Hrvatski general Slobodan Praljak umro je danas u Haagu, u navodno pravosudnoj instituciji koja se prozvala uglednim međunarodnim sudištem, nakon što je tijekom izricanja presude u sudnici popio otrov, piše Poskok.info.
Kako je moguće da je unio otrov? Kako je moguće da i sudac nakon tog čina nastavlja čitati presudu kao da se ništa nije dogodilo? Kakav je to prevoditelj koji čin koji se upravo dogodio, dok se Praljak ruši prevodi sa “general je jutros popio otrov”.
Podsjetimo, bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a general Slobodan Praljak u haaškoj je sudnici oko 11,30 sati popio otrov nakon što mu je to nešto što se zove Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju potvrdio kaznu od 20 godina zatvora za ratne zločine.
Radi se o grupi dobro plaćenih sudaca, koje instruira nekoliko utjecajnih svjetskih država. Čiji zločinci, ma što god da činili, na tom sudu nikada završiti naravno neće. To su suverene države. To nije Hrvatska. To nije BIH.
S gnušanjem odbacujem vašu presudu -. kazao je i popio otrov. Bio je to čin prkosa prema selektivnoj pravdi. Selektivnom načinu tumačenja odgovornosti.
Optuženik, inače kad spoznaje da je kriv, kojem se predoče njegova nedjela, kojem se pravnim putem dokaže krivnja, savija kičmu tijekom procesa, suočen sa svojim zločinima.
Smisao suđenja nije samo predstava prema javnosti nego i uvjeravanje, spoznajno suočavanje optuženog s činjenicama. Takav potom prihvaća da je kriv. Sjeda i šuti.
Sud Praljka nije uvjerio da je kriv. Iz njega je izbio prkos takvom suđenju, neprihvaćanje takvih činjenica. Iz njega je izišlo njegovo dostojanstvo. Koje je kazalo sudu ne prihvaćam. Uvjerili me niste. Odlazim čista obraza.
Praljak je odbacio metodologiju takve pravde. Suda koji govori o politici i sudi po pravu. Ustao je iznad suda, sa svom svojom vrlinom, vrlinom ponosnog čovjeka i ponizio ih oduzevši si život. Nije više htio biti među njima. Vrativši tako i ponos svom narodu koji je jutros, u toj monodrami selektivne pravde, trebao kolektivno biti ponižen.
Mogao je Praljak za par dana izići. Šetati se Zagrebom. Među svojima. No on je odlučio umrijeti. Sucu koji je začuđeno to gledao, vjerojatno nije jasno o čemu se tu uopće radi. Što on zapravo uopće zna o događajima u BIH i o tome tko je bio Slobodan Praljak? Ništa.
Praljak je branio svoj narod u ratu. Obranio je njegov ponos i danas u miru. Na tom navodnom sudištu,
Haaški sud, naime, samo je u slučaju Haaške šestorke, tumačio pravdu kako ju je tumačio. Ekstenzivnom primjenom zapovjedne odgovornosti.
Vojni i politički vrh Armije BIH ostao je potpuno neokrznut. Kao da nisu niti imali zapovjedni lanac. Kao da su vojnici ubijali po vlastitoj volji.
Mahmuljin hoda slobodno. Sefer Halilović od države dobiva stotine tisuća maraka za snimanje filmova o svojih pohodima. Države koja svaki dan prati odlaze li kakvi novci Hrvatima. A kakvi su bili Seferovi pohodi najbolje zna nebošnjačko stanovništvo tzv. “slobodnog dijela BIH”. Na tom dijelu mnoštvo Nebošnjaka civila oslobođeno je života. Prava na kuću. Na dom. Nekažnjeno. Zašto bi te sudbine zanimali Haag?
Nazivati progon ili napuštanje prostora svojim izborom pod nadzorom HVO-a 52.000 Bošnjaka udruženim zločinačkim pothvatom, a prešućivati i ne nazvati udruženim zločinačkim pothvatom progon ili napuštanje prostora svojim izborom 170.000 Hrvata s prostora pod nadzorom bošnjačke Armije BiH više je od udruženog zločinačkog pothvata i teška je politička zlouporaba međunarodnog pravosuđa za ostvarivanje ratnih ciljeva bošnjačke politike protiv hrvatskog naroda u BiH.
Govoreći na skupovima, koje je nedavno organizirao Safet Oručević, haaški tužitelj Kenneth Scott više je puta ponavljao tezu kako su bosanskohercegovački Hrvati sami sebe protjerali tijekom rata u središnjoj Bosni?! Scott je kazao kako žrtve hrvatske politike nisu bili samo Bošnjaci, nego i Hrvati, koji su silom preseljeni u druge dijelove kako bi se promijenilo demografsku sliku u Hercegovini na teritoriju Herceg Bosne. Sami su dakle sebe protjerali. To je taj Haag. To je to tumačenje koje pojašnjava zašto nema optužnica za vrh Armije BIH.
Prema Scottu, Safinom džepnom Scottu Hrvati su bili žrtve hrvatske politike. To je taj Mesićev potpis nad amnestijom Armije BIH. I amnestijom samog Mesića.
U ratu Bošnjaka i Hrvata u središnjoj Bosni u napadima deset puta brojnije bošnjačke vojske Armije BiH na postrojbe HVO-a i hrvatsko civilno stanovništvo poginulo je 3056 Hrvata. U općini Vitez ukupno su u zadnjem ratu u BiH stradala 933 stanovnika Viteza. Na spomen-ploči na ulazu u katoličko groblje i Vitezu piše: “Za 316 dana muslimanske opsade Viteza ubijena su 653 Hrvata”. Za zločine nad Hrvatima središnje Bosne na Haaškom kaznenom sudu osuđena su dvojica zapovjednika bošnjačke Armije BiH na ukupno pet i pol godina zatvora (Hadžihasanović tri i pol i Kubura dvije).
ABIH imala je 331 sabirnih logora. Džihadističke jedinice počinile su 444 obrednih klanja građana BIH, ne računajući one koje su potom počinili u SAD-u 2001-e godine u napadima na WTC tornjeve. 6 od 12 napadača na te tornjeve bili su bivši pripadnici Armije BIH. Za Haag zločina Armije BIH nije bilo. Nisu to bili logori. To su ljudi kroz muzeje šetali. Bez obzira što su odsječene glave donijeli pred Aliju Izetbegovića ništa to nije bilo vrijedno haaške istrage. To je taj Haag. To je Haag kojem je Praljak kazao Ne Priznajem Vas!
Nitko iz Sarajeva nije odgovarao po onom principu pravde po kojem je odgovarala haaška šestorka. Pobijena djeca Viteza granatom Armije BIH nemaju pravo na pravdu. Nema osude za onog tko je bacio granatu. Ne zna se tko je bacio navođenu granatu.Nema tužbe za zapovjednika te jedinice. Za generala tom zapovjedniku. Što su viteška djeca za Stari most? Ništa. Safina ćuprija je daleko važnija. Nema kazne za politički odgovornog Bošnjaka. Zašto? Samo zato jer je Bošnjak? Samo u slučaju Hrvata i Srba ide se do vrha piramide. U Bošnjaka ne.
Danas je umro Slobodan Praljak. No umrlo je puno toga više. Umrla je međunarodna pravda. A i suživot u BIH. Koji će se zbog ovog odgoditi na novo razdoblje. Na živote običnih ljudi koji nekako pokušavaju obnoviti suživot.
Rađa se novi period nepovjerenja prema ovoj zemlji. Prema njenim institucijama. I prema njenom smislu.
Mi ne živimo u istoj zemlji. Nemamo ista sjećanja i ne vidimo isto budućnost. Kako će se održati poslije ovog takva zemlja?
U izboru da živi ponižen, ili da umre ponosan , iako je za nekoliko dana mogao biti na slobodi Slobodan Praljak odlučio je otići s ovog svijeta ponosno.
On je najveća i najtragičnija figura moderne hrvatske povijesti. Veća od svih generala. I svih Tuđmana.
Čak i pripadnici iz bošnjačkog naroda, poput uglednog Abdulaha Sidrana, nikada nisu dvojili oko njegove nevinosti.
Iako je u ratu spasio mnoge Bošnjake, niti jedan od njih mu se nije odazvao na suđenje kao svjedok obrane. Niti jedan. Nitko od tisuća njih iz Istočnog Mostara kojima je i uz suprotstavljanje hrvatskih izbjeglica iz Bosne dostavio humanitarnu pomoć usred bošnjačkohrvatskog sukoba.
Zanimljivo je da se haaškoj šestorci uopće ne stavlja niti jedno kazneno djelo protiv Srba. To je još jedna potvrda etničke, nacionalističke matrice Haaga. Haaški sud je tako, osim što je jasno dao do znanja da ne misli suditi džihadističkim politikama 90-ih kazao i da su ubojstva Srba, iz tog vremena bila posve legitimna.
U Sarajevu se i danas javno slavi deklarirani ustaša Blaž Kraljević. On je ogromna ikona sarajevskog nacionalizma. Taj opskurni čovjek, militant, fašist, bi sigurno završio u Haagu da je ostao živ. Al on je Sarajevu , amnestiranom zločinačkom Sarajevu, antifašist. Jer kad kolješ Srbe, i kad si protiv HVO odmah si antifašist.
Bio bi zatvoren zbog ubojstva Srba u Dretelju, prije bošnjačkohrvatskog sukoba, Dretelja kojeg je upravo Praljak zatvorio kad je vidio što Blaževi ljudi rade u njemu. Neki od mučitelja i ubojice Srba u tom logoru, kasnije se koriste kao svjedoci optužbe protiv HVO-a, krije se da su kao članovi HOS-a koji je priznavao samo Sarajevo, ubijali Srbe. Svetlana Broz takve snima pred kamerama i od njih pravi humaniste. Miroslav Hrstić, jedan od takvih “pozitivaca” Svetlane Broz, i svjedok “zločina HVO-a” danas je u bijegu, zbog ubojstva Srba u Dretelju. Zašto će pravedan čovjek biti u bijegu? Praljak nije bježao.
Hrstićev krimen nije stavljen na teret Armije BIH. Niti Praljka. Ta on je tek samo mučio Srbe. Nema veze što su to bili civili. Nema dakle krimena.
Koliko je bizaran bio sudski proces Praljku govori podatak da su čak i prihvatni centri HercegBosne u kojima su smještane bošnjačke izbjeglice iz Republike Srpske 1992-e stavljeni na teret Praljku kao logori za mučenje. Čak i to se moralo dokazivati pred Tužiteljem. Safinim džepnim Tužiteljem. Čak i to je AID upakovao. Te iste ibjeglice HVO , nakon početka sukoba s Bošnjacima premješta u Dalmaciju. Zar UZP-u nije bilo zgodnije sve to naprosto poubijati? Kakav je to UZP koji ih smješta u hotele?
Praljkovom smrću Bosna i Hercegovina ulazi u vrlo trusnu fazu postojanja. Oni koji misle da ovo društvo može nastaviti život tako što će vrh Armije BIH hodati slobodno, dok će se dva naroda nastaviti ponižavati, varaju se. To tako, i uz najbolje žele neće moći ići.
Ili će pravda završiti svoj posao, i to po visokoj mjeri koja je primijenjena upravo u slučaju šestorke, ili će BIH nastaviti trunuti kao država.
Mahmuljin, Halilović. Naser Orić, prvaci zločinačkog Trećeg korpusa, Ševe, klan oko Izetbegovića, utopljeni zetovi Bosne redivive, arhaične Bosne koja se divi svojim sultanima osvajačima, džihadisti koji su se nakon rata zamaskirali i glume građane BIH, naprosto moraju biti izvedeni pred lice pravde ukoliko je Sarajevu uopće stalo do bilo kakvog suživota. Ako netko misli da će ih 50% građana BIH trpjeti kao slobodne sugrađane vara se.
Panika će zaživjeti u Sarajevu bude li BIH pravna država. A pravna država mora biti.Ili te države neće biti. Nema alternative univerzalnoj pravdi. Država instalirane kolektivne nepravde , po kriteriju etničkog, ne može preživjeti.
Na redu je da se Haag ispriča građanima BIH. I završi posao do kraja. I to ne u Sarajevu. Koje je izlobiralo da svojim zločincima dosuđuje smiješne kazne zatvora otvorenog tipa. Kako bi se moglo kazati “vama je presudio svijet, a mi smo toliko moralni da sudimo samima sebi. A sudi se tek sitnim ribama.” I štititi odgovorne. I to samo onda kada nisu prehlađeni. Kao što su ubojice iz Trusine. A oni su non stop prehlađeni. Kaže SUD BIH.
Koliki je ugled Haaga najbolje govori podatak da Sud BIH za ratne zločine kojem je Haag prepustio palicu dosuđuje 5 godina zatvora za ubojstvo 30 civila Zolji, ubojici iz Trusine a 6 godina Kreši Lućiću za šamaranje zatvorenika. 5 godina Zolji za ubojstva djece i staraca u Trusini. Dok Nihad Bojadžić, ubojica iz Trusine hoda u zatvoru poluotvorenog tipa. I tako “teško” izdržava 15 godišnju kaznu. Izrugujući se svima nama. Istovremeno nema optužnice po zapovjednoj liniji za Nihadovog generala. Niti političkog pokrovitelja. Nihad nije imao generala? General nije imao svog političara?
Ahmići, najveća sramota hrvatskog rata 90-ih, ujedno su sramota i Haaga. I novi dokaz njegove selektivne pravde. Za Ahmiće su osuđeni i nevini i krivi. Braća Kupreškić nikada nisu dobili odštetu što su nevini ležali. Osuđeni su Jockeri. Maturice. Osuđen je Dario Kordić. I ponovno se i Ahmići vrte na suđenju šestorci. Za jedan zločin cijela piramida. Ok. Zašto taj princip nije primijenjen i na Armiju BIH? Alija nije znao za Trusinu? Pisao je Islamsku deklaraciju 2?
Koliko godina je trebao dobiti vrh Armije BH da se taj isti princip primijenio za zločine u Bugojnu? Bugojnu koje i danas traži svoje ljude? Od kojih su nađena samo tri tijela? Gdje je nestalo pravedno bošnjačko komšijsko srce na pitanju Bugojna? Trusine? Grabovice? Viteza? Kaknja? Vareša?
Glavni akteri bugojanskog zločina i danas se šetaju po institucijama BIH. Na dobrim su plaćama. Daju “moralističke” izjave. Šef AID-a Bakir Alispahić, čovjek s američke crne liste koji se dovodi u vezu s izdavanjem diplomatske BH putovnice Osami Bin Ladenu danas je netko kome US ambasada daje izjave.
To je današnja BIH. Džihadizirana. Bismilahizirana. Spremna za što? Za suživot?
Na osnovu čega? Na osnovu koje zajedničke vrijednosti? Na osnovu kojeg zajedničkog pogleda u budućnost?
Ugasi li se Haag nakon polovično završenog posla, to će biti najveća sramota međunarodne pravde. I tim ljudima treba biti zabranjen ulazak u Hrvatsku. I u one dijelove BIH u kojima se neće poštovati haaški princip selektivne pravde.
Taj isti Haag već se prije ove presude počeo kompromitirati. Njihovog tužitelja Scotta bošnjački nacionalisti , ratne vođe i prijeratni pljačkaši trgovina ovih dana vodaju po BIH kao psa, kao najobičnijeg kućnog ljubimca. I on se kao zadnji komad idiota naslikava s njima.Srama taj nema. Iako je mnoge od njih sam trebao optužiti.
Iako je trebao biti jednaka prijetnja njima kao i ostalima u BIH. Da se držao načela univerzalne pravde. No on se držao načela da Armija BIH nije radila zločine. To je možda politički popularno. Al to s pravdom nikakve poveznice nema. Grliti se s autorima jednih jama. Slaviti zbog presude drugima. Kakav je to tužitelj?
Ozbiljnost Haaškog suda vidi se i u činjenici da njegove tajne i službene dokumente privatno po Sarajevu tijekom suđenja dila Emir S.
Sin svoje matere, koju je tako jako volio da bi ju nekada od dragosti davio. Sin oca svog. Čiji narod toliko voli da mu je 2011 spremio metak. Optuživši islamsku zajednicu za radikalizam. Tada još kao friški korisnik bijelog hljeba sa stola udovice Belih Orlova. Nije mu taj hljeb uopće smetao. Iako je tek izišao iz netom poklane Srebrenice. S navodnim traumama. Od strane tih istih Belih Orlova.
Takav soj ljudi usred suđenja raznose dakle po Bosni službene dokumente “uglednog Haaga”. Kao halvu. Kao ćevape. To je taj Haag. To je taj profesionalizam. Ako je on mogao iznijeti tajne haaške dokumente, zašto onda čudi da je Praljak unio čašicu otrova?
Radi se potom dodatni medijski pritisak na Haag. Iz svih mogućih medija.Koje kontrolira isključivo ratno Sarajevo. Sada u “antifašističkoj” kopreni.
Ista ozbiljnost tog istog suda vidi se i u činjenici da taj isti Haag nikad nije uspio doći do AID-ovih dokumenata. Same Sarajlije jeze se kad se sjete AID-ovih ratnih ubojstava. Ubojstava i Bošnjaka koji su se opirali islamizaciji Armije BIH. Al Haag o tome ne zna ništa.
To je ta selektivna pravda. I taj odvratno bijedni i odvratno selektivni sud. To su njegovi “profesionalni” istraživački dosezi oko istine.
Hrvatska je šutjela dok je sarajevsko saudijski lobij kupovao međunarodne institucije u Sarajevu. Ogromna greška hrvatske i srpske politike u BIH je ta što su pristale na takav dugogodišnji ponižavajući odnos. Da su na vrijeme prekinuli kontakte s njima možda bi ih uozbiljili. No oni su pristali na odnos u kojem najveći nacionalizam u BIH korača naoružan moćnim ambasadama, državnim medijima. OHR-om. I privatiziranim Tužiteljstvom, Koje im je OHR po želji dao u ruke. Posljedica tog i takvog Tužiteljstva jeste amnestija ratnih zločinaca Armije BIH. I to je ono o čemu govori Dodik. I o čemu govori Čović. I zbog čega im se odmah prijeti sankcijama. Nasilje iste one međunarodne zajednice kakvo smo danas vidjeli u Haagu. I kojem je Praljak rekao dosta.
Odnos je to u kojem su sve svjetske institucije u BIH bile pod utjecajem Sarajeva. I danas su. Odnos je to u kojem jedna zločinačka i genocidna politika godinama preuzima iznimno važno ministarstvo vanjskih poslova, lobiranja u Washingtonu, Haagu. Bruxellesu. Odnos je to koji je taj nacionalizam doveo do ushićenja, da danas javno najavljuju proglašenje nacionalne države. Riječima “Nema vas, neće vas biti, nevažni ste, mi smo ti koji kontroliramo Amerikance ,mi kontroliramo Inzka., plačite al mi se pitamo”.
Ovo što se događa i što se danas dogodilo upravo je posljedica koncentracije pravne i političke moći u Sarajevu. U etnički očišćenom gradu. Gradu Kazana. Gradu Dobrovoljačke. Gradu Goebbelsove propagande. Gradu koji jede sam sebe. Gradu Mahmuljina, Dževada Mlaže, Cikotića i mlade arapske populacije.Koja tek treba da stasa. Gradu iz kojeg je i svaki misleći Bošnjak odavno pobjegao. Dok ono malo Srba i Hrvata, ili paze što će reći, ili se utapaju u redove vodećeg nacionalšovinizma u zemlji. Asimilacija metropole nikad nije bila jača.
Upravo je zbog tog i takvog Sarajeva, kojem se godinama dodvoravala, pa čak i primala nagrade u ime humanosti, po imenima nekakvih oomanskih koljača, Hrvatska danas postala prva država u povijesti koja je osuđena za agresiju na narod čijih je izbjeglica u jednom trenutku zbrinjavala preko 450.000. Skupo ju je koštalo to dodvoravanje. I ta sljepoća. I ta vrsta lažnog prijateljstva. Hrvatska koja je samu sebe žrtvovala da bi spasila Mesićev kožu. Kožu Mesića koji je cijelo vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata bio drugi čovjek Hrvatske.
I pitanje je koliko će Hrvatsku ova inertnost tek koštati. Hoće li se nakon ovog neki savjetnik KGK konačno sjetiti da je vrijeme da predsjednica RH vrati Sarajevu nagradu Isa Beg Isaković? Da ju ispali plotunom? Ili će ona zadržavanjem te nagrade nastaviti ponižavati Hrvate u BIH? I one u njoj i one protjerane iz nje?
Po završetku rata, predsjednik Bošnjaka, predsjednik etnički počišćenog Predsjedništva BIH, Alija Izetbegović, primio je najviši orden od svog “agresora” Tuđmana. Ništa to Haagu nije bio argument. Da se za agresiju ne može suditi nekog tko cijelo vrijeme prima bošnjačke predstavnike u Zagreb. I koji od Hrvatske traže pomoć. Niti povici Bišćana Tuđmanu “Spasi nas Franjo” nisu bili argument Haagu. Presuda, očito naručena presuda iz viših centara, ima za cilj nove geopolitike u BIH. I šire. Politike prekrajanja starih krojača o kojima već otvoreno govori Danijel Serwer. I tu je Praljak, bio još jedna kolateralna žrtva. Kazne njima uvodu su u nove zahtjeve nacionalizma koji ne misli stajati. I na otporu tim zahtjevima krojit će se nova BIH.
Prema Haagu Hrvatska je prva država u povijesti koja je vršila agresiju na drugu državu pune 4 godine dok je i sama bila pod okupacijom. I to na četvrtini teritorija.
Osnovni krimen Haaga je taj što je džihadiziranu, bismilah hairli Armiju BIH prihvatio kao jedinu legitimnu i legalnu vojnu silu. Iako sam kraj rata govori suprotno. Sve tri sastavnice vojske postaju legalni dio Oružanih snaga BIH. No Haag cijelo vrijeme tvrdi suprotno. Napad na Alijinu politiku, napad je , prema Haagu, na BIH. Džaba što je Alija šutio na ulazak JNA u BIH. Džaba što je šutio na napade na Hrvatsku iz BIH. Džaba što je bio idejni začetnik zločinačkih akcija i napada na nemuslimanska naselja u unutrašnjosti pod kontrolom Armije BIH. Džaba što su Mudžahedini jedino njegov autoritet priznavali.
Očišćeni cijeli gradovi od Nebošnjaka, nepovratak u njih i istovremeni povratak na teritorij HRHB, potom kuknjava za apartheidom, paljenje živih ljudi tijekom rata,(Mostar) ubojstva djece granatama (Vitez), obredna klanja (Lašva),silovanja, uzimanje krvi zarobljenicima, stotine logora. Ništa. Niti jedne optužnice za vrh Armije BiH.
Tek 7 godina kazne za nižerangirane časnike vojske na čijem teritoriju danas nedostaje preko 500.000 Srba i Hrvata.
Istovremeno bošnjački političari i velik dio javnosti, javno slave te osuđenike. SDP prvaci javno mole za Rasima Delića. Pretpostavljenog El Mudžahidu, dok moraliziraju Hrvatima i Srbima za kog smiju moliti. FTV javno prenosi tužaljke za Delićem. I napada svaki susret s nekim presuđenim Hrvatom il Srbinom .Makar to bio čovjek koji je pravno rehabilitiran i odslužio kaznu.
Prostor je to čiste autarkije. Samodovoljnosti i uvjerenosti da su čisti i nevini. I da svoju budućnost i svoj identitet trebaju graditi u trajnom neprijateljstvu i nesuživotu sa Srbima i Hrvatima. Prostor je to s najvećim postotkom i kumulativnim brojem etničkog čišćenja na tlu bivše Jugoslavije. To je broj koji užasava i koji se uporno krije. Čak veći nego što je broj protjeranih s prostora Republike Srpske. Prostor je to koji se kasno dosjetio antifašizma iako su u ratu trgali sve antifašističke oznake sa zidova.
I taj prostor je Haag amnestirao. Kažnjavaš druge i tako kriješ njih. To je Haag koji je zaplesao đavoli valcer s nepravdom.
Danas smo čuli njegov pravorijek. Danas je dao pravo najvećim zločincima Armije BIH da likuju. I da slave. “Konačnu” pobjedu.
I onda se netko pita što je bilo Praljku?
Čovjek je odlučio: U izboru između ponižene slobode sutra i ponosne smrti danas, odabrao je ovo drugo.
Nikada ovakvog sina Hrvatska nije imala. Nikada.
Velik je bio i ostao Slobodan Praljak. Nesalomljivi. Ponos naš. Stijena naša!
Čovjek kojem je i u trenutku presude važniji ponos naroda kojeg je branio od njega samoga.
General iznad Haaga!
General iznad suda koji nije priznao ne zato jer ne priznaje sud. On se sudu u dobroj volji odazvao. I bio najglasniji i najuporniji na njemu. Od svih optuženih.
Nije ga danas priznao jer je shvatio da ta sramotna farsična pravna mašinerija ne dosuđuje pravdu. I da njega ponižavati neće. Shvatio je da donose političke odluke po želji bogatih. Koji imaju geopolitičke mokre želje na Balkanu. Bile one sa Zapada il Istoka. Svejedno.
Kako drugačije pojasniti da taj isti sud niti jednu jedinu ozbiljnu presudu donio za zločine ABIH nad Hrvatima i Srbima u BIH? Kako? Osim masno plaćenom slobodom za zločince? Kako to da isti taj Haag pošteđuje od zapovjedne odgovornosti Albance na Kosovu? Je l’ moguće da se ponavlja ista logika? Pravde se zaboravlja točno onoliko koliko moćni sponzor s istoka plati?
Od tolikih tisuća pobijenih i protjeranih na “slobodnom teritoriju BIH” nije kažnjen niti jedan politički vođa ratnog Sarajeva. Kako je to moguće? Možemo li barem znati koliko je to plaćeno?
Kako je moguće da Gotovina odgovara za obranu svoje zemlje ne odgovara niti jedan general ili političar kontrolor Armije BIH koja je imala daleko mutniju ulogu u BIH nego HV u RH?
Sud je to koji kao da sudi po šerijatskom pravu. Po pravu krvi i vjere a ne po pravu pravde i zločina.
Danas smo gledali uživo smrt međunarodnog prava. Iz centra Europe dolazile su slike kao da dolaze iz Rijada.
Ako bude po Božjoj, jedan dan gledat ćemo smrt i takvog pravosuđa.
A ako bude pravde u BIH, i ako bude uopće postojala BIH, a BIH neće opstati ostane li u njoj selektivna pravda, dakle ako BIH opstane kao ideja i projekt, oni koji se danas smiju, i slave, već sutra će morati odgovarati.
Pod uvjetom da ih AID, i vrhuška s Poljina, u međuvremenu, ne potruje.
Doduše jedan dio već jest.
Nastojanja o obrani teze o UZP-u, koja nije nikako dokaziva a na koju se troši enormna količina energije, nisu nakon ovog Praljkovog čina uopće bitna.
Ovaj čin koji je general Praljak uradio je rijetko viđen u povijesti jednog naroda.
Ljudi su vidjeli ulazak u legendu i postajanje simbolom borbe za prava svog naroda, i također su u njemu vidjeli diva, ali ne kako pada već se uzdiže iznad svih nas u tim nastojanjima.
I zato usmjerimo energiju da Praljak postane simbol borbe koji je npr. vodio jedan Robert Gerard Sands, irski revolucionar koji je odbijao prihvatiti da bude pod čizmom naroda koji ga je stoljećima terorizirao bez ikakve mogućnosti i primisli da dozvoli drugom narodu da ostvari svoju slobodu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa