Julienne Bušić je ponovo meta cyberbullyinga i lažnih optužbi od dijela medija. Ovaj put povod je njena podrška Kolindi Grabar Kitarović uoči drugog kruga predsjedničkih izbora 5. siječnja, piše Ivan Pepić na Blogosferi Večernjeg lista.
Pojedini novinari definiraju Julienne i Zvonka Bušića teroristima zbog otmice američkog putničkog zrakoplova 1976. Možda je danas to nedokučivo, ali 1970-ih zabilježeno je oko 60 otmica aviona. One se razlikuju po ciljevima, ideologiji, ali najviše po postupanju prema taocima, suradnji s vlastima, namjeri o ubojstvu civila i pripadnika vlasti.
Cilj otmice Bušićevih bio je izbacivanje letaka iznad Londona i Pariza s pojašnjenjem opresije Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji. Svjedoci tvrde da je postupanje s taocima bilo izvanredno, kao i suradnja s vlastima. To potkrepljuju i brojna pisma putnika aviona koji i danas redovito pišu Julienne Bušić. Nažalost, zbog dokazano lošeg manevriranja u deaktivaciji bombe, koju su otmičari postavili u njujorškom Grand Centralu, četiri i pol sata kasnije na posebnom mjestu za detonacije poginuo je američki policajac. Zvonko i njegova 28-godišnja supruga Julienne osuđeni su stoga na doživotni zatvor u SAD-u, s pravom na uvjetnu slobodu nakon deset za Zvonka i osam godina za Julienne Bušić.
Brojni hrvatski portali opisuju Julienne Bušić kao “osuđenu teroristicu”. Istina je da Bušići nisu bili osuđeni za terorizam, niti su išli s namjerom ubojstva za razliku od brojnih otmičara iz 1970-ih. Savezni sudac John Bartels je 1976. prilikom izricanja presude rekao: “bilo bi nepravično i nepošteno kada ne bih prije početka rekao, da Zvonka Bušića i njegovu suprugu, kao i njihove drugove, ne smatram nikakvim ratnim zločincima niti teroristima.”
Isto je učinio 1986. kad je uoči odluke za prijevremeni otpust izjavio “ni u kojem slučaju ne mislim da je Julienne Bušić terorist u bilo kojem značenju te riječi”. Sudac Bartels je 1992. potpisao pismo kojim se tražilo prijevremeni otpust Zvonka Bušića, u kojem tvrdi da “on nije terorist”. Ni u samoj presudi se ne spominje riječ terorizam.
Međutim, kad hrvatska medijska oligarhija koja promiče cenzuru naspram slobode govora, potpomognuta nemoralnim vertikalama poput Vesne Pusić, koja lažno tvrdi da je Hrvatska izvršila agresiju na susjednu zemlju, kaže da je Julienne Bušić teroristkinja, kako su slično opisani i drugi hrvatski branitelji koji su djelovali izvan Hrvatske, a koji su se vratili 1990-ih – onda i presude američkih sudova padaju u vodu!
Telegramov novinar Jasmin Klarić se nije sablaznio kad je Karl-Heinz Dellwo, osuđeni pripadnik terorističke i komunističke organizacije Baader-Meinhof, odgovorne za smrt najmanje 34 i ranjavanje stotina ljudi u 296 terorističkih napada od 1973. do 1995., davao intervjue Zarezu i drugim tjednicima koje financiraju porezni obveznici. Klarić je šutio dok je Dellwo držao predavanje na Filozofskom fakultetu u sklopu Subversive festivala 2008. i aktivno sudjelovao na promociji Yanisa Varoufakisa 2015. u Zagrebu. Dellwo je osuđen na doživotni zatvor zbog talačke krize i ubojstva dvoje zaposlenika u Veleposlanstvu Zapadne Njemačke u Stockholmu. Odležao je dvadeset godina, sedam više od Julienne Bušić koju mediji godinama sotoniziraju. S druge strane, Dellwo u Hrvatskoj dobiva medijski i intelektualni prostor, iako je njena krivnja neusporedivo manja od pripadnika njemačke terorističke skupine.
Slično vrijedi i za talijanskog marksista Antonia Negrija, člana Crvene brigade. Negri je osuđivan za terorizam, odgovoran je za izravno sudjelovanje u ubojstvima i atentatima, bio je bjegunac, odležao je dvanaest godina u talijanskom zatvoru. Crvene brigade su poznate po mučkom ubojstvu talijanskog premijera Alda Mora. Negri je nedavno predstavljen hrvatskoj javnosti kao, citiram, “guru postmoderne ljevice”. Nastupio je kao gost Subversive festivala u Zagrebu, kao i drugih događaja koji se financiraju iz državnog proračuna.
Isti ti akteri veličaju Nelsona Mandelu. Mandela je dobio doživotnu zatvorsku kaznu za 221 čin sabotaže i terorističke aktivnosti, a to su smrt nedužnih ljudi, dizanja u zrak javne infrastrukture i vladinih zgrada u ime slobode od sustavnog tlačenja bjelačkog aparthejda u Južnoafričkoj Republici. Čak ga je Amnesty International odbio proglasiti zatvorenikom savjesti 1964. jer je zagovarao nasilje, za razliku od Bušićevih. Njegova borba je ostavila dubok ožiljak na južnoafričko društvo koje i danas doživljava svojevrsni aparthejd, ali u obrnutom smjeru.
Mandela je godinama tretiran kao terorist, sve dok SAD i neke druge zemlje nisu počele suzbijati rasnu diskriminaciju. Za to je trebala i potpora lijevih političkih organizacija, poput francuske Socijalističke partije Françoisa Mitteranda, koji je ujedno pomogao i članovima Crvene brigade zahvaljujući “Mitterandovoj doktrini” pružanja političkog azila, čije su plodove uglavnom uživali komunistički bjegunci.
Mandela je ušao u zatvor 1964. i pušten je 1990. nakon odsluženih 27 godina. Deset godina poslije, u intervjuu s Larryjem Kingom za CNN Mandela je na pitanje o terorizmu izjavio: “Pa, terorizam ovisi o tome tko je pobjednik… Do jučer su me zvali teroristom, ali kada sam izašao iz zatvora, mnogi ljudi su me prihvatili, uključujući i moje neprijatelje, i to je ono što ja obično kažem drugim ljudima koji kažu da su ljudi koji se bore za slobodu u svojoj državi teroristi. Kažem im da sam i ja jučer bio terorist, ali danas, cijene me ti isti ljudi koji su me prije tako nazivali”.
Koliko je Mandela bio u pravu svjedoči Bill Clintonovo pomilovanje desetaka članova portorikanske terorističke skupine Fuerzas Armadas de Liberación Nacional (FALN) 1999. godine. Organizacija FALN odgovorna je za 130 terorističkih napada, ubojstva i ranjavanje desetaka ljudi. Zanimljivo, pomilovanje se dogodilo uoči izbora Hillary Clinton za američki senat. U New Yorku, gdje se Clinton kandidirala, živi više Portorikanaca nego u samom Portoriku, a čin pomilovanja garantirao joj je njihove glasove.
Slično je i u Hrvatskoj. Ideološki apologeti ljevice, najčešće nekritični sljedbenici cenzure jugoslavenskog tipa, odlučuju o pomilovanjima, cenzuri u školama i subverzivnim gostima. Za njih će Julienne Bušić zauvijek biti teroristkinja, makar ona to nije nikad bila.
Bušićeve akcije nisu usporedive s akcijama osuđenih terorista, gostiju zagrebačkih salona Negrija, Dellwa i drugih, ali očito treba proći još puno vremena da se pored antidemokratskih novinara stasalih u jugožurnalističkim školama ostvari ono što je predvidio Mandela.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
