Ivica Šola: Što bi Ivan Pavao II. rekao o hrvatsko-srpskoj pomirbi? I, za Pupovca, što je s dr. Šreterom?

Foto: Knjižara Nova, Fah; fotomontaža: Narod.hr

Još od devedesetih kao teolog sudjelovao sam na puno konferencija i okruglih stolova na temu hrvatskog i srpskog pomirenja. Kada bih progovorio da je pomirenje kao veoma zahtjevan, ne samo politički, već, iz pozicije žrtve, i psihološki i etički čin, da se u temelju toga procesa mora jasno definirati tko je bio agresor, a tko je bio napadnut; nakon toga salonski, lukrativni mirotvorci iz nevladinih udruga mlatnuli bi me s dva “argumenta”, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prvi je njemačko-francuski primjer nakon 2. svjetskog rata. Krasan argument, no pomirenje je bilo učinkovito i brzo baš zato što se znalo tko je bio agresor, a tko napadnut, tko je bio zločinac, a tko žrtva. Nijemci su se potom ispričali, Francuzi oprostili i krenulo se od prošlosti prema budućnosti. U slučaju hrvatsko-srpskog pomirenja taj temelj je do dana današnjeg izostao.

(…)

K tome, tijekom agresije na Hrvatsku srpski zločini su bili sustavni, institucionalizirani, planirani u Beogradu, dakle ratni zločini, dočim su s hrvatske strane zločini, vrijedni dubokog žaljenja, od Grubora do Varivoda, bili djelo pojedinaca, čin osvete ili čin hijena rata, iza kojih nije stajao nijedan hrvatski general, nijedna hrvatska institucija. To je razlika kao nebo i zemlja, između sustavnih ratnih zločina (!) od strane KOS-a JNA i četnika, te zločina u ratu (!) od strane pojedinaca iz skupina s hrvatske strane.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Drugi “argument” kojim bi me redovito mlatnuli, posebno mi je simpatičan, do dana današnjeg, a to je govor Ivana Pavla II. prigodom prvog posjeta Hrvatskoj i metafore rijeka, Dunava i Save, kao slike kojom je pozvao na pomirenje. Simpatično mi je bilo kada ljudi koji ne mogu smisliti papu, Vatikan i Katoličku crkvu uopće, kada im paše, postaju papskiji od pape i iz njegovih tisuću dokumenata i govora o miru izvlače samo ono što se uklapa u njihov relativistički narativ. Usput, tada sam bio blizu Ivanu Pavlu II., bio sam mu đakon.

Inače, dokumente Ivana Pavla II. koji govore o miru i pomirenju temeljito sam iščitao i objavio, prije “Oluje”, znanstveni članak pod naslovom “Preduvjeti mira u novogodišnjim porukama Ivana Pavla II.”. Naime, Katolička crkva je još 1968. godine na prvi dan nove godine ustrojila Dan mira, gdje bi pape, pa i Ivan Pavao II. govorili o preduvjetima mira, napominjem – preduvjetima! U što onda možemo sažeti nauk Ivana Pavla o miru i pomirenju? Kroz sve njegove govore za Svjetski dan mira provlače se dvije bitne sastavnice pomirenja koje glase: “Mir je djelo pravde” i “Mir je djelo istine”. Dakle, za Ivana Pavla II. pomirenje je proces koji je nemoguće ili teško ostvariti, ako on ne počiva na istini i na pravdi.

(…)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

A što se pravde tiče, tko je odgovarao za Vukovar? Nitko. Za Ovčaru tek nebitni niži kadar. Je li Ratko Mladić odgovarao za Škabrnju? Ne! Što je s nestalima? Što je s desecima tisuća hrvatskih logorašica i logoraša koji su prošli torture i logore u Srbiji? Što je sa silovanim ženama koje gledaju svoje silovatelja kako slobodno šeću Vukovarom? Što je s ukradenim kulturnim i inim blagom? I, za Pupovca, što je s dr. Šreterom?

Mogao bih nabrajati do jutra koliko je žrtava koje vape za pravdom i istinom koje su, po mišljenju Ivana Pavla II., uvjet mogućnosti istinskog pomirenja, a ne tek političkog folklora. Ozbiljan proces pomirenja ipak je nešto drugo od paradiranja stratištima. Ako će dolazak Miloševića u Knin pokrenuti taj proces, Medveda u Grubore ili Plenkovića u Varivode, onda je to za pozdraviti. No gotovo je sigurno da neće, jer to ne treba prešutjeti baš zbog istinskog, a ne folklornog pomirenja, i Srbija i dio srpske zajednice u RH mora proći katarzu, otarasiti se mitomanije i laži, pogledati istini u oči, ispraviti nepravde. A hrvatska velikodušna pobjednička ruka, još od mirne reintegracije, stoji ispružena i čeka, čeka, čeka…, vjerojatno Godota, zaključuje Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.