Sufinanciranje iz sredstava državnog proračuna knjige ‘Krajina 1991.-1995.’ Koste Nikolića, otvara pitanje jezične politike i kriterija sufinanciranja. Za usporedbu, upozoravamo na slučaj odnosa hrvatskih institucija prema knjigama Slobodana Praljka.
U studenom prošle godine izdavača kuća Fraktura iz Zaprešića izdala je knjigu ”Krajina 1991. – 1995.” srpskog povjesničara Koste Nikolića. Premda knjiga, koliko se može doznati iz javno vidljivih stručnih izvora, još uvijek nije izazvala reakcije – bilo negativne, bilo afirmativne – u javnosti je već izazvala kontroverzije. U nastavku ćemo upozoriti i na jednu drugu kontroverziju iz prošlosti, odnosno na slučaj Slobodana Praljka, na čije je knjige 2008. stavljena kvalifikacija šunda, te mu je zbog toga 2012. godine izdavačka kuća ovršena za preko pola milijuna kuna.
Kontroverza oko knjige ‘Krajina 1991.-1995.’ u Saboru
Podsjetimo, saborski zastupnik Stipo Mlinarić javno je u ponedjeljak u Saboru predao jedan primjerak knjige ”Krajina 1991.-1995.” premijeru Andreju Plenkoviću. Mlinarić je objasnio svoju gestu kao pokušaj da, na dan međunarodnog priznanja Hrvatske, skrene pozornost na odnos sadašnje Vlade spram Domovinskog rata, čiji je on veteran.
Možda će vas zanimati
Pogledajte koju je knjigu Mlinarić poklonio Plenkoviću u Saboru: Ovo je vaša koalicija!
Ovo je velikosrpska propaganda koju ste vi platili preko SNV-a i Ureda za manjine Vlade RH, rekao je Mlinarić
Mlinarić je dalje istakao kako su izdavanje knjige sufinancirale institucije hrvatske države i da je to svojevrsna pljuska svima onima koji su, kao on, ležali po srpskim logorima ili izgubili živote za hrvatsku samostalnost.
Plenković je odgovorio kako za knjigu prije toga nije čuo.
Knjiga Koste Nikolića kao primjer kako Hrvatska financira prekrajanje vlastitog identiteta
Kontroverze oko knjige proizlaze ponajprije iz načina na koji je ona u Hrvatskoj objavljena.
Problematična ortografija u knjizi ‘Krajina 1991. – 1995.’
Naime, riječ je o djelu tiskanom u Srbiji, a objavljenom u Hrvatskoj – dakle, u svojevrsnoj “regionalnoj” suradnji – a nakladnik je, uz Frakturu, Srpsko narodno vijeće. Objavljivanje hrvatskog izdanja je ktome sufinancirao Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Republike Hrvatske.
Knjiga je objavljena na srpskom jeziku, što je u skladu sa zakonom propisanom praksom, ali, kako doznajemo, autor mjestimično zaobilazi stanovita ortografska pravila koja vrijede u oba jezika: recimo, izraz ‘Domovinski rat’ u knjizi stoji napisan malim slovom.
Međutim, to je pitanje koje se za sad, u nedostatku stručnih recenzija, može ostaviti po strani. Drugo je pitanje, koje se već sad može postaviti, jest: na koji način se ustanovljavaju kriteriji prema kojima se državne institucije odnose prema autorima? Ni u prošlosti to nije izazivalo manje kontroverze nego danas.
Slučaj Slobodana Praljka
Podsjetimo, godine 2012., Slobodan Praljak dobio je ovrhu od pola milijuna kuna, jer je Ministarstvo financija, prema medijskim napisima, njegove knjige proglasilo ‘šundom’. Odluku da je 18 Praljakovih knjiga šund, te da kao takve povlače plaćanje PDV-a, donijela je 2008. godine Nina Obuljen, tada državna tajnica u Ministarstvu kulture.
Praljkove knjige u stručnim se krugovima, ali po navodima njegovog odvjetnika, i na Haškom sudu kvalificiralo kao ponajprije kompilaciju izvornih dokumenata iz rata. U tom smislu već tada su se čuli glasovi prosvjeda zbog toga što, recimo, takav tretman nije zadesio neke publikacije za koje se u Hrvatskoj, ali i u međunarodnim institucijama, dokazalo da se osnivaju na falsifikatima, poput nekih izdanja Hrvatskog helsinškog odbora.
Tom prilikom je jedan od Praljkovih odvjetnika u Hagu, Pero Knežević, izjavio:
“Da apsurd bude veći, dokumenti iz Praljkovih knjiga, koje su u Hrvatskoj proglašene bezvrijednim, na sudu u Haagu ušli su u dokazni materijal u postupku. Istodobno, knjiga HHO-a koja se bavi “Olujom” i zločinima nakon “Oluje” u Haagu nije prihvaćena kao vjerodostojna, pa je Sudsko vijeće tijekom prvostupanjske presude Gotovini, Markaču i Čermaku zaključilo da je Žarko Puhovski nevjerodostojan svjedok, kao i podaci iz te knjige koja je, međutim, oslobođena poreza na šund. Meni je to neshvatljivo i skandalozno.”
Premda se Praljak na odluku žalio, odnosno od ministarstva tražio ponovnu procjenu, 2012. godine, odgovor nikad nije dobio.
Neki drukčiji kriteriji?
Treba istaći kako je 2012. godine, za vlasti Kukuriku koalicije, ova priča bila veoma prisutna u javnosti, te da je tadašnji ministar branitelja Predrag Fred Matić bio stao u autorovu obranu. Matić je tad, kako je prenio Večernji list, izjavio:
“Nastojao sam ispraviti nepravdu pa sam kolegi Liniću poslao dopis u kojem navodim da Ministarstvo branitelja sustavno potiče branitelje da pišu i snimaju filmove te tako pridonesu sjećanju na Domovinski rat.”
Štoviše, slučaj je u to doba komentirao i tadašnji premijer Zoran Milanović:
“Bilo bi normalno da su dokumenti koje je prikupio i objavio general u svojim knjigama objavljeni uz financijsku potporu hrvatske države. Umjesto da financira njegovu obranu, država ga financijski kažnjava i onemogućuje da objavljuje istinu o državnoj politici koju brani. Gramzivost Porezne uprave za punjenjem državnog proračuna ne može biti opravdano, ponajprije jer je zasnovano na netočnim podacima.”
Međutim, čak ni premijerovo mišljenje nije pomoglo, i kvalifikacija šunda je ostala na knjigama, a ovrha nad tvrtkom Oktavijan, čiji je direktor u to doba bio sin Slobodana Praljka.
Stoga ostaje otvoreno pitanje, na kojoj osnovi se utvrđuje historiografska relevantnost neke knjige na temu hrvatske povijesti, osobito kad joj je autor iz druge države, čiji su pak odnosi spram Hrvatske politički krajnje delikatne prirode.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
