Republika Hrvatska, kao neovisna država, svečanom i javnom prisegom dobila je u utorak 18. veljače petoga predsjednika u osobi Zorana Milanovića te nastavlja svoj životni put u svoj političkoj, ideološkoj i gospodarskoj kompleksnosti međunarodne zajednice i unutarnjih društvenih odnosa. Premda po Ustavu predsjednik ima relativno skromne ovlasti, ipak kao jedina politička funkcija koju neposredno na izborima legitimiraju birači, hrvatski predsjednik ima golemo simboličko značenje te je stoga važna i svaka gesta i poruka koja je odaslana u javnost sa svečanosti inauguracije, piše Ivan Miklenić za Glas Koncila.
Svaka društvena institucija prolazi proces razvitka i ustaljivanja te ne bi bilo normalno da sa svakom novom upravom na stanoviti način sve počinje iznova, da se ne uzima u obzir nešto što je u toj instituciji postalo uobičajeno. U Republici Hrvatskoj šest je inauguracija novoga predsjednika održano po jednom modelu, dakle već, može se reći, ustaljenom, promišljenom i općeprihvaćenom, a sada je sedma inauguracija realizirana posve po novom modelu. Ne može se reći da je time prekršen koji zakon ili da je učinjeno išta protupravno ili neetično, no prekinut je kontinuitet koji je ipak vrlo važan za poštovanje i samopoštovanje mlade države. Raskid s makar relativno skromnom tradicijom imao bi smisla samo ako bi se ponudilo nešto bolje, nešto što više afirmira Republiku Hrvatsku kao državu i njezinu najistaknutiju funkciju u strukturi državne vlasti. Recentna inauguracija na Pantovčaku i po novom ritualu ništa od toga nije ponudila, pa se nameće pitanje je li se time možda željelo relativizirati važnost države kao takve i same predsjedničke funkcije.
Inauguracija
Budući da predsjednička inauguracija nije privatni čin, i budući da bi predsjednik trebao biti u stanovitom smislu državni predvoditelj svih hrvatskih građana, nije se smjelo dogoditi da na inauguraciji ne bude ni predstavnika građana koji su dali svoj glas za mandat predsjedniku, tim više što je to jedina državna funkcija na koju svojim glasom neposredno nekoga dovode sami građani – birači. Nije se smjelo dogoditi ni da na inauguraciji ne budu nazočni predstavnici političkih stranaka, kako onih koje su novoga predsjednika podupirale u izborima, tako i onih koje su osporavale njegov Izbor. Teško je vjerovati da bi se predsjednička funkcija mogla ostvarivati kao predvođenje svih građana Republike Hrvatske a da na inauguraciju ne budu pozvani predstavnici svih segmenata društvenoga života počevši od kulturnoga, gospodarskoga i vjerskoga do svih drugih. Premda je započeti predsjednički mandat na izborima dobiven pod parolom »Normalno«, nije normalno da su prednost pred svim predstavnicima svih segmenata društvenoga života dobili aktivisti u predsjedničkoj kampanji pobjednika.
Budući da funkcija predsjednika države ima relevantne ovlasti u međunarodnim odnosima i međunarodnoj politici, upravo je sablažnjivo što na predsjedničku inauguraciju nije pozvan baš nitko iz međunarodne zajednice, čak ni predstavnik diplomatskoga kora akreditiranoga u Hrvatskoj. Nije li takvom gestom međunarodnoj zajednici i njezinim predstavnicima poslana poruka koja se može čitati kao ignoriranje ili omalovažavanje međunarodne politike ili kao (smišljeno ili slučajno?) omalovažavanje Republike Hrvatske u međunarodnom kontekstu, premda je država Hrvatska, kao i svaka druga država, relevantna pravna osoba i činjenica međunarodnoga prava? Nije li upravo inauguracija najbolja prilika da se novi predsjednik predstavi predstavnicima međunarodne zajednice?
Neovisnost sudstva i medija
U inauguracijskom govoru (koji nije odolio ideološkom pomodarstvu stavljajući »rod« na prvo mjesto stvarnosti koje ne bi smjele biti razlog za diskriminaciju ili isključivanje u hrvatskom društvu) novi Predsjednik uz druge relevantne poruke, koje zaslužuju dublju opservaciju, istaknuo je da je najčvršća brana tiraniji svake vrste »podrška vlasti akademskoj i znanstvenoj neovisnosti te neovisnosti sudstva i medija«. Dodao je: »Znanstvena zajednica, sudstvo i mediji moraju neprestano raditi na usavršavanju mehanizama za borbu protiv nepoštenja i korupcije u vlastitim redovima. Smatram, dakle, da su zaštita i promicanje neovisnosti sudstva, medija i znanosti najvažniji sadržaj načelne ustavne formulacije o odgovornosti predsjednika Republike za stabilnost državne vlasti.«
S obzirom na hrvatsku stvarnost, zdravi, neovisni i slobodni sudstvo, znanost i mediji apsolutno su veliki prioriteti za cjelokupno ozdravljenje hrvatskoga društva i dobro je ako je to novi Predsjednik uočio i uzeo si kao jednu od važnijih zadaća u svom mandatu. Poznato je da nitko nikada nikomu slobodu ili neovisnost nije darovao tek tako, nego slobodu odnosno neovisnost treba izboriti, što je moguće tek kad za to postoje osnovni preduvjeti. Bilo bi iznimno veliko i važno služenje kad bi novi Predsjednik uspio pomoći da se stvore uvjeti za razbijanje svake vrste otuđenih centara moći koji svojim utjecajem na gotovo sve segmente i procese u hrvatskom društvu otimaju slobodu i neovisnost mnogim pojedincima, skupinama i mnogim, i državnim, institucijama. Bude li odgovorni predvodnik u stvarnom oslobođenju hrvatskoga društva, novi Predsjednik ima priliku ući u povijest upisan zlatnim slovima.
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
