“Populizam, populizam, populizam! Zlo populizma destabilizirat će Europu! I nakon Renzijeva debakla u Italiji svi okrivljuju “populizam”, a ne Renzija koji je od referenduma napravio vlastitu agendu, sveo ga na privatni projekt za koji nije imao čak ni podršku znatnog dijela svoje stranke, pretvarajući problem reformi, koje su Italiji potrebne, u plebiscit o samom sebi. Politički narcizam, a ne populizam problem je ishoda referenduma u Italiji. Dapače, populizam, ako ga shvatimo kao osluškivanje bila naroda, jest nešto pozitivno. Kod Renzija je problem upravo to što nije bio “populist”, pa, umjesto da ide pripremati teren tražeći što širi konsenzus, zakrvio je javnost u Italiji do te mjere da je velika većina ljudi zapravo glasala protiv iritantnog Renzija, a ne protiv reformi”, piše Ivica Šola u novoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji.
Slično kao i s populizmom, i druge riječi koje se lijepe nekim novim političkim licima i događajima u Europi, a koje ne govore ništa o sukusu fenomena, jest riječ ekstremist. Što se tiče Hofera i zadnjih izbora u Austriji, pročitao sam tone njegovih intervjua, i nikako mi nije jasno po čemu je on “populist i radikal”.
Po tome što se ne slaže s prevladavajućim mišljenjem o problematici klimatskih promjena? Onda je i naš akademik Paar “radikal i populist”, kao i masa drugih znanstvenika i političara s drugom vrstom argumentacije, a ne radikalizacije.
Po tome što bi zatražio izlazak Austrije iz EU-a ako bi bila primljena Erdoganova Turska, koja hapsi novinare, suce, provodi teror nad manjinama, guši demokratske institucije, podupire teroriste…? Tko normalan želi takvu Tursku u EU-u, kakve takva Turska ima veze s “europskim vrijednostima”? Ako je EU-u prihvatljiviji takav Erdogan od Hofera, onda svaki normalan čovjek mora postati “ekstremist i populist”. Je li Hofer ekstremist zato što se zalaže za princip supsidijarnosti u EU-u, da Bruxelles ne odlučuje o nečemu što mogu (i trebaju) nacionalne države?
Koješta, Hofer je fenomen koji pokazuje što se dogodi kada analizu, argumente i mišljenje zamijene etikete i etiketiranja i “europske vrijednosti”, za koje sve manji broj ljudi zna što točno znače. S druge strane, njegov suparnik Van der Ballen, novi austrijski predsjednik, ima povijest ljevičarskog ekstremista koji je od crvenog postao zeleni, pripada stranci koja se više puta zauzimala za rješavanje “ključnih problema” koji muče EU, kao što je spuštanje dobne granice za konsenzualni seks s djecom, ili otvarala pitanje zabrane uvoza vibratora iz Kine jer su problematične kvalitete!?
Sve naopako, nije problem u “populizmu” i “populistima”, već u suprotnom, u činjenici da političari i sve uži krug bogatih koji ih sponzoriraju posvuda po Europi žive u jednom nestvarnom svijetu, a narod u drugom, bijednom i krhkom. Jesam li zbog ove rečenice i ja “populist”?
Što je onda problem Europe ako ne “populizam”? Jednostavno, živimo u svijetu politike bez ideja, politike ničega, bez zajedničke vizije povijesti, gdje bezidejnost zamjenjuju frazetine o “europskom putu” i slične floskule koje slušamo svaki dan od mainstream politike, medija i elita udaljenih od svagdašnjih problema prosječnoga građanina EU-a. Kao rezultat toga imamo četiri opasna fenomena.
Ekstremnu desnicu koja rješenje traži u nekakvoj zlatnoj prošlosti koja nikada nije postojala.
Ekstremnu ljevicu koja rješenje vidi u nekakvoj utopijskoj budućnosti koja nikada neće nastupiti.
Ekstremnu religiju koja terorom širi svoju vjeru.
Ekstremni ateizam i sekularizam koji smatra da će mir nastupiti automatski ako uklonimo Boga i religiju iz društva.
Problem Europe je politička bezidejnost. “Pobuna masa” u EU-u je logična posljedica toga, jer promjene nose ideje, a pobune vođe, poput Le Penove i sličnih, koji su samo nusproizvod politike bez ideja, politike ničega, politike šupljeg fraziranja ili etiketiranja.
U Hrvatskoj u toj sveopćoj halucinaciji koju je proizvela politika bez ideja bujaju javnim prostorom optužbe za klerikalizaciju i fašizaciju društva. Istup Nede Ritz koja se čudi adventskom vijencu u dnevniku HRT-a jer smo mi sekularna država, samo je najgluplji simbol toga “sekularnog” bojovnog mentaliteta. Treba li u ime sekularnosti izbaciti križ s mnoštva zastava u EU-u?
Zašto je, uostalom, u svim sekularnim državama Božić državni blagdan?
Cijelu kolumnu pročitajte ovdje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
