Puno se prašine podiglo proteklih dana nakon objave imena jedanaest kandidata, po pojedinim izbornim jedinicama, za koje je stranka Projekt Domovina predložila da se glasuje na predstojećim parlamentarnim izborima. Vrlo brzo su se počele razvijati različite teorije zašto je popis baš takav, odnosno zašto su podržani ljudi iz određenih stranaka. Iz cijelog spektra različitih teorija postalo je jasno kako su se lijevo nastrojeni mediji vrlo brzo „prestali ljutiti“ na Zorana Milanovića zbog njegovih istupa, te su i ovu priliku pokušali iskoristiti kako bi izmislili scenarije koji najviše pašu njihovoj opciji – Narodnoj „fronti“. Napraviti sasvim jednostavnu stvar i nazvati potpisnika pisma, gospodina Krešimira Planinića, i upitati ga njegov komentar, čini se da nikome nije palo na pamet. A zašto i bi? Kad cilj nije točno informirati javnost, već upravo suprotno, pogrešno ih informirati kako ne bi svoje biračke odluke donosili na temelju činjenica i istine, već na temelju trajnog medijskog uljepšavanja jedne opcije i blaćenja druge, odnosno, na temelju laži. Jasno je da je politički spin o tome da je Željka Markić podržala stranku Most, koji su plasirali SDP-u sklon vlasnik PR agencije Mangjura Krešimir Macan kojeg RTL uporno predstavlja kao „neovisnog stručnjaka“, i skupina „neovisnih“ komentatora već poznatih za ovakva „dodavanja“ – imao za cilje nahuškati birače Mosta koji se ne slažu sa stavovima i vrijednostima Željke Markić da odustanu od Mosta i okrenu se SDP-u kojeg promiču – bilo iz koristi ili iz uvjerenja. Svejedno. Ostaje činjenica da se ovakva zlupotreba medija može mirno svrstati u propagandno djelovanje – namjerno širenje laži radi postizanja političke ( i druge) koristi.
Dakle, u žarištu priče našao se Most. Nakon plasiranja laži kako ga je podržala Željka Markić, ista ekipa koja je plasirala laž, sad ju je nastavila razrađivati. Hoće li podrška Željke Markić, koju ona nije niti dala, štetiti ili koristiti Mostu. Željka Markić te je laži odmah demantirala – jasno rekavši da nikad ne bi dala paušalnu podršku stranci čiji predsjednik, g. Petrov, stalno ponavlja kako vrijednosna pitanja nisu presudna, te da će se oko njih lako dogovoriti. „Takav je stav štetan i potpuno suprotan mojim uvjerenjima i istini. Vrijednosti su temelj svega – one određuju naše prioritete – što nam jest, a što nije važno u životu. Za što smo se spremni žrtvovati, ulagati vrijeme, naš novac. Oko vrijednosti se okuplja obitelj, narod ili država. Pa u Ustavu Republike Hrvatske su vrijednosti koje dijeli hrvatski narod“, izjavila je Željka Markić. Brojni SDP-u skloni komentatori razvili su najkraćem vremenu nevjerojatne teorije – tako je Sanja Modrić iz Novog lista, poznata po stalnim napadima na U ime obitelji još od referenduma o braku, smislila da je „to dio tajnog zadatka da se pomogne HDZ-u odvraćanjem što većeg broja glasača od Mosta“. Rečenica iz pisma koje je potpisao predsjednik stranke Projekt Domovina, Krešimir Planinić, koja objašnjava kako su predloženi kandidati ljudi koji su po stavu predsjedništva Projekta Domovina „osobe koje su se do sada već iskazale svojim djelima“, ili nije pročitana ili je, što je vjerojatnije, namjerno zanemarena. Potpuno legitimna i produktivna rasprava mogla se razviti oko pitanja postoje li u pojedinoj izbornoj jedinici bolji kandidati, ali što bi ljevica imala od takve rasprave? Rasprava se stoga okrenula teorijama kojima bi se s jedne strane povećao trend preuzimanja Mostovih birača od strane SDP-a, koji je po svim anketama trenutno izražen, kao i pokušaju da se po nebrojeno puta pokuša degradirati U ime obitelji, Projekt domovina i dr. Željku Markić osobno.
Okrenimo se sada jednom drugom slučaju slične tematike od prije pet godina. 2011. bila je izborna godina, a udruga Pride dodijelila je nagradu za „homofrenda“ desetljeća, odnosno za osobu koja je najviše pomogla u promicanju LGBT prava u proteklom desetljeću, Vesni Pusić. Naravno da je i tu bilo riječi o obliku političke podrške pred predstojeće izbore, ali tu podršku nitko nije niti najmanje problematizirao. Vesna Pusić je ponosno isticala nagradu koju je dobila, znajući da će na njoj dobiti još pokoji politički bod. Nitko nije problematizirao niti pitao kakvi motivi stoje iza podrške udruge Pride, niti hoće li se izbor odraziti pozitivno ili negativno na Pusićkin budući politički uspjeh. Bilo je za pretpostaviti da barem među populacijom kojoj je stalo do promicanje LGBT agende hoće.
Pitanje koje se sada postavlja jest kako smo došli do toga da se podrška koja se povezuje s udrugom U ime obitelji pokušava problematizirati na sve moguće načine, a podrška LGBT udruge prihvaća isključivo u pozitivnom smislu. Kako smo došli do trenutka da Vesna Pusić može otvoreno i hrabro zahvaliti na svojoj podršci, a od podrške Projekta Domovina medijski se pokušava napraviti bauk. Prije svega, činjenicu da su hrvatski birači na parlamentarnim izborima prije godinu dana po prvi put, 25 godina nakon neovisnosti, mogli koristiti makar jedna preferencijalni glas ograničen pragom od 10 % glasova koje dobije izborna lista, zasluga je upravo 380 000 potpisa, koje je udruga U ime obitelji pomoću volontera prikupila za promjenu izbornog sustava u jesen 2014. godine. Također, na referendumu o zaštiti braka dvije trećine građa podržalo je prijedlog U ime obitelji za izmjenu Ustava kojom se brak definirao kao zajednica muškarca i žene. Sada se preferencijalni glas onih koji su se izborili za preferencijalni glas pokušava osporiti, a podrška stranke proizašle iz udruge koja je pobijedila dvotrećinskom većinom na referendumu o braku medijski se želi percipirati kao manje poželjnu od podrške udruge čiju je definiciju braka podržala samo trećina građana na referendumu.
Ovakve nas situacije dovode do toga da se zapitamo imamo li uopće pravu demokraciju, odnosno, je li za tvrdnju da živimo u demokratskom društvu dovoljno ustvrditi da imamo opće pravo birati između pojedinih političkih stranaka, ako su one same svjesne da im mač iznad vrata ne drži toliko narod, koliko vlasnici medijskih kompanija, čijim su pritiskom, nažalost, gotovo svi politički akteri ucijenjeni. „Medijski prihvatljiv“ govor ulazi u javne nastupe i programe stranaka, te se prelijeva i na njihove pristaše koji nerijetko brzo zaboravljaju razliku između ideala zbog koje kojega su počeli podržavati određenu stranku i „medijski prihvatljivog“ smjera koji je početno nastao samo kako bi se izbjegao medijski linč, ali vrlo brzo postaje novi ideal budući da ljudi postaju uvjereni u ono što politički zastupaju. Tako dolazimo u situaciju da nisu glasači ti koji formiraju smjer kojim žele da politika bude vođena, nego medijske kuće preko utjecaja na politiku formiraju birače i njihove konačne stavove. Kako god nazvali takvo stanje stvari, teško da možemo govoriti o demokraciji, odnosno vladavini naroda. Prije bi se moglo govoriti o nekoj vrsti prosvijećenog apsolutizma kojeg medijske kuće uspješno provode za razne političko-interesne skupine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
