku obradu drva. Glas o njemu proširio se po cijeloj državi. Iz Vlade NDH pozvali su ga zato da se iz Daruvara preseli u Zagreb i počne izrađivati namještaj i drvene ukrase kojima će se uljepšati radna soba poglavnika Ante Pavelića.

Reindl je dovršio radni stol i upravo je radio na zidnim drvenim ukrasima kad je 8. svibnja 1945. Zagreb okupirala partizanska Jugoslavenska armija. Nedugo potom, partizani su uhitili Reindla. Jedina njegova krivnja bila je izrada radnog stola za Poglavnika! Partizani su ubrzo nakon uhićenja ubili Krešimira Reindla.

Njegova obitelj doznala je da se stol izrađen za Pavelića nalazi u sadašnjoj državnoj rezidenciji u Visokoj ulici u Zagrebu. Budući da rad stolara Reindla nikad nije plaćen, obitelj je od sadašnje države prije nekoliko godina zatražila ili isplatu primjerenog iznosa ili povrat stola. Nije poznato je li u međuvremnu došlo do nagodbe: ako nije, to onda i sadašnje obnašatelje vlasti na neki način čini supočiniteljima Reindlova ubojstva, zajedno sa stvarnim ubojicama.

Nakon objave prošlotjednog članka u Hrvatskom tjedniku o ulasku partizana u Zagreb, javilo su nam se očevici tih događaja. U Ilici su iz jednog haustora izašla dva čovjeka da vide kako izgledaju ti partizani koji dolaze. Pogođeni su rafalnom paljbom i ubijeni na licu mjesta. Nekoliko dana nakon 8. svibnja u tu ili u susjednu kućnu vežu ujahao je partizan na konju. Iz stana za koji je od Narodnooslobodilačkog odbora Zagreba dobio rješenje, izbacio je mješoviti češko-židovski par. „Židove u mješovitim brakovima čak je i Pavelić štitio, ali ovaj ih je izbacio“, rekao nam je svjedok, tada dječak mlađe tinejdžerske dobi.

Bilo je i smiješnih slučajeva. Jedan partizanski simpatizer, redoviti donator tzv. crvene pomoći, uputio se finim biciklom, talijanskom specijalkom, prema četvrti Trnju, u susret partizanima. Vratio se uskoro sav pokisao: partizani su mu na licu mjesta rekvirirali dvokolicu!

Čini se da je to bio uhodani postupak, a bicikl svojevrsni fetiš osvajača. Partizanski „javni tužilac“ u Petrinji tih se dana u izvješću žalio kako pripadnici 2. armije naveliko pljačkaju. „Komande mjesta uzimale su masovno bicikle bez kontrole iako za to nije bilo potrebe“, piše tužilac. Njegovo izvješće objavljeno je u knjizi „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj od 1944-1946“, izašlo 2008. godine u izdanju Hrvatskog instituta za povijest.

Ne bi bio problem da je riječ samo o biciklima. Izvješće potvrđuje mnogo strašnije stvari – da su partizani ušli u sisačku bolnicu, odveli ranjenike i pobili ih.

„O tome se malo govori jer vlada strah“, priznaje čak i notorni partizanski tužilac.
Postrojbama koje su odvele i pobile ranjenike iz bolnice u Sisku prošli su se tjedan, uz gradske vlasti, poklonili u čast i predstavnici hrvatske policije.

U Zagrebu su se dogodile identične stvari: ranjenici iz bolnice Sveti Duh, iz sanatorija Brestovac na Sljemenu te iz drugih zagrebačkih bolnica i lječilišta, odvođeni su, ubijani i bacani u jame. U Jazovku kod Samobora i na mnogim drugim stratištima. I njihovim su ubojicama predstavnici državnih vlasti i udruge poštovatelja odali počast prošli tjedan, 8. svibnja, na zagrebačkom groblju Mirogoju.

U suvremenoj Hrvatskoj o partizanskim ubojstvima ranjenika objavljeni su već mnogi članci. O takvim i sličnim postupcima partizanskih osvajača jasno govori knjiga „Partizanska represija“, koju bi trebala posjedovati svaka hrvatska obitelj. I povremeno je, o obljetnicama, prelistavati kao podsjećanje na te strašne dane.

Usput se može skrenuti pozornost i na ratni put Većeslava Vece Holjevca, prvog partizanskog „komandanta grada Zagreba“, koji „Naredbu broj 1.“ s popisom obveza uplašenim stanovnicima šalje tog 8. svibnja 1945. Njegov je ratni put na počecima također obilježen zločinom protiv ranjenika u bolnici. Bilo je to 17. studenoga 1941. kad je sa skupinom partizanskih pobunjenika obučenih u domobrane ušao u Karlovac. U bolnici su tražili pritvorenika, suradnika iz komunističkih redova, Grgu Čavića. Nisu ga našli, ali su sa sobom poveli dvojicu ranjenih ustaša i putem ih ubili.
Spomenik Većeslavu Holjevcu na vidljivom je mjestu u Zagrebu. On je kasnije u okviru jugoslavenskog sustava nastojao napraviti ponešto i za hrvatsku stvar. I navodno se razočarao u ideale zbog kojih se uputio u sudjelovanje u pobuni protiv Hrvatske.

Pitanje za raspravu je vrijedi li sve to onog velikog spomenika.

Osim okrutnih serijskih ubojstava stanovnika Zagreba, nova vlast provela je i temeljitu kulturnu revoluciju. Možda je Milivoj Unukić, čovjek koji je odgojio generacije popularnih i jazz bubnjara, ubijen slučajno prvih dana nakon ulaska partizanskih divizija u Zagreb, ali proces protiv Lovre Matačića sigurno nije bio prepušten slučaju. Jedina krivnja svjetski poznatog dirigenta Matačića bilo je ravnanje ustaško-domobranskim orkestrima i pisanje aranžmana za njihove koračnice. Neprijateljska propaganda, reći će oni koji žele opravdati partizanske zločine.

Iako je cijeli rat strahovao za svoju suprugu židovskog podrijetla, Matačić je poslije rata bezobzirno uhićen, osuđen na smrt pa pomilovan. U partizanskom logoru u Popovači nisu mu dali ni da vježba lokalnu vatrogasnu glazbu, premda je to tražio čak i NOO Popovače. Tek su mu u Staroj Gradiški, gdje je do pomilovanja proveo godinu dana, dopustili da vodi logorski orkestar. Stara Gradiška postala je 1945. veliki logor za mnoge Zagrepčane, gdje se prema njima odnosilo znatno okrutnije nego u vrijeme kad je to bio kažnjenički i radni logor pod vlašću ND Hrvatske.

Uz kulturne radnike kroz revolucionarno sito i rešeto prošli su novinari, književnici, liječnici i humanitarni djelatnici (Đuro Vranešić), svećenici (katolički, protestantski, islamski, hrvatsko-pravoslavni) i mnogi privrednici. Zapravo svi stanovnici osvojenih hrvatskih područja. O intenzitetu represije dovoljno govori popis smrtnih presuda izrečenih u Zagrebu, objavljen u prošlom i ovom broju Hrvatskog tjednika. I bolji poznavatelji povijesti na njima pronalaze tek manji broj poznatih imena. Tko su svi ovi ostali ljudi?

Neumoljivi istražitelji OZN-e služili su se i brojčanim shemama kako bi lakše među radnicima nekog poduzeća, kulturne institucije ili upravnog tijela, detektirali razne vrste narodnih neprijatelja. Željezna zavjesa i totalitarni sustav tek su 40-ak godina kasnije počeli pokazivati ozbiljnije napukline.

A tih dana, 8. svibnja 1945. i netom poslije, čak ni brojna ubojstva, oduzimanja imovine i uhićenja, nisu bila dovoljna organizatorima jugoslavenskog zauzimanja Zagreba. U depeši od 15. svibnja načelnik OZN-e Aleksandar Ranković piše drugovima u Zagrebu: „Za deset dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita! Rekli smo da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima“.

I tko to može nazvati – oslobođenjem.

Igor Vukić

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hrvatski tjednik