Dr. Milorad Pupovac u posljednje vrijeme svojim izjavama i stavovima puni stranice raznih medija. Posebnu su buru podigle njegove izjave kako je današnja Hrvatska faktor nestabilnosti te kako sve više pokazuje da je sljednica NDH i kako bi jednako tako mogla i završiti. Na te izjave reagiraju mnogi, od političkih suradnika i protivnika do službenih predstavnika vlasti, raznih udruga i pojedinaca. Međutim Pupovac previše se na te reakcije ne obazire, on kao da sve radi po nekom zacrtanome scenariju koji je u potpunosti usklađen sa službenim Beogradom i Srpskom pravoslavnom crkvom, piše Ivan Kozlica za Hrvatski tjednik.
Kako bismo bolje upoznali Milorada Pupovaca i vidjeli da njegova današnja stajališta nisu ništa novo, raščlanili smo njegove izjave i stavove iz vremena Domovinskoga rata. Za to su nam poslužili objavljeni tekstovi u tisku toga doba te poneki drugi izvor. Poslagali smo ih kronološki i tematski zbog lakšega praćenja. Smatrali smo da ih nije potrebno previše tumačiti nego vjerodostojno donijeti citate kako bi čitatelji sami mogli zaključiti o kakvu se čovjeku i političaru radi.
Milorad Pupovac je u rujnu 1990. napisao kako je potrebno „inzistirati na kontinuitetu hrvatskoga i jugoslavenskoga državnog ustrojstva, kao pretpostavci njegove rekonstrukcije u državnu zajednicu ravnopravnih ljudi, naroda i republika“. (Novi forum, 28. rujna 1990.) U siječnju 1991. izjavio je da je Srbija zainteresirana za događaje u Hrvatskoj, ali da nema govora da bi se ona „direktno uplitala u hrvatska zbivanja i procese“. (Novi forum. 28. siječnja 1991.).
JNA razara i ubija Hrvatsku, a on se sastaje s vođama pobune
U vrijeme kada JNA počinje razarati hrvatska sela i gradove, u Lipiku se 13. srpnja 1991. sastala skupina Srba među kojima su bili ideolozi i organizatori srpske pobune: Jovan Rašković, Goran Hadžić, Veljko Džakula, Sergej Veselinović, Jovan Opačić, Dušan Zelembaba, Dušan Starević, Stanko Korać te predsjednik Lige socijalnih demokrata i osnivač Srpskog demokratskog foruma (u nastavku SDF) dr. Milorad Pupovac. Prije tog susreta, Pupovac, Džakula i Veselinović bili su na „konzultacijama“ u Beogradu. Na sastanku je usvojena „Deklaracija o interesima i pravima srpskog naroda u Hrvatskoj te postupcima njihova ostvarivanja“ u kojoj je stajalo i ovo: „Interes je srpskog naroda u Hrvatskoj da u etničkom i kulturološkom smislu ostane dio jedinstvenog nacionalnog korpusa u Jugoslaviji“. Pupovac je poslije sastanka izjavio kako će oni od hrvatskih vlasti tražiti „teritorijalnu i političku autonomiju za Srbe u Hrvatskoj“ te da Srbi trebaju biti „subjekt u raspravi oko uređenja Hrvatske i oko odnosa Hrvatske prema ostalim dijelovima Jugoslavije“.
Po pitanju kulturne autonomije kazao je kako će njezin sadržaj i obim ovisiti o tomu „u kojoj će mjeri sadašnji predstavnici vlasti u Hrvatskoj distancirati hrvatsku kulturu od kulture ostalih naroda u Jugoslaviji, posebno srpskoga“. Dodao je da Srbi ne mogu izvan Hrvatske, ali da „Hrvatska ne može iz Jugoslavije bez suglasnosti Srba u Hrvatskoj“ (Danas, 23. srpnja i 6. kolovoza 1991., Večernji list, 15. srpnja i 5. listopada 1991., Arhiv Srba u Zagrebu, prijedlog Deklaracije o interesima i pravima srpskog naroda u Hrvatskoj te postupcima njihova ostvarivanja od 13. srpnja 1991. ).
Važno je napomenuti da je Hrvatski sabor dvadesetak dana prije sastanka u Lipiku donio odluku o neovisnosti Hrvatske, utemeljenu na rezultatima referenduma iz svibnja 1991. Pupovcu, osim te činjenice, nije smetalo ni to što se sastao s organizatorima i vođama srpskih terorista (Zelembaba je javno izjavljivao kako s hrvatskim vlastima može razgovarati „samo preko nišana“ i da će u Sabor doći na bijelom konju, Hadžić je uhićen među teroristima na Plitvicama na Uskrs 1991., a o izjavama i aktivnostima Jovana Raškovića i Jovana Opačića sve je bilo poznato) (Globus. 13. rujna 1991.). Štoviše, on je potkraj srpnja 1991. izjavio: „Mnoge ljude iz hrvatskog vrhovništva, zbog njihovih stavova i nastupa, Srbi u Hrvatskoj, najblaže rečeno, nimalo ne vole. No te ljude podržava veliki dio hrvatskoga naroda. Zato, kad god razgovarao sa Srbima, kažem: ‘Te su ljude za svoje vođe izabrali Hrvati, a vi s Hrvatima trebate živjeti. Nema smisla da vi poželite određivati koji će političari zastupati Hrvate’. Mislim da bi isto trebalo primijeniti i u obrnutom smjeru. Valjda ipak Srbi najbolje znaju tko ih treba predstavljati u određenom trenutku. Ako su to u ovom trenutku gospoda Opačić i Zelembaba, tko osim Srba smije reći da nisu dobro izabrali“.(Večernji list, 23. srpnja 1991.).
Ne želi se ograditi od agresije
Rujan 1991. bio je krvav i tragičan za hrvatski narod, a Pupovčev jezik i pero tome su nesumnjivo pridonosili. Nastavak razgovora iz Lipika trebao je biti u Karlovcu 8. rujna 1991. na Pupovčev poziv, ali vođe pobunjenih Srba nisu se odazvali zbog „ratnih neprilika“. Tada je Pupovac kazao: „Nesporno je da imamo posla s Republikom Hrvatskom i sa srpskim krajinama, i svatko tko to negira, čini loše i za sebe i za druge“. Još je dodao: „SDF neće dopustiti da se cijepa srpski nacionalni kolektivitet u Hrvatskoj, isto kao što se ne dopušta ni cijepanje srpskog nacionalnog kolektiviteta u Jugoslaviji“. Temeljna poruka sastanka bila je: „srpski narod u Hrvatskoj želi biti dio srpskog nacionalnog korpusa u Jugoslaviji, ali i biti suveren u Hrvatskoj. Svako drugo rješenje je opasno i vodi u daljnje sukobe“. Ove su izjave pale u vrijeme velike srpske ofenzive s ciljem slamanja Hrvatske na svim ratištima, gorjeli su Vukovar, Šibenik, Zadar, Osijek, gorjela je čitava zemlja. Tih je dana rujna Pupovac bio vrlo aktivan u izjavama koje su jasno išle u korist srpskoga agresora, a protiv Hrvatske.
Izjavio je da Srbi u Hrvatskoj drže „ključ za mir i sporazum u Jugoslaviji i jugoslavenskim republikama“. U pariškom listu „Le Nouvel observateur“ rekao je: „Republika Hrvatska ne može ni u kom slučaju postati nezavisna bez suglasnosti ostalih republika i Srbije.“ Na jasno traženje da se ogradi od agresije i nasilja, odbio je to učiniti te je kazao da ima razumijevanje za Srbe iz “Krajine” i optužio hrvatsko političko vodstvo: „U uvjetima dosta naglašenih pogrešaka koje je učinila nova vlast u Hrvatskoj prema srpskom narodu nakon izbora, dogodilo se da je znatan dio srpskog naroda na tom području izgubio jasnu sliku o mogućnosti njegovih veza s hrvatskim narodom i njegove pozicije unutar Republike Hrvatske. […] Uostalom, rezultati svih ratnih aktivnosti i realni položaj srpskog naroda na tim područjima pokazuje u kojoj je to mjeri tragedija po njega“.
Za „Globus“ je izjavio: „U Srpskom demokratskom forumu se upravo trudimo napraviti distancu između JNA i srpskog naroda u Hrvatskoj. Ne uspijemo li, rezultat bi mogao biti tragičan. S raspadom JNA raspao bi se i srpski politički kolektivitet na ovom prostoru. […] Krajnje je vrijeme da Srbi u Hrvatskoj shvate da im Armija, što se u svom smrtnom hropcu hvata za njih, može donijeti veliku nesreću“. Kazao je da SDF ima „izuzetno jaku podršku dr. Jovana Raškovića“ i da ne vidi mogućnost da se Hrvatska odcijepi od Jugoslavije bez suglasnosti Srba u Hrvatskoj. (Večernji list, 6., 9. i 14. rujna 1991., Vjesnik, 9. i 13. rujna 1991., Globus, 13. rujna 1991.).
Pupovac je i u listopadu 1991. nastavio istom retorikom, unatoč pokušaju atentata na predsjednika Tuđmana i suradnike, nastavku srpskoga razaranja zemlje, ubijanjima i protjerivanju Hrvata s njihovih ognjišta te odluci Hrvatskoga sabora o potpunoj samostalnosti Republike Hrvatske. Također ga nisu zanimale ni ustavne odredbe o položaju nacionalnih manjina, on se i dalje nadao pobjedi JNA i svoje pobunjene braće: „Mislim da je odnos snaga, barem u ovom trenutku, takav da nema šansi za neku vrstu znatnijeg vojnog poraza armije na ovom području“. Kazao je i ovo: „I u tom pogledu niti velikosrpske koncepcije, niti koncepcija Jugoslavije kakvu bi htjela JNA, niti koncepcija Hrvatske kakvu bi htjela neka moguća hrvatska politika za koju pretpostavljam da je već dio neposredne prošlosti – naprosto nije moguća“ (Slobodni tjednik, 17. listopada 1991.).
Upravo na dan kada je jugoslavensko zrakoplovstvo razaralo središte Zagreba i pokušalo obezglaviti Hrvatsku, Pupovac izjavljuje da srpski narod u Hrvatskoj ima pravo na autonomnu političku volju, da ga tadašnje pobunjeničke vođe mogu predstavljati „ako nisu sudjelovali u zločinima i razaranjima“. Po prvi je put osudio „ekspanzionističko rješenje ‘srpskog pitanja’ – zauzimanje tzv. granice velike Srbije, te naglasio kako ‘proglašene krajine u Hrvatskoj mogu biti samo regionalne granice u državi Hrvatskoj“ (Večernji list, 8. listopada 1991.). Tog 7. listopada 1991. izjavio je i ovo: „I jedni i drugi, i hrvatska većina i srpska manjina, treba da se susretnu sa srpskim pitanjem u Hrvatskoj. Za Srbe to znači odustajanje od konstitucijske uloge u Jugoslaviji, a za Hrvate to znači prihvaćanje konstitucijske uloge Srba u Hrvatskoj. Ne dogodi li se to, neka nam Bog pomogne svima“ (Danas, 15. listopada 1991.). Izjavio je i „da Srbi u Hrvatskoj šute, jer su raspeti između dvije maćehe (?!). Oni pate i grizu se u sebi, a oba njihova identiteta međusobno se rasturaju i uništavaju“(Slobodna Dalmacija, 5. listopada 1991.).
U Ljubljani pokazuje lažni plakat o izgonu Srba
Pupovac je na tribini u Ljubljani u studenome 1991. kazao da se u Hrvatskoj ne vodi rat između Srba i Hrvata nego „između četnika i ustaša, rat naše prošlosti protiv nas, koji živimo danas tu“. Pokazao je nekakav plakat kojim se „poziva na izgon svih Srba iz Hrvatske“ te rekao da je tim plakatima oblijepljen cijeli Zagreb. Poslije novinarskih prozivki zbog iznesenih laži, rekao je: „Ovaj rat za hrvatski je narod obrambeni rat. Rat u kojem JNA i vodeća srpska politika osvajaju dijelove hrvatskog teritorija i u kojem onemogućavaju iznalaženje sporazuma između hrvatskog i srpskog naroda, a za koji je većina i jednog i drugog naroda“. Svoju izjavu o plakatima kojima je oblijepljen cijeli grad ispravio je i kazao da se pojavio na nekoliko mjesta te je dodao da svoje prijatelje u HV-u nije nazvao ustašama (Večernji list, 26. i 28. studenoga 1991.).
U prosincu 1991. Pupovac je za BBC izjavio: „Mi imao dokaze o tome da su hrvatski vojnici masakrirali srpsko stanovništvo u više gradova. Hrvatska država nije u stanju dati dovoljno garancija sigurnosti lojalnim Srbima“. Ta je monstruozna izjava dana upravo na dan kada je Europska zajednica odlučila o priznanju Hrvatske (Večernji list, 17. prosinca 1991.). Poslije Pupovčeva odlaska u Beograd potkraj 1991. i susreta s ratnim zločincima Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom i Nikolom Koljevićem, novinar „Feral Tribuna“ je napisao kako se time „konačno do kraja razotkrio kao još jedan od Miloševićevih velikosrpskih prekodrinskih pulena. Istina, civiliziraniji i umiveniji od drugih, ali time još opasniji“. (Feral Tribun, 19. prosinca 1994.).
Milorad Pupovac je 3. veljače 1992. uputio pismo predsjedniku Vlade RH dr. Franji Greguriću u kojemu je naveo da je do tada iz Hrvatske izbjeglo između 30 i 40 posto Srba „zbog pritisaka, fizičke nesigurnosti i straha“ (Arhiv Srba u Zagrebu, Bilten br. 1., 18. ožujka 1992.). On je 18. veljače 1992. uputio Vladi RH zahtjev za osnivanje ureda SDF-a u svim gradovima i mjestima u kojima Srbi predstavljaju manjinu „radi brige o fizičkoj i pravnoj sigurnosti građana Republike Hrvatske srpske nacionalnosti“. Predsjednik Vlade dr. Franjo Gregurić odgovorio je da RH ima Ured za međunacionalne odnose te je naglasio: „Razmatrajući Vašu brigu za položaj pripadnika srpske manjine u Republici Hrvatskoj, smatramo da se Srpski demokratski forum trebao puno aktivnije i određenije uključiti u sve oblike obrane Republike Hrvatske i svih njezinih građana od agresije Srbije, Crne Gore i bivše Jugoslavenske narodne armije“. Pupovac je ubrzo uzvratio Greguriću: „Vi nas, gospodine predsjedniče, na posve neočekivan i totalitarnim režimima svojstven način, javno i kao predsjednik Vlade optužujete da u uvjetima kad stradavaju toliki građani Hrvatske, posebno Hrvati, tražimo da se govori o zaštiti građana srpske nacionalnosti, te da SDF nije dovoljno učinio u obrani Hrvatske u ovom ratu. Gospodine predsjedniče, mi ne tražimo ništa osim da se nedužne i nevine ljude zaštiti u njihovoj fizičkoj i pravnoj sigurnosti“. Potom je Ministarstvo informiranja RH priopćilo kako Pupovac iznosi neistine i podvale te kako SDF nema izborni legitimitet da bi predstavljao Srbe u Hrvatskoj (Večernji list, 14., 17. i 18. ožujka 1992., Vjesnik, 17. ožujka 1992.).
Pupovac je ubrzo na konferenciji za tisak Srpskog demokratskog foruma 21. veljače 1992. izjavio kako je u Hrvatskoj do tada na katoličanstvo prevedeno 11 000 pravoslavne djece. Nešto kasnije sarkastično je „korigirao“ tu izjavu kazavši da možda i nije tako jer je moguće da su mnoga djeca „bila ateistički odgojena“. Dodao je kako su ti podatci „samo vršak jedne strašne i tragične sante leda“, ali kako time nije želio usporediti tadašnju Hrvatsku s NDH. Rekao je kako su mu podatke dali „neki odgovorni katolički svećenici“ koje nije imenovao. On je ponovno potkraj 1994. govorio o prekrštavanju pravoslavne djece, ali je tada po prvi put progovorio i o odgovornosti Srpske pravoslavne crkve: „Riječ je o odsutnosti realne brige u najvišoj hijerarhiji Srpske pravoslavne crkve za svoje sadašnje i za svoje moguće vjernike na ovom prostoru, i to je u svakom slučaju nesretno razdoblje SPC-a jer je njezin vrh u odsutnome trenutku zaboravio na svoje dužnosti“.
Kajmak traži dokaze, ali Pupovac ih ne dostavlja
Osim podataka o prekrštavanju, Pupovac je iznio i podatak o likvidaciji 400 „nevinih civila“ Srba, 100 u Gospiću i 200 do 300 u Pakračkoj Poljani, o rušenju 3.000 objekata te o 200.000 Srba koji su „morali napustiti svoje domove“ (u ljeto 1994. iznio je podatak da je iz Hrvatske otišlo 300 000 Srba). Ničim nije potkrijepio iznesene brojke. Po prvi put je spomenuo patnje Hrvata, posebno u kninskom kraju kazavši: „Mijenjanje demografske slike pučanstva, najočevidnije na tome području, zločin je za koji će počinitelji odgovarati pred sudom međunarodne javnosti.“ Katolički svećenik Luka Vincetić za Pupovčeve je izjave o prekrštavanju kazao kako „upravo služe velikosrbima za novo optuživanje Crkve u Hrvata“.
Vincetić je o tom problemu pisao i potkraj 1994.: „Srpska pravoslavna crkva nikada nije marila za vjeronaučnu pouku svoje djece. […] Zato, vjerojatno, srpskopravoslavnom svećenstvu i nije bilo osobito teško da na mig s vrha Crkve 1990. napuste svoje ljude u Hrvatskoj. Četvrto, Srbima u Hrvatskoj, koji se nisu otvoreno svrstali u četnike, zamjeram – što su u teškom času za Hrvatsku – šutjeli. Većina njih. […] Danas većina Hrvata misli da su ‘šutljivi Srbi’ jedva čekali da se priključe ‘oslobodiocima’ Hrvatske, koji su se, u uniformi JNA, sjurili u hrvatske gradove i sela. Što je takvima sada preostalo, nego ugurati se u ‘gomilu’, zvala se ona hrvatska ili katolička? Zašto se u tom kontekstu ne bi razgovaralo i o fenomenu da srpska djeca pohađaju katolički vjeronauk, a na što su pristali i njihovi roditelji?“ Monsinjor Vladimir Stanković bio je užasnut Pupovčevim izjavama koje su bile „izvan svake pameti“. Predsjednik Srpske narodne stranke Milan Đukić izjavio je da su Pupovčevi podatci „primjer sijanja straha“ i da je on „neuspješni propagator Miloševićevih htijenja i ideja“. Državni javni tužitelj Vladimir Šeks kazao je kako je Pupovac tom svojom izjavom „perfidno optužio hrvatsku vlast da, u suradnji s Katoličkom crkvom, provodi genocidnu politiku“.
Šef Odsjeka republičke prosvjetne inspekcije Marijan Kajmak potkraj ožujka 1992. zatražio je od Pupovca dokaze za podatke koje je iznio, ali mu Pupovac nije odgovorio, nakon čega je Kajmak ustvrdio da su njegove izjave lažne. Na zagrebačkome Okružnom sudu 20. svibnja 1992. započeo je postupak protiv dr. Milorada Pupovca zbog tvrdnji iznesenih na konferenciji za tisak u veljači iste godine kako ima podatke o pokrštavanju 11.000 srpske djece. Optužbu je zastupao javni tužitelj RH Vladimir Šeks, ali je postupak poslije obustavljen. Unatoč svemu iznesenome, Pupovac je 2018. izjavio: „Netočno je i nepotkrijepljeno dokazima da sam u veljači 1992. izjavio kako je u Hrvatskoj ’11 tisuća srpske djece pokršteno’, čime sam dao svoj obol srpskoj agresiji na Hrvatsku. Točno je […] da sam sve svoje intelektualne i druge sposobnosti koristio za postizanje mirnog rješenja sukoba“ (Danas, 3. i 10. ožujka 1992., 22. veljače 1994., Globus, 17. travnja, 22. svibnja, 21. kolovoza 1992., Večernji list, 22. veljače, 15. i 21. svibnja 1992., Vjesnik, 28. veljače 1992., Feral Tribune, 5. rujna i 7. studenoga 1994., Pečat, 29. studenoga 1994., Hrvatski tjednik, 14. lipnja 2018.).
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
