Čini nam se važnim češće podsjetiti na referendum održan 19. svibnja 1991. na kome je iskazana volja hrvatskih državljana o budućnosti zemlje: izašlo je 83,56 posto birača, od kojih se njih 94,17 posto izjasnilo za samostalnu i suverenu Hrvatsku. Za ostanak Republike Hrvatske u Jugoslaviji glas je dalo 1,2 posto birača. Nakon toga u listopadu 1991. hrvatski je Sabor donio Odluku o raskidu državno-pravnih veza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Republika Hrvatska je i formalno-pravno postala samostalna i suverena država, a u siječnju 1992. došlo je i međunarodno priznanje. Hrvatska je već na prvim slobodnim izborima 1990. izabrala nove političke snage koje će je voditi u transformaciji komunističkoga poretka u slobodno demokratsko društvo. Otvorene su nove perspektive suživota različitih naroda u dotadašnjoj federalnoj zajednici. Ponavljamo: spomenuti je referendum iznio volju 94,17 % hrvatskih birača. Ali i prije toga, sam nagovještaj transformacije Federacije doveo je do uzbune velikosrpstva i srpske pobune u Hrvatskoj, piše mr. sc. Ivan Bekavac za Hrvatsko slovo.
Nove zastave. Slijedio je i oružani napad na Hrvatsku, koja se uspjela obraniti i osloboditi. Iskazivanje volje hrvatskih državljana na tajnom izjašnjavanju svakako je prijelomni trenutak hrvatskoga hoda u slobodu. Ako bismo Dan državnosti i mogli slaviti 7. lipnja, kao uspomenu na Papino pismo knezu Branimiru godine 879. (ima i bližih povoda) obljetnicu formalnoga i tajnoga iskazivanja volje hrvatskih ljudi (o državi) nemamo kad obilježavati nego 19. svibnja. Iskustvo pokazuje, da se manji dio hrvatskih državljana prema svojoj domovini ne ponaša ni lojalno, ni patriotski, pa bi htjeli i referendum prikrivati ili čak izbrisati iz povijesnoga pamćenja. Prema sadašnjoj uređivačkoj politici nekih medija u Hrvatskoj reklo bi se da je za samostalnu hrvatsku državu svoj glas dalo 1.2% birača, a za Titovu, ili neku sličnu državu, 94,17%. Iz dana u dan gledamo kako se razvija taj koncept skrivanja i promjene. Jedan novinar piše da današnji akteri ‘nove’ politike u Hrvatskoj “govore o građanima a ne o narodu, /da/ misle o čovjeku kad govore o državi, /da/ zastupaju tolerantnost kad brane uvjerenje”. Razumljivo je kad iznosi što govore ‘nositelji nove politike’ , ali je manje razumljivo kad piše da zna što ‘misle’ (izvan onoga što govore).
U našoj civilizaciji građani čine narod, građani (birači) su iskazivali svoj odnos prema hrvatskoj budućnosti, građani (branitelji) su stali pred osvajače i pobunjenike koji su s njima nastupali. U Hrvatskoj se 90% građana izjašnjava Hrvatima. A većina građana koji iskazuju drukčiju nacionalnu pripadnost prema Hrvatskoj se odnose kao svojoj domovini, i u dobru i u teškim prilikama.Ti su građani, Hrvati i Nehrvati, izabrali slobodu, demokratski poredak i prava koja su im 1945. oteli komunisti koji su bili odlučili uspostaviti svoju državu prema lenjinsko-staljinskom revolucionarnom modelu, s kasnijim modifikacijama koje nisu dodirivale bit totalitarne vlasti. Valjda je već za nama vrijeme kad su samo diktatori i komunisti ‘znali’ što narod hoće, iako mu nisu dopuštali da izrazi svoju slobodnu volju. ‘Politika revolucije’ nakon pada komunizma u Europi, postupno mijenja svoje vanjske simbole, nazivlje i uobičajeno značenje pojmova koji se tiču elementarnog opisa vidljivoga svijeta. Pred nama lepršaju prividno nove zastave.
Politička volja Hrvata. Bilo je puno i onih koji su činili sve što su mogli kako bi omeli i usporili izgradnju demokratske hrvatske države. Ovoga puta, 1991., odluku o hrvatskoj budućnosti nisu donosili ni pobjednici u Prvom svjetskom ratu, ni Pašić i hrvatski ‘jugo-slaveni’, ni Hitler, ni Mussolini, ni Kominterna (komunistička internacionala). Jesu li političke promjene na lokalnim izborima 2021. u našoj zemlji znakom da na “političku scenu stupa nova generacija koja nije opterećena ratovima svojih očeva ni ideologijama svojih djedova, kako je napisao spomenuti novinar (M. Galić)? Iako su u vrijeme lokalnih izbora 2021. ušutjeli glasovi o vraćanju spomenika Titu u središte Zagreba, ‘novi’ ne uspijevaju prikriti da je njihov pravi simbol komunistička zvijezda koja je krasila i kape ratnih zločinaca u posljednjem ratu protiv Hrvatske. Jednom od njih (R. Mladiću) nedavno je potvrđena kazna doživotnoga zatvora.
Učini se da se iza svih tih kulisa stalno čuju vapaji nekoga novovjekoga Katona koji bez prestanka poziva na destrukciju (Ceterum autem censeo Carthaginem esse delendam), ali ne Kartage nego Lijepe Naše. Već smo došli do ‘razloga’ koji se nazivaju ‘nezavršena i nesavršena država’. Glas današnje ‘kominterne’ postavlja našoj državi ciljeve i zadaće koje nikad ni jedna država nije dohvatila niti je uopće dohvatljiv u realnom svijetu. Ipak, je li tko čuo da osim Utopije Tomasa Moora postoji, ili je na zemaljskoj kugli postojala savršena država? (Osim Titove države, u svijesti njegovih sljedbenika).
U fantaziji, u mitu, možda, u realnom životu nije postojala niti će postojati. Zašto se onda taj uvjet o ‘savršenosti’ stavlja pred hrvatsku državu? Isti novinar piše da je Tuđmanova generacija “osnovala državu, ali je nije dovršila; do dana današnjega Hrvatska je ostala nedovršena i postala nesavršena država”. U toj rečenici nema suvisla sadržaja. Prvo, nije ‘Tuđmanova generacija’ ‘osnovala’ državu, drugo nema dovršene države, svaka teži sve boljim rješenjima i treće, nema ni savršene države. Tom se komentatoru, dakle, čini da bi političke promjene na lokalnim izborima 2021. mogle biti znakom da na “političku scenu stupa nova generacija koja nije opterećena ratovima svojih očeva ni ideologijama svojih djedova. (M. Galić,Vl, 22.5.2021.). O nečijim unutarnjim ‘opterećenjima’ ili ‘neopterećenjima’ nije lako govoriti, ali kakvo bi ‘opterećenje’ Hrvatima mogao biti rat za obranu i oslobođenje Hrvatske? Više pozornosti privlači tvrdnja da nema ‘opterećenja’ ideologijama?
Pred nama je drukčiji angažman ‘posvećenih’ zagovornika titovske, a ne hrvatske države. ‘Revolucija’ postupno mijenja svoj lik, metode i sredstva kojima se koristi. Hrvatska je označena konzervativnom zemljom u kojoj znatna većina njezinih ljudi čuva svoj narodni identitet, vjeru i jezik. A inkvizitorskom duhu novoga vremena gotovo da i nema većega izazova nego preokrenuti baš taj sustav vrijednosti. “Želite li biti dobar Hrvat i katolik? To je bar lako, jer dobar znači poslušnost, ne kvalitetu.” Naslov teksta: “Jeste li mogli zamisliti da ćete i 2021. godine morati rušiti Jugoslaviju i braniti se od četnika, tako vam bog pomogao?!” (G.G., Večernji 22.5.2021.) Večernjakov komentator zna što je dobro hrvatstvo i dobro katoličanstvo? Ne zna, ali sama misao da postoje Hrvati koji se deklariraju katolicima, a uz to, u prilikama kad to treba pokazati, ne skrivaju svoje patriotske osjećaje, u njegovoj svijesti izaziva burne reakcije. Neki, možda teško razumljiv, nagon mu onemogućuje sebi samome reći: ‘dobro, oni su drukčijih uvjerenja, ali poštujem njihovo pravo da budu to što žele biti’. I fašizam i nacizam i komunizam su pokušavali propisivati ljudima dogme u koje moraju vjerovati i krenuti drugim putem, a ne biti ono što jesu. Milijune onih koji to nisu prihvaćali, ili nisu pripadali izabranima, slali su u logore i u smrt.
Sloboda i tolerancija. Ako ‘dobar’ Hrvat i katolik nije ‘kvaliteta’ nego ‘poslušnost’, znači li to da je svijet ne-Hrvata i ne-katolika, znak ‘kvalitetne’ pripadnosti nekomu i nečemu? Što ćemo s tim zaključkom i tom porukom? Hrvati, odustanite od sebe, od svoje zemlje i svoje povijesti, jer postoje ljudi koji već skoro dva stoljeća tvrde da niste to što znadete da jeste, a zemlja na kojoj živite već skoro dva tisućljeća nije vaša zemlja jer su u neke njezine dijelove doseljavali i ljudi koji su bježali pred Osmanlijama. Miješaju se crvena ideologija i četnička politika u otrov koji se servira Hrvatima. U ovdašnji medijski prostor instalirani su ljudi koji nemaju važnijih ciljeva osim pisanja protiv Hrvata, njihove vjere i njihovih povijesnih i prirodnih prava. Drsko je i izazivački optužiti katolike i cijeli jedan narod za ‘poslušništvo i ‘nekvalitetu’. (Prema popisu stanovništva 2011. u Hrvatskoj je 90% Hrvata, a među njima više od 86% katolika). Njegov politički i svjetonazorski drug tvrdi ovo: “Ono što također moram ponovno reći – mislim da nije dobro da političari u svojim govorima zazivaju Boga na bilo koji način, mislim da je to štetno za Hrvatsku… Mislim da bi zbilja trebalo s time prekinuti.” (Boris Jokić, Nova TV, 29.5.2021.). A koga će onih 86% Hrvata katolika u Hrvatskoj zazivati ako ne će zazivati Boga? I zašto ga ne bi smjeli zazivati? Nitko ne smeta agnosticima, ili ljudima drugih uvjerenja da iskazuju svoj odnos prema svijetu svoga ne-vjerovanja ili vjerovanja. Jedno je odnos države i religijskih zajednica, a drugo sloboda pojedinca (da vjeruje ili ne vjeruje u Boga). Bit će sve više problema kad počnu otvoreno pokazivati da je nakana ‘nove’ revolucije baš destrukcija vjere, obitelji i nacije. Za njih čovjek više nije stvoreno biće nego nešto drugo.
Već su suzili krug ‘otvorenih’ pitanja koja mogu privući znatnu pozornost i aktivirati važne prijepore. Prema središtu pozornosti guraju pitanja o rasama, spolovima kao ‘rodno-performativno-fluidnim društvenim konstruktima’ i identitetima. Pred involviranim akterima ‘nove politike’ veliki su novci i nezapamćena medijska potpora. Njihovu aktivnost hrvatska država itekako osjeća već desetljećima. Doprli su do sveučilišta, kulturnih i obrazovnih institucija, ovladali su filmskom industrijom. Osim „Ferala“ i sličnih medija velike su novce ulagali i u zagrebački ‘Radio 101’. Objavljeno je što se događalo u vrijeme prijepora oko registracije. “Prije toga je Radio 101 morao platiti visok novčani iznos, ali toga novca nije bilo na računu. Na kraju je novac osiguran posredstvom Sorosove organizacije, ilegalno prebačen u Hrvatsku i podmirene su obveze. Rezervni plan operacije oslanjao se na Goranka Fižulića koji je tada bio dovoljno moćan poduzetnik da je mogao izdvojiti potreban iznos.” (Jutarnji list, 31.7.2021.). Sve su to činili zagovornici pravne države, pravednosti i poštenja u javnom životu. Da, Tuđman je “bio u pravu spominjući strane plaćenike”. Medijski borci protiv nepravilnosti u privatizaciji i korupcije prema istom prikazu napravili su “19 milijuna kuna duga, a radio je bio bez imovine”. “Trošilo se bez veze na putovanja i izvlačenje novca, dug nije bio problem.”
‘Nezavršena i nesavršena’. Dok jedni aktualiziraju svjetonazorska pitanja, a drugi tumače filozofiju ‘roda’, ‘klasični’ borci protiv hrvatskih političkih ‘zabluda’ i dalje pokušavaju na svaki mogući način potkopavati ‘Tuđmanovu’ državu. Tvrdnja o njezinoj nesavršenosti ne može se pobiti. Hrvatska država nije savršena, a prikaze o ‘nesavršenosti’ i ‘nekvaliteti’ hrvatskih katolika, donose dnevne novine u Zagrebu koje našu stvarnost sve češće motre unutar debate o Šuvarovoj Bijeloj knjizi, prijeporima o tomu kako je Tito nadvladao Milana Gorkića, debatama o Jovanki Broz, Miki Špiljku, Budimiru Lončaru, Porfirijevim kružocima i sličnim likovima koji bi, zbog nekoga još uvijek nedokučivog razloga, trebali danas biti važni hrvatskom puku. Je li to njihovo neupitno jugoslavenstvo, koje će se sutra drukčije zvati? Što budućnost od njih očekuje? Zašto neke važne hrvatske medije sve više preplavljuju teme iz socijalističke stvarnosti?
Za sad ostavljamo po strani činjenicu da se hrvatska ‘ljevica’ tj. (ovoprostorni, proregionski) komunisti još uvijek nisu spremni suočiti s uvidima istraživača, koji sigurno nisu zaraženi ustašlukom, a uvrstili su Tita u knjigu Olivera Gueza “Stoljeće diktatora”. Josip Broz je visoko pozicioniran uz Pinocheta, Franca, Musssolinija, Staljina, Hitlera… Tekst o njemu napisao je pomoćnik direktora časopisa Figaro Magazin, Jean-Christophe Buisson. Piše da je Tito nakon rata nametnuo “Jugoslaviji režim terora kako bi učvrstio vlast koja je još bila krhka, što je dobro znao, u umjetno stvorenoj državi u kojoj su postojale društvene i nacionalne napetosti. Tito je bio paranoik, megaloman, diktator s načinom djelovanja nekog istočnog satrapa, ljubitelj luksuza, novca i lijepih žena”. Društvene napetosti donio je završni obračun s nerevolucionarnim dijelom društva, ‘buržoazijom’, neistomišljenicima, klasnim neprijateljem i Crkvom, a nacionalne napetosti nisu prestajale od same uspostave države, koja se prvi put u povijest pojavila 1919. kao Kraljevina SHS, preimenovana kasnije u kraljevinu Jugoslaviju.
Jesu li ‘malim’ lokalnim izborima u Hrvatskoj počeli veliki procesi, pita Večernjakov ekspert za oprezno ‘kuhanje hrvatske žabe’, je li istina da nastupa generacija neopterećena ratovima i ideologijama. U hrvatskoj se javnosti ne čuje slavljenje nacifašističke ideologije, ali to se ne može reći za komunističku. Tko bi mogao biti opterećen ideologijom? To ne će biti ljudi predani napretku demokratske države. Njima ideologije prošloga stoljeća ne trebaju. S komunistima je drukčije. Nevažne su boje zastava s kojima danas mašu i nazivi ‘partija’ koje osnivaju.
Rodno osjetljivi urbanizam. Zašto poricati ideologičnost ‘političke ekologije’, kad u njoj ničega drugoga ni nema, ali ako narod povjeri vlast zastupnicima tih ideologija o tomu se u demokratskoj državi može razgovarati samo kao o važnoj društvenoj činjenici, dok narod ne odluči drukčije. Za sad je jedino sigurno da dio važnih medija dosta dobro svladava svoj dio navijačkih zadaća. Ma kakva ideologija pokucala na hrvatska vrata, ovdašnji će šovinisti nalaziti razloga za klevetanje Hrvata zbog toga što su se ‘razvjenčali’. Tako je jedan književnik (M. Jergović), u Večernjaku (13. lipnja 2021.) napisao da je ‘jasna estetska hijerarija’ ‘postojala čak i u Hrvata’, a “prestala postojati nakon što su se razvjenčali od Srba i razvrgli Jugoslaviju. Nakon toga im poezija i književnost više nisu bile potrebne.” ‘Čak i u Hrvata’, bijedni je pokušaj uvrjede kakvima se služe jugonacionalisti i pročetnička liga kojima je danas u Hrvatskoj sve dopušteno i sva vrata otvorena. ‘Estetsku hijerarhiju’ njima je određivalo svjetlo s istoka, a kad je izgubilo sjaj, Hrvati su, kako se čini Dražinim ljudima, ostali u kreativnom i svakom drugom mraku. Protuhrvatski šovinisti htjeli bi ih vratiti na ‘pravi’ put. Kad i kako su se Hrvati ‘vjenčali’ sa Srbima? Nikad i nikako.
Uz taj uobičajeni govor mržnje stižu i glasovi naglašene ‘modernosti’ (da se lakovjerni ne dosjete). Umjesto klasičnoga urbanizma i arhitekture javno se promiče ‘rodno osjetljivo prostorno planiranje’. “Ono što postoji u našem programu je rodno osjetljivo prostorno planiranje i što je nešto što je već usvojila Skupština. Tu se radi o prilagodbi gradskih prostora u dvije dimenzije. Prva se tiče onog da žene više koriste javni prostor. Njima se javni prostor može značajnije prilagoditi. Recimo tako da su stanice bliže vrtićima i školama. Drugi aspekt je da se vidi je li grad siguran za žene i LGBT osobe. Zna se da nije, recimo veliki parkovi trebali bi biti bolje osvijetljeni”. (D. Dolenec, stranka Možemo! TvN1 Index, 19.5.2021.) Ne treba zapustiti ta pitanja ni onda dok gledamo pokušaje prikrivanja da pod zelenim zastavama marširaju crveni.
Prema prosudbama ‘prosvjećenih’, uz ‘nezavršenu i nesavršenu’ državu, estetska potonuća, ‘razvjenčanja’, svjetonazorsku izgubljenost, susrećemo se i s prizemnim provokacijama i neistinama od onih koji je skoro dva stoljeća pokušavaju pokoriti i osvojiti. Jedan je bivši SDSS-ovac, koji se kandidirao za dožupana Vukovarsko-srijemske županije, na svoj veliki izborni plakat dao napisati “Reci ne Oluji”. “I to je ono što mogu da očekuju od nas”, istaknuo je kandidat. Ocijenio je da je akcija Oluja “bila najveće etničko čišćenje i stradanje Srba za koje još uvijek nitko nije odgovarao.” Reći NE Oluji je reći NE oslobađanju Hrvatske. Oluja nije bila nikakvo ‘etničko čišćenje’. Iako su hrvatske vlasti pozivale srpsku zajednicu, koja nije bila involvirana u ratnu agresiju, da ostanu u svojim domovima, oni su na poziv kninskog vodstva odlučili otići i prije dolaska hrvatske vojske.
Mladić i ustaše u Zadru. I Kninjanka Mateja Jelić, osvajačica zlatne olimpijske medalje u Tokiju, osjetila je što znači reći da će njezin sportski uspjeh odjeknuti i u Kninu na proslavi Oluje, 2021. Iz Srbije su protiv nje pljuštale teške riječi, psovke i prijetnje. Samo zbog spomena Oluje. Prije toga se u Zagrebu pojavio neki tekst prenesen iz srpskoga „Kurira“. U naslovu velikim slovima pišu: ‘Ratovao sam u Hrvatskoj, Mladić je bio izvanredan‘. Iz članka razabiremo da je to ocjena jednoga srpskoga liječnika koji je s osuđenim ratnim zločincem Mladićem ratovao u Hrvatskoj. “Nisam bio u Bosni i ne mogu govoriti za taj period, ali moje sjećanje na njega nije negativno” (dr. Predrag Kon). U tim sjećanjima nema Škabrnje, Nadina, Potravlja, Satrića, Dabra, Kijeva, Vrlike, Šibenika, Zadra …
Na brdu Križ je 4. listopada 1991. R. Mladić postavio ‘dijagnozu’: “U Zadru ima 30 hiljada ustaša i sve ih treba pobiti.” Dokumentirana je i ova njegova izjava, 1991: “Ja sam vam rek’o da je brana minirana, a vi znate da sam ja vojnik. Ja kad vučem poteze, vučem ih da matiram protivnika. Vi znate da je miniran i Maslenički most i znate da sam ja to osobno uradio, a vi znate da je ono što ja uradim efikasno i kvalitetno. Ja zato diktiram situaciju u Dalmaciji. Da biste sprečili daljnje nesreće ljudi, da ono što nije stradalo više ne strada … ja zahtjevam…” (26. rujna 1991. u Hrvacama, svjedočenje snimatelja Petra Malbaše). Presuda R. Mladiću bila je posebno važna za srpsku državnu vlast. “Problem je što se njihove političke pozicije prema velikosrpskom projektu, uključujući i nijekanje zločina, nisu nimalo promijenile u odnosu na one s kojima su Srbija i JNA 1991. krenule u rat protiv Hrvatske, a potom u BiH.” (V. Starešina). Srbija je, prema tvrdnjama te vrlo upućene novinarke, uložila poseban trud da se Mladiću i Srbiji ne sudi za zločine u Hrvatskoj te da njihov osvajački rat u Hrvatskoj i BiH ne bude kvalificiran kao međunarodni sukob. Srećom, svijet, uglavnom zna istinu o Oluji i oslobađanju okupiranog dijela Hrvatske. Ta se operacija već godinama proučava i na važnim svjetskim vojnim učilištima.
Moljevićeva Srbija. Opravdano je pitati koja je to Srbija 1991. krenula premjestiti svoje granične ‘karaule’ na zapad, tamo gdje ih je zamišljao i četnički ideolog Moljević prije osamdesetak godina? Demokratska, socijalistička, zemlja bratstva i jedinstva ili četnička Srbija? (Moljević: Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju obuhvatiti cijelo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora. Homogena Srbija, 1941.) Četnički ideolog piše da najprije treba ‘stvoriti svršeni čin’, zaposjesti područja koja su na karti označena srpskim (do crte Karlobag, Karlovac, Virovitica) “očistiti ih prije nego se itko pribere”. Jakim odredima zaposjesti glavna čvorišta: Osijek, Vinkovce, Karlovac, Knin, Šibenik, Mostar, Metković, “a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata”.
Prema vijestima s obilježavanja antifašističke borbe u Srbiji 2021. skupa je slave partizani i četnici. Izvjestitelji spominju izvođenje ‘ljotićevskih pjesama’ dok su na velikom ekranu prikazivane slike Josipa Broza Tita i Draže Mihailovića kao “ravnopravnih” boraca”. ‘Antifašista’, naravno. Bilo je ljudi i u Srbiji koji su sve to nazvali ‘bezobzirnom revizijom povijesti’ (M. Rapajić). To ponešto govori i o naivnom vjerovanju pojedinih povjesničara da su samo ratne prilike 1944. dovele do toga da se kokarda na šajkačama zamijeni zvijezdom petokrakom. I Zagreb su 1945. ‘oslobađale’ postrojbe pomilovanih četnika koji su se preobukli u partizane.
O ulozi Milana Nedića, pronacističkoga kvislinga, jedan je srpski povjesničar (Srđan Milošević, prema navodu Dubravke Stojanović) rekao da “nije točno da su svi u Srbiji bili četnici, svi su u stvari bili nedićevci. Jer, potpora Nediću garantirala je savršeni komfor pod nacističkom okupacijom, dok su pripadnici četničkog pokreta neudobno spavali po šumama”. Na ‘antifašističkoj’ proslavi u Beogradu 2021. slavili su i Josipa i Dražu i Milana (Nedića). Aktualni srpski predsjednik, blizak četničkom vojvodi Šešelju, u okupiranoj Glini je 1995. govorio kako je sve to srpska zemlja na kojoj nikad više ne će biti hrvatske vlasti. Tako je ‘trebalo’ biti prema četničkom konceptu. A hrvatsku državu je nazvao ‘ustaškom’. To je bilo prije Oluje. Laži i prijetnje nisu prestajale ni nakon Oluje, a slušamo ih i danas.
Slobodna Hrvatska. ‘Četnički antifašizam’ se nije proslavio u Srbiji u borbi protiv vlastitih kvislinga, jer toga otpora nacistima, nakon neuspjelih ranih pokušaja 1941., više nije ni bilo. S talijanskim su fašistima ratovali protiv Hrvata po Hrvatskoj i BiH, pa ipak protuhrvatski šovinisti, na raznim razinama u Hrvatskoj, vjeruju i u njihov ‘antifašizam’ i u njihovo ‘jugoslavenstvo’ bez obzira na sva povijesna iskustva. Nije uspio ni Moljevićev projekt pokoravanja i iskorjenjivanja Hrvata, ni združivanje kokarde i petokrake kako bi uništili njihovu vjeru i identitet. Danas je ‘nezavršena’ na svom demokratskom putu, i ‘nesavršena’ u procesu preobrazbe totalitarne u demokratsku državu i iskorjenjivanja zlouporaba u obavljanju javnih dužnosti. Nitko nije ni pomišljao da će oporavak ići brzo i lako. I sa svim svojim problemima, Hrvatska je slobodna država uspostavljena, obranjena i oslobođena voljom svoga naroda. Dok bude te volje za slobodom, ni nedićevci ni ovdašnji crveni šovinisti, ma u kakvo se ruho preoblačili, nemaju nikakvih izgleda.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
