Grijani duhan! Uz Sputnjik V, AstraZenecu i Pfizer, to je još jedan od pojmova koje nam posljednjih nekoliko dana doslovce ucijepiše u rječnik. Zaludu ćete konzultirati Klaića, ne daj bože Mažuranića, bolje potražite neki rječnik poreznih inspektora, ako tako nešto postoji. Možda rječnik Zdravka Marića? Lalovca? Linić je možda već prestar, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomično prenosimo.
(…)
Zaludu je onima koji mantraju da Finu i HGK treba ukinuti i zapaliti, jasno je da čuvari državnih pečata i lobiji kojima su oni na uzici neće tek tako pristati posmicati svoje zlatne koke. Vjerovati da su vladajući spremni odustati od obveznih članarina gotovo je jednako tako naivno kao računati da će sve nas porezne obveznike poštedjeti obveze da iz vlastitih džepova financiramo stranke na vlasti, bez obzira jesmo li za njih glasali ili nismo. Ili da će stvarno ukinuti sva ona mjesta u neperspektivnim lokalnim samoupravama u kojima oni uhljebljuju svoje partijske vojnike.
– Svi smo mi vojnici partije! Neki dan tako još jednom u napadu iskrenosti reče petrinjski gradonačelnik. I nema pri tom veze što malo tko izvan Petrinje zna u kojoj je Dumbović stranci. Naravno, Čačićevoj. Ono što je bitno jest da je ta stranka dio nacionalno vladajuće koalicije. Tako se i “reformist” morao malo primiriti da ne iznervira do kraja Plenkovića. Jednako kao i “liberal” Hrebak u Bjelovaru. Jer ni jedni ni drugi na nacionalnoj razini ne postoje ako se ne ucijepe u neku veću vladajuću stranku.
Utoliko je naivniji ispao Damir Vanđelić, koji je povjerovao da će mu Plenković na pladnju izručiti Zagreb, a da Plenkoviću ništa zauzvrat neće morati dati. Da će iskoristiti HDZ-ove ljestve, a zatim za javnost dezinficirati ruke.
No, HDZ će radije izvršiti (još jedan) unaprijed izgubljeni fejk juriš na gradsko poglavarstvo, riskirati čak i da Bandića sruši oporba (Bandićev ostanak, naprotiv, nije rizik) nego instalirati nekog tko će se, odmah nakon što postane kalif na mjesto kalifa, od svoje partije odmetnuti. Sudeći po hladnom tonu kojim mi je odgovarao na pitanja o Vanđeliću, kao da se radi o živom mrtvacu, bit će stvarno čudo ako mu Plenković dozvoli (p)ostati čelnik Fonda za obnovu grada Zagreba, odnosno da mu u ruke stavi milijarde eura i da zadrži funkciju koja bi ga kao nezavisnog trajno lansirala u visoku politiku.
Time bi sam stvorio možda najopasnijeg mogućeg konkurenta. No, tek ćemo vidjeti što će se dogoditi ako Vanđelić ne prođe na natječaju. Jer i to bi mogao biti vrijedan politički kapital. Dakle, Vanđelić bi i nakon toga mogao ustati i postati prijetnja.
Odanost vođi i dalje je mnogo više na cijeni nego odanost prema samoj partiji. To najbolje vidimo na primjeru slavodobitnice Martine Dalić, kojoj nije terminalno naškodilo što je financirala “Pametno” (još jedno čudno ime!), a sama sebe nazivala neoliberalkom. A to je jedna od najstrašnijih naljepnica koju vam mogu nalijepiti naljepničari, kako s lijeva, tako i s desna. Pri tome nije previše važno što ta riječ zapravo znači.
Kad smo već kod političnosti jezika, čak i u tom smislu zanimljiv je neizbježni konačni dolazak britanskog soja koronavirusa u Hrvatsku. Naime, još s Donaldom Trumpom iz javnog diskursa odletio je “kineski virus”. Da nije bilo wuhanske pošasti, Trump bi i danas sjedio u Bijeloj kući, to je sasvim jasno. Kina iz pandemije izlazi kao globalni pobjednik. Zemlje koje je pokorio koronavirus zahvalno primaju donacije kineskog cjepiva.
Britanski soj tako se pridružuje “španjolskoj” gripi, “njemačkim” ospicama te “talijanskom”, “francuskom” ili “poljskom” sifilisu. Sve je dobro dok u tom popisu prijetnji mali narodi ostaju diskriminirani. Bolesti konačno ponovno nazivamo po našim velikim susjedima! Vraćamo se polako u našu malu – europsku normalu, zaključuje Hrstić u kolumni za Večernji list.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
