Ivan Miklenić: Je li Hrvatska ‘nacionalna država hrvatskoga naroda’?

Foto: Glas Koncila

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima uglavnom je ove godine u Hrvatskoj na više mjesta odrađen formalnim polaganjem vijenaca i paljenjem lampaša žrtvama totalitarnih režima, a medijska javnost, zahvaljujući i doprinosu političara, bavila se, kako je službeno okarakterizirano, »izazivanjem nereda«, koji apsolutno zaslužuju osudu, a za koje je privedeno nekoliko mladića. Nitko nema pravo ulaziti u intimu onih koji su polagali vijence i zapaljene lampaše, što oni pritom stvarno misle ili osjećaju, no odnos države i državne politike prema žrtvama totalitarnih režima javni je problem i pitanje koje će se morati postavljati sve dok na njega ne bude odgovoreno pravedno po istini i u skladu s humanističkim iskazivanjem pijeteta preminulim ljudskim osobama.

Ovogodišnji Europski dan sjećanja na žrtve donio je ipak nakon dugo vremena još jedan zajednički ukop ekshumiranih žrtava kojima je život oduzela nemilosrdna komunistička revolucija. Na groblju u zagrebačkim podsljemenskim Gračanima počinak su našli posmrtni tjelesni ostatci 294 osoba koje su zločinački umorene 1945. godine bez suda i bez ikakve dokazane krivnje. Čin je to koji bi trebalo ponoviti baš na svakom stratištu, tj. na više od 940 dosad poznatih stratišta u Hrvatskoj i na brojnim stratištima hrvatskih ljudi u Sloveniji nužno bi trebalo izvršiti ekshumaciju te prirediti častan pokop svim tim osobama koje su smetale komunističkim revolucionarima i koje su smišljenim prešućivanjem po drugi put postale žrtve.

S pravom se mnogi pitaju kakva je to država Hrvatska koja ne mari, kako se procjenjuje, za više stotina tisuća pripadnika hrvatskoga naroda zločinački i kukavički pobijenih i bačenih poput trupla životinja u kojekakve jame i masovne grobnice. Je li Republika Hrvatska stvarno, kako piše u ustavu, »nacionalna država hrvatskoga naroda…« ako gotovo 30 godina ne mari za bol tolikih hrvatskih obitelji koje su ne samo ostale bez svojih članova, nego i dalje ne mogu ni svijeću zapaliti na mjestu počinka svojih članova?

Uoči Velike Gospe 14. kolovoza Mladen Kuka, čovjek koji je 22. i 29. siječnja 1989. otkrio jamu Jazovku, masovnu grobnicu Hrvata, s krašićkim župnikom ponovno se spustio u jamu te je o viđenom zapisao: »Ono što sam zatekao na dnu jame bilo je i više nego užasno, suviše tužno. Hrpe razbijenih lampiona, raspadnute hrvatske zastave, pivske flaše, limenke i ostali otpad, kojemu tamo sigurno nije mjesto.« Nad jamom Jazovkom svake se godine održava molitveno-komemorativni skup, no to ipak nikoga od odgovornih u hrvatskom društvu i hrvatskoj državi nije potaknulo bilo da se posmrtni ostatci žrtava ekshumiraju bilo da se to područje zaštiti. S pravom Kuka navodi: »Stalno si postavljam pitanje, da li su gori ti ubojice koji su mučki i kukavički svakoj žrtvi pucali u potiljak i bacali ih u jamu kao vreće, ili smo gori mi, koji svojom nebrigom, nepoštivanjem, nekulturom, a možda poneki i namjerno, uništavamo ovo sveto mjesto, radeći time i nacionalnu sramotu.«

Na pokopu žrtava u Gračanima predsjednica Republike uz ostalo je u prigodnom govoru rekla: »Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.« A Andrija Hebrang, komentirajući za portal »Direktno« pokop u Gračanima, doslovno je rekao: »Sve hrvatske vlade dosad imale su jedan zadatak, a to je zatajiti zločine iz 1945. godine, jer sve vlade dosad su bile komunističke… U prvoj hrvatskoj vladi 1990. jedino ja nisam bio član Saveza komunista nikada. U zadnjem predsjedništvu HDZ-a u kojem sam bio 2009. bio sam jedini koji nije nikad bio član Saveza komunista. To je razlog zbog čega se grobišta ne otkopavaju i zbog čega se priča razvlači.« Premda su elementi komunizma i komunističkoga mentaliteta vidljivi na svim područjima društvenoga života u suvremenoj Hrvatskoj, žilavost komunizma najbolje se ipak očituje upravo u odnosu prema žrtvama koje su pale u vihoru zločinačke komunističke revolucije.

Stoga nije slučajno da su mediji dali neizmjerno veću pozornost službeno okarakteriziranim »izazivanjima nereda«, kakvih je bilo i bit će uvijek u svakom društvu i svakoj državi, negoli pokopu 294 osoba, žrtava, koje su svoj mir našle nakon zločinačkoga umorstva tek sada, 74 godine nakon svoga preminuća. Koliko li je izdaje čovječnosti, izdaje civiliziranoga ponašanja u odlukama svih urednika koji su gračanski tužni pokop tako marginalizirali? Činjenica da elektroničkim medijima to nije bila udarna vijest ni vijest istaknuta na prvoj stranici ikojega dnevnoga lista nameće pitanje jesu li ti urednici svjesni svoje ideologiziranosti, svoje otuđenosti od hrvatskoga naroda koji se nikada ne smije odreći nikoje svoje žrtve, nikojega svojega pripadnika bez obzira na to kojoj političkoj opciji pripadao?

Ivan Miklenić/Glas Koncila


* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Glas Koncila