Foto: Knjižara Nova

“Žrtva i meta nije ni biskup Bogović, ni ja, ni Bujanec ni Željka Markić, kao ni hrvatska zastava. Žrtva i meta je samo jedna. Veliki Luigi Pirandello, koji na onom svijetu sada žali jer nije oporučno zabranio Frljiću i njemu sličnima netalentiranim ekshibicionistima zloporabu svog opusa.”, piše Ivica Šola u Slobodnoj Dalmaciji

Tako je Zlatko Hasanbegović prokomentirao najnoviju predstavu notornog političkog aktivista i financijskog državnog parazita Olivera Frljića. Da, žrtva je Pirandello i njegova genijalna drama “Šest lica traži autora” koju je podmuklo zlorabio da bi u svojoj morbidnoj mašti, kada već ne smije u stvarnosti, spomenute osobe sveo na svinje, oduzeo im ljudskost, a onda ih pobio i još dodao scenu, nakon kokainske pričesti biskupa Bogovića, kako akteri, od gospođe Markić, Hasanbegovića, Bujanca do Klemma igraju nogomet s glavom mrtvog djeteta.

Psihijatri, gdje ste?

Recenzije Frljićevih predstava definitivno bi trebalo prepustiti psihijatrima. To nije teatar, to je možda psihijatrijska klinika za samopomoć u kojem tijek morbidnih misli na dnevnopolitičkoj matrici semantičkim silovanjem nazivaju “umjetnošću”. Teatar i umjetnost, pa ni satira sigurno nije. To nije (samo) moj stav.

Budući da je žrtva Pirandello, Talijan, evo što talijanska kritika misli o Frljićevoj “umjetnosti”. Kada je u Trstu 2016. godine igrala njegova predstava o fenomenu 25.671 izbrisanih u Sloveniji, a predstava se nazvala po tom broju, tršćanski list Il Piccolo objavio je kritiku iz pera Roberta Canzianija pod jasnim naslovom: “Kada teatar postane broj, a redatelj agitator”.

Temeljna je teza da to nije niti teatar niti umjetnost, već zloporaba teatra u političke svrhe. Canziani, uspoređujući Frljića sa staljinističkim mentalitetom i metodama izravno kaže: “Jasno je da Frljićeva svrha nije ni teatar niti njegov jezik”, već ono što je do savršenstva bilo razvijeno u SSSR-u, “agitprop… koji Frljić otkriva danas” kao sredstvo “umjetničkog” djelovanja. Da, to kaže Pirandellov zemljak i vrstan poznavatelj i Pirandella i teatra, pa je tako pročitao “umjetnika” Frljića.

Kada je pak u Milanu prošle godine igrala njegova predstava “Naše nasilje, vaše nasilje“, osvrt je objavio portal www.delteatro.it, specijaliziran za suvremeni teatar. Autor teksta, Renato Palazzi, odmah na početku jasno kaže da ne zna može li se Frljićeva predstava uopće vrednovati u kontekstu umjetnosti, niti kao kazališni događaj, jer predstava nema “nikakvu estetsku svrhovitost“, da je to što je Frljić napravio “čista ideološka bomba stavljena pod sjedalicu gledatelja”.

Što se tiče pak ove Frljićeve svinjarije koju je napravio u “Kerempuhu”, jasno je da naši vrsni teatrolozi, poput šefa SDP-a, partije sljednice agitpropovskog Saveza komunista Hrvatske, hvale na sva usta, pa tako Davor Bernardić nakon predstave oduševljeno veli: “Kakav god mi je dan, i što god pisali o meni, obožavam rad naših umjetnika/satiričara – imamo genijalaca koje nitko ne smije ugasiti!”

To što talijanska kritika misli da je Frljićeva “umjetnost” obično ideološko smeće koje nema veze niti sa kazalištem niti sa umjetnošću, pa ga tim kriterijima ne treba mjeriti, već sovjetskim i staljinističkim agitpropom, teatrologu Bernardiću, kao ni ostalima koji su “oduševljeno pljeskali” ovom “geniju” Frljiću, od Pupovca do Budimira Lončara, Milanke Opačić do Miranda Mrsića i komunističkog “tužioca” Čede Prodanovića, jamačno da je genijalno, kao i sve što ispada iz titoističko-staljinističkog agitpropovskog šinjela.

Čisti staljinizam

Na tragu talijanske kritike, jasno je da je ovo bila zloporaba teatra i umjetnosti. Ovo je bio čisti politički miting u kojem su u staljinističkoj maniri prokazani “neprijatelji naroda” koje treba likvidirati, šutnuti iz društva i javnosti. Stvar je jednostavna: Nekoć su presuđivali ljudima, kao Staljin i Tito “u ime naroda”, danas “u ime umjetnosti”, pod krinkom satire i “estetike”.

Pa Viliju Matuli, bivšoj mladoj komunjari koja danas glumi glumca u pauzi između političkog aktivizma, sasvim groteskno u ustima stoji časna udruga “U ime obitelji”, jer mu bolje pristaje staljinistička “U ime naroda”.
Središnji problem nije cenzura, niti ju zagovaram. Neka ubijaju neistomišljenike u mašti kada ne mogu više stvarno. Problem je što je predstava financirana javnim novcem, pare Frljiću za ovu svinjariju dala je Plenkovićeva Vlada, konkretno ministrica Obuljen i grad Zagreb, odnosno Milan Bandić.

Neka Frljić svoj agitprop i ideologiju koje talijanske kolege ne smatraju ni umjetnošću ni teatrom, već staljinističkom zloporabom istih, financira svojim novcem, ili novcem Partije, ali proračunskim novcem – ne! To niti je teatar, niti umjetnost, već zločin nad istima, pa s tim ministarstvo kulture ne bi trebalo imati ništa, već, ako bi trebalo neko ministarstvo, onda je to Kujundžićevo Ministarstvo zdravlja.

Istina, u ovoj predstavi je najveća žrtva Pirandello, najveća je žrtva umjetnost, teatar. Financiranjem toga ministrica kulture (!) Obuljen i gospodin Bandić sudionici su u ovom zločinu nad umjetnošću, zaključuje Ivica Šola u Slobodnoj Dalmaciji.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala Narod.hr

Izvor: narod.hr/Slobodna Dalmacija