Pitanje predstavnika nacionalnih manjina u Saboru, njihov način izbora u Sabor i njihovo pravo da odlučuju o formiranju Vlade Republike Hrvatske i proračuna (novca poreznih obveznika) pitanje je koje se u posljednje vrijeme opravdano i otvoreno postavlja u hrvatskoj javnosti.
Ovakav presedan izbornog zakona kao u Hrvatskoj ne poznaje moderna i demokratska izborna praksa u Europi.
Dovoljno se sjetiti situacije s prošlih parlamentarnih izbora na kojima Furio Radin kao kandidat u XII. izbornoj jedinici u kojoj se bira i zastupnik talijanske nacionalne manjine nije imao protukandidata te je sukladno zakonskom rješenju mogao pobijediti i sa samo jednim jedinim, VLASTITIM glasom.
Bio je u poziciji da sam sebe izabere u Sabor.
Veljku Kajtaziju, zastupniku romske nacionalne manjine u Hrvatskoj koji uopće nije niti iz Hrvatske (rođen u Kosovskoj Mitrovici), je trebalo čak 863 glasa.
S druge strane u ostalih deset izbornih jedinica trebalo je dobiti 17.002 glasa da bi postao saborski zastupnik!
Tri stvari koje bodu oči!
Tri stvari koje bodu oči građanima i glasačima u Hrvatskoj:
Niti jedna država EU nema 8 predstavnika nacionalnih manjina u Saboru, čak niti približno.
Dapače, većina nema niti jednog.
U niti jednoj državi Europe zastupnici sa ZAGARANTIRANIM mjestom u parlamentu nemaju mogućnost da odlučuju o izboru parlamentarne većine, a time i Vlade Republike Hrvatske i državnog proračuna.
Niti jedna država Europe, osim Hrvatske, nema pobrojano u Ustavu čak 22 nacionalne manjine. To je vjerojatno zbog velikog broja stanovnika i vrlo malog postotka Hrvata u Hrvatskoj od 90,46%.
Vrijedno je istaknuti da jedino srpska nacionalna manjina ima više od 1% u stanovništvu, a sve ostale (znatno) manje od 1%.
Osim ovih začuđujućih podataka prilično nepoznatih hrvatskoj javnosti, postavlja se opravdano pitanje zastupaju li “manjinci” interese manjina koje predstavljaju ili su često vjetar u leđa vladajućoj većini koja ih slobodno može tretirati kao dio svoje glasačke mašinerije.
Mišljenje je mnogih političkih analitičara da manjinski zastupnici ne smiju biti prevaga u formiranju većine. Uz to, tvrde, nemaju ni legitimitet da odlučuju u izvršnoj vlasti, jer je njihovo mjesto ZAGARANTIRANO u parlamentu (Saboru) gdje se trebaju boriti za prava manjina.
Javna je tajna da su predstavnici nacionalnih manjina nekako skloniji anacionalnom SDP-u. Što će sada biti nakon „šake jada“ i uraganske pojave velikog Hrvata Zorana Milanovića vidjet ćemo. Ali, pamtimo i HDZ-ove manipulacije manjinama kada je Ivo Sanader 2003. mogao formirati narodnjačku, desnu i domoljubnu vladu sa HSP-om, ali se odlučio za one koji će mu očito raditi manje problema u vladanju: predstavnike nacionalnih manjina.
To je ponovio i 2007. kada su mu ponovno glasovi manjinaca donijeli natpolovičnu većinu.
Legalno, ali ne i legitimno.
Zauzvrat im je dao pozicije, novac poreznih obveznika, sinekure.
Dakle, zastupnici koji u Sabor ulaze s vrlo malim brojem glasova zahvaljujući manjinskim listama odlučuju o velikoj većini hrvatskih građana.
Inače, kandidate nacionalnih manjina mogu predložiti i političke stranke, birači i manjinske udruge, pa često ulaze predstavnici SDP i HNS-a kojima su nacionalne manjine sklone.
Hrvatska – endem moderne demokracije država EU
Kakva je situacija u zemljama koje su perjanice svjetske moderne parlamentarne demokracije, na koju se najčešće pozivaju dvije najveće stranke HDZ i SDP, a koje su ustvari zajednički i „zakuhale“ ovu nelegitimnu izbornu situaciju u Hrvatskoj?
Pročitajte pažljivo i primjetite da države sa čak preko 30% nacionalnih manjina u postotku stanovništva nemaju rezervirana i zagarantirana mjesta za predstavnike manjina u Parlamentu:
• Austrija (8,9% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Belgija (58% Flamanci + 31% Valonci + 11% manjina, 1 rezervirano mjesto u parlamentu)
• Bugarska (23,1% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Cipar (77% Grci + 18% Turci + 5% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu osim podjele 70:30 Grci:Turci)
• Češka Republika (35,5% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Danska (10,4% manjina, 4 rezervirana mjesta u parlamentu)
• Estonija (31,3% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Finska (6,6% manjina, 1 rezervirano mjesto u parlamentu)
• Mađarska (7,7% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Italija (6% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Latvija (38,9% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Litva (15,9% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Luksemburg (36,9% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Malta (4,8% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Nizozemska (19,3% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Poljska (3,1% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Rumunjska (16,6% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Slovačka (19,3% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Slovenija (16,9% manjina, 2 rezervirana mjesta u parlamentu)
I sada: Hrvatska (9,6% manjina, 8 rezerviranih mjesta u parlamentu)
Podaci o udjelu manjina, službeno objavljeni od ECMIa (European Centre for Minority Issues).
Promjena izbornog zakona – da li je moguća?
Da, moguća je – treba samo imati dvotrećinsku većinu koja će promijeniti sporni ustavni članak o izboru predstavnika manjina. A dvotrećinsku manjinu UVIJEK imaju HDZ i SDP. Onako kako su zajednički nastupili kod izglasavanja ovog članka ili recimo kod rušenja premijera Oreškovića, mogu učiniti isto da bi građani Hrvatske imali istu demokratsku poziciju kao i ostali građani zemalja EU.
Neka prihvate najmodernija europska rješenja o pitanjima zastupljenosti manjina u državama EU.
Navedeni Članak 15. Ustava glasi
“Zakonom se može, pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina osigurati posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor“, pa posljedični Članak 19. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Članak 17. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor zapravo stvaraju ovakvu neodrživu situaciju na hrvatskoj političkoj sceni.
Ugledni prof. dr. Siniša Tatalović, i sam pripadnik nacionalne manjine i bivši savjetnik predsjednika Ive Josipovića sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, zauzeo se za promjenu izbornog sustava za manjine i ukidanje posebne izborne jedinice u kojoj se bira osam zastupnika manjina. Tada je izjavio: “To je nešto što govorim duže vrijeme… Manjinski zastupnici su pozitivno iskustvo u Hrvatskoj, takvo pozitivno iskustvo ima i Slovenija s talijanskom i mađarskom manjinom. Dakle, da je to dobar model, bio bi primijenjen i drugdje. Sporno nije postojanje manjinskih zastupnika koji se tako biraju. Njih treba zaštititi od toga da oni odlučuju o parlamentarnoj većini. Nije dobro da manjinski zastupnici koji se biraju s tristotinjak glasova odlučuju o parlamentarnoj većini. Ako bi se definiralo da oni nemaju pravo odlučivanja o povjerenju vladi i proračunu, oni bi imali vrlo značajnu funkciju upravo u zaštiti manjinskih prava“
Tome se je, naravno, suprotstavio tko drugi nego notorni Arsen Bauk: „Da bi se realiziralo to što Tatalović zagovara, moralo bi se ponovno ići u ustavne promjene, a o tome uopće nismo razmišljali. Nije to niti potrebno. Otkad je u Saboru osam zastupnika manjina, ni u jednom od četiri mandata njihovi glasovi nisu presudili pri formiranju vlade. Oni su se uvijek pridružili parlamentarnoj većini”
Nije samo rekao ovu istinu: pridružuju se RELATIVNOJ izbornoj većini i zajedno s njima čine NATPOLOVIČNU PARLAMENTARNU VEĆINU kao što je bilo već dva puta 2003. i 2007.
Pitanje: hoće li Hrvatska konačno i po pitanju izbornog zakona zakoračiti među moderne demokratske države EU ili će i dalje izmišljati neke „svoje putove“ koji pogoduju najviše političkim elitama?
