Ovo prepucavanje predsjednika Milanovića s domaćim feministicama na birtaškoj razini jezika i argumentacije s obje strane zapravo zasjenjuje bit problema, ne samo kod nas, već na globalnoj razini, budući da se MeToo kulturkampf prelio i u našu malu avliju. U srži, ovo što se s feminizmom događa i tim silnim pričama o seksualnom zlostavljanju, koje je inače za osudu i kaznu (!), nema u krajnjim konzekvencama ništa s borbom za ravnopravnost spolova, s borbom protiv nasilja, kao što je to bilo u vrijeme ženskih pokreta prošlog stoljeća koji su učinili puno dobroga. Ovo je nešto drugo. Što pak „drugo“, citirat ću žene. I to vrsne žene koje odbijaju logiku ovih globalnih i domaćih narikača, piše Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju, u kolumni koju djelomice prenosimo.
Hannah Arendt ideologiju je definirala kao „logiku jedne ideje“. Prema njenoj pak francuskoj kolegici, filozofkinji Bérénice Levet, možemo reći da je feminizam također ideologija, jer se nudi kao sustav zasnovan na jednoj ideji, na dominaciji muškaraca nad ženama. Polazeći od ove premise, feminizam otkriva nit podređene ženske povijesti, s „koherentnošću“ kakva se nikada ne može naći u stvarnosti. Tako neki francuski znanstvenici, uključujući poznatu antropologinju Françoise Héritier, iznose tezu prema kojoj, ako su žene slabije od muškaraca, to bi bilo zato što su muškarci od praskozorja civilizacije za sebe rezervirali najbolje komade mesa, uskraćujući tako ženama proteine potrebne za rast mišića. Sve se ovo, kaže dalje Levet, može činiti smiješnim, i jest, ali medijska i kulturna elita ovu bizarnu teoriju shvaća ozbiljno, posvećeni su joj dokumentarni filmovi, do neba hvaljeni u medijima. Feminizam svoj prestiž duguje ovoj sposobnosti da sve (!) objasni jednom (!) idejom, zlim muškarcem i tlačenom, krhkom ženom.
Kao ideologija, feminizam ima razorne učinke na djela kulture i nameće se kao interpretativna mreža cjelokupne naše književne i umjetničke tradicije.
(…)
U teatru Maggio musicale u Firenzi izvedena je prije par godina veličanstvena Bizetova opera Carmen. Osim drugih zahvata u Bizetovo remek djelo, najšokantnije je što Carmen ne biva ubijena, već ona ubija Don Josea pištoljem u kontekstu zakonite samoobrane (!?) iako je sudbina i ubojstvo Carmen motor ove opere. Obrazloženje ovog zločina nad umjetnošću od strane odgovornih u teatru je sljedeće: „U trenutku kada je naše društvo opterećeno nasiljem prema ženama, uključujući i ubojstvo, kako možemo pljeskati ubojstvu jedne žene.“
Feministička korektnost poprima katastrofalne, kulturocidne dimenzije, pa se prekrajaju čak i dječje bajke gdjegod se uoči muška dominacija nad nekom princezom, pa Andersona ili Ivanu Brlić Mažuranić uskoro nećemo niti trebati, niti prepoznati, kada ih iskasape Sarnavke, Borićke ili Veljače.
Za feminizam kao ideologiju, „logiku jedne ideje“, odnos muškarca i žene je isključivo odnos snage i moći, tvrdi dalje profesorica Levet, gdje muškarac predstavlja grabežljivca, a žena njegov plijen. No to uopće nije pravilo, naprotiv, veli ona. Ovaj je feministički narativ u stvari izuzetno siromašan, potpuno odvojen od stvarnosti, koja je uvijek složena i živa: ne samo da ne postoje odnosi moći između dva spola – postoji ponajprije partnerstvo, igra, pa i igra zavođenja koje MeToo aktivistice također smatraju seksualnim nasiljem. No u živim vezama se uloge često mijenjaju. Žena može biti dominantna, a muškarac manje. Čak i pokoran. Žena također kalkulira, ima svoje trikove i svoje strategije. Dakako, može u toj igri biti nasilja, zločina, a to može jednako učiniti muškarac kao i žena. (E tu će vas odmah mlatnuti statistikama… ).
(…)
I Milanović, prznica s unutarnjim izgaranjem, već je prepoznao totalitarnu narav tih feminističkih narikača rekavši da je „protiv fašističko-boljševičkog (komunističkog) terora u javnom prostoru“. Pomoći ću mu mišlju Philipa Rotha koji veli: „Kada se patnja generalizira, to je komunizam (ideologija). Kada se patnja detaljizira, to je literatura (umjetnost).“ Stoga, veli gđa Levet, samo zamijenite riječ komunizam s feminizam, i to je to. Pa Carmen učas ucmeka Don Josea, no Milanović se još uvijek ne da. Ili on, ili one…, zaključuje Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
