“Sve očitija pojačana aktivnost najvažnijih aktera na hrvatskoj političkoj sceni i sadržaj poruka koje se pri tome upućuju javnosti bile bi doista komične kad ne bi zapravo u prvom redu bile tragične. Ti akteri započeli su intenzivniju fazu predizborne kampanje za parlamentarne izbore te im je, čini se, jedina briga kako što više uljepšati svoju sliku i tako još jednom obmanuti što veći broj onih koji imaju pravo glasa na izborima”, ističe u uvodniku posljednjem broju Glasa koncila glavni urednik Ivan Miklenić.
Ni vlast ni opoziciju ne zanimaju sudbinska pitanja hrvatskih građana
Jedino stvarno važno tim političkim akterima jest zadržavanje ili osvajanje vlasti i pratećih povlastica, koje su vjerojatno najvažniji motiv za to natjecanje. Premda je čak devet ministara sadašnje vladajuće Kukuriku koalicije uglavnom zbog nečasnih razloga moralo prepustiti fotelje, a nipošto nisu otišli svi koji su to trebali učiniti, čak ni oni s najvećim promašajima i podbačajima, glad za vlašću i povlasticama nimalo se ne utažuje, nego je dojam da postaje sve veća. Ta zauzimanja za postizanje što boljega rezultata na izborima, za koje se još i ne zna kad će biti, toliko su iscrpljujuća da se glavni politički akteri uopće ne stignu baviti stvarnim sudbinskim pitanjima hrvatskih građana, čak ni najavama rješavanja tih pitanja. Npr. rješavanje pitanja proračunskoga deficita, i to vjerojatno isključivo zbog pritiska Europske komisije, zbog nepostojanja političke volje i nesposobnosti da se u Hrvatskoj stvarno započne toliko očekivani i prizivani zaokret, rađa novim opterećenjima gotovo svih građana koji tako umjesto predaha ili poboljšanja stanja doživljavaju novu dubinu krize. Formalna pak opozicija jedva u svojim javnim istupima tretira išta drugo od ponavljanja zahtjeva za raspisivanje izbora i podnošenja ostavke sadašnje Vlade. Sudbinska životna pitanja hrvatskih građana tih se političkih aktera, bili formalno na vlasti ili u opoziciji, zapravo ne tiču.
Porazna statistika: (ne)djelovanje političara mladima uzima nadu
U javnosti se nitko od tih aktera npr. nije oglasio na bolnu činjenicu da sve više mladih ljudi razmišlja o odlasku iz Hrvatske, a kamoli da bi ponudio ikakvo rješenje toga gorućega pitanja. Ovih dana objavljeni su, naime, rezultati istraživanja »Mladi na tržištu rada« u sklopu projekta »Za rad spremni« u kojem je obuhvaćeno gotovo tri tisuće osoba između 18 i 30 godina, od čega oko 77 posto žena i 23 posto muškaraca, koje je otkrilo da više od trećine mladih učestalo razmišlja o preseljenju u inozemstvo, a čak 53 posto mladih ponekad razmišlja o tome. Od obuhvaćenih tim istraživanjem 65 posto mladih je nezaposleno, 60 posto od ispitanih zaposlenih imaju plaću ispod hrvatskoga prosjeka, a samo 35 posto ispitanika radi na ugovor na neodređeno vrijeme pa više od 60 posto osjeća nesigurnost, a čak 75 posto zabrinutost. Naravno da su s time tijesno povezane velike bojazni mladih za mogućnost financijskoga osamostaljenja i osnivanje obitelji. Drugim riječima (ne)djelovanje političara uspjelo je mladima oduzeti perspektivu, možda čak i nadu u bolju budućnost u svojoj zemlji.
Je li osiromašivanje Hrvatske zapravo projekt?
Svi političari, koji su vodili Hrvatsku od mirne reintegracije do sada, nikako se ne mogu osloboditi odgovornosti za sadašnje nepodnošljivo stanje posebno za mlade, ali i za gotovo sve druge građane, jer da su oni pošteno, primjereno i sa stvarnom voljom služenja općemu dobru upravljali Hrvatskom, ona bi već davno stala na svoje noge i koristila se svojim komparativnim prednostima i bila daleko poželjnija i korisnija članica međunarodne zajednice. Sramotno je za političare što ni tako velike korake kao što su pristup Europskoj uniji i NATO-u nisu prepoznali kao kairos da bi pripremili stručne timove i iskoristili sredstva koja su rezervirana, ali za koja treba pripremiti dobre projekte koji bi i mladim ljudima omogućili čovjeka dostojan ne samo opstanak, nego i boljitak u domovini. Kad se gleda na sve vidljive propuste upravljačkih struktura u Hrvatskoj, nameće se stajalište da je i to projekt, smišljeno slabljenje i osiromašivanje i građana i Hrvatske. Npr. zašto nitko od važnih aktera političkoga života uopće ne želi ni komentirati tvrdnju stručnjaka da bi model uporabe hrvatskih autocesta uz vinjete ili uz satelitsko praćenje, uz povećanje sigurnosti u prometu, omogućilo stvarno uključivanje tih putova u gospodarstvo (što se sada zbog previsoke cijene ne događa) i oživljavanje cestovnih trasa novim, boljim ponudama jer bi bilo bitno više putnika?
Medijsko propagiranje iseljavanja
Nitko se od tih aktera nije oglasio ni na zapanjujući fenomen da se medijski zapravo propagira i potiče mlade ljude na napuštanje svoje zemlje. Zar nije više nego očita propaganda iseljavanja iz Hrvatske kad Jutarnji list velikim slovima poziva: »U Njemačkoj Hrvatima nude unosan posao; Plaća 150 eura dnevno, obilan ručak, slobodna nedjelja…« U tom članku govori se o sezonskom poslu te se uz ostalo navodi, na temelju podatka na internetskoj stranici HZZ-a, i sljedeće: »Hrvatski zavod za zapošljavanje posreduje bez naknade pri zapošljavanju u inozemstvu.« Hrvati ne smiju zaboraviti da su i u doba komunizma mnogi odlazili na tzv. privremeni rad u Njemačku i druge zemlje – i ostali do mirovina, a politika sve čini da se ne vrate ni u mirovinu u svoju domovinu. Sličnu je propagandu priredila i Hrvatska televizija u emisiji »Labirint«, emitiranoj u četvrtak 23. travnja, u kojoj je propagandistički prikazan najnoviji egzodus mladih, osobito iz Slavonije, u Irsku i u kojoj su izabrani sugovornici govorili da i ne pomišljaju na povratak u domovinu. Čak voditelj agencije za zapošljavanje hrvatskih građana u Irskoj u toj je emisiji rekao: »Nevjerojatno je što Hrvatska time gubi!« Nekomu je očito stalo da Hrvatska i na taj način još više – izgubi.
