Znanstveni rad “Karizmatska obilježja Franje Tuđmana…”, autora Jakova Žižića, politologa s Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu, studiozna je analiza dnevničkih zapisa nastalih između 1982.-1984. godine. Rad je objavila Nova prisutnost: časopis za intelektualna i duhovna pitanja, Vol. XVII No. 1, 2019. godine. U razgovoru za Glas Slavonije otkriva o čemu je riječ.
Možete li nam sažeto pojasniti o čemu se radi u tim zapisima, uključujući i to razdoblje Tuđmanova života?
– Ja sam analizirao Tuđmanove dnevničke zapise nastale tijekom njegova boravka u zatvoru od 1982. do 1984. godine. To je jedno od razdoblja u kojem je Tuđman najiscrpnije pisao svoje dnevničke bilješke, a sam dnevnik vodio je od 1972. do 1989. Tuđmanov dnevnik donosi osobno svjedočanstvo o motivima, ambicijama i ciljevima koji ga pokreću, pa je stoga zahvalan za istraživanje njegovih mogućih karizmatskih obilježja. Podrobnom analizom dnevničkih zapisa utvrđeno je da je Tuđman iskazivao dva konstitutivna obilježja karizme, a to su uvjerenje o posjedovanju posebnog dara te življenje za svoju stvar i slijeđenje svog djela. Primjerice, Tuđman smatra da posjeduje kvalitete koje uglavnom nisu dostupne drugima i vidi sebe kao jednu od rijetkih osoba koja ima “dara ili talenta da shvati bit povijesnih zbivanja”. Premda se nalazi u zatvoru i njegova perspektiva nije povoljna, Tuđman je odlučan da nastavi sa svojom borbom vjerujući da “prave vrijednosti moraju dati ploda, makar to bilo i sutra”. Iz analize dnevničkih zapisa razvidno je kako Tuđman iskazuje i dva konstitutivna obilježja “čiste”, odnosno osobne karizme – vjerovanje u vlastitu misiju i usmjerenost te iste misije na određenu skupinu ljudi. Tuđman je uvjeren u predodređenost svoje životne sudbine i posebnu ulogu koja mu je suđena u “misteriju povijesti”. Tuđman iskazuje i uvjerenje da je njegova misija usmjerena na hrvatski narod govoreći o sebi kao “dosljednom sljedbeniku ideje o slobodi i istini hrvatskog naroda”.
U svom doktorskom radu također sam se bavio Tuđmanovom karizmatskom osobnošću koju sam analizirao kao jedan od čimbenika njegova utjecaja na ishode odlučivanja u stranci i državi od 1989. do 1999. U doktoratu sam se usmjerio na karizmatsku percepciju Tuđmana među osobama koje su zajedno s njime sudjelovale u odlučivanju na razini stranke i države.
Koliko je Tuđmanova karizma bila važna za osnivanje HDZ-a?
– Pokazalo se da je Tuđmanova karizma bila iznimno važna za uspostavu njegove političke moći u fazi osnivanja HDZ-a 1989. Analiza intervjua i memoara članova Inicijativnog kruga za osnivanje HDZ-a pokazala je prisutnost karizmatske percepcije Tuđmana, odnosno vjerovanje da posjeduje iznimna svojstva, priznavanje njegovih iznimnih pothvata i bezuvjetno prihvaćanje njegova osobnog autoriteta. Zanimljivo je da se u fazi osnivanja HDZ-a,Tuđman ponašao kao da posjeduje institucionalne ovlasti vođe, premda u stvarnosti time nije raspolagao. Tuđmanovo samoinicijativno preuzimanje vodstva može se povezati s njegovom karizmatskom osobnošću. Naime, jedno od obilježja karizme je da njezin nositelj uzima zadatak koji mu je namijenjen i na osnovi toga zahtijeva da ga drugi slijede. S obzirom na to da je Tuđman još sredinom 80-ih godina iskazivao karizmatska obilježja uvjerenosti u posjedovanje posebnog dara i vjerovanja u vlastitu misiju, on se u Inicijativnom krugu jednostavno postavio kao vođa kojeg drugi trebaju slijediti po dužnosti.
Kako se Tuđman odnosio prema ideji hrvatske državnosti, napose u integrativnom smislu?
– Jedan od glavnih elemenata Tuđmanove karizmatske percepcije pronalazim u njegovoj sveobuhvatnoj sintezi hrvatske državnosti kojom je mogao okupiti ljude iz veoma različitih političkih tradicija. Tuđman je oblikovao integrativnu idejnu osnovu hrvatske državnosti koja je prihvaćala sve, od pravaša do hrvatskih komunista, uz iznimku Pavelićevih sljedbenika i jugointegralista. Tu je Tuđman jako sličan Charlesu De Gaulleu, koji je nastojao da se u degolističkom pokretu nađu ljudi različitih političkih orijentacija. Njegova glasovita rečenica “svaki političar bio je, jest ili će biti degolist”, može se vrlo lako primijeniti na Tuđmanovo shvaćanje HDZ-a u kojem su svoje mjesto trebali pronaći i pripadnici desnice i ljevice. Tuđmanova državotvorna sinteza i okupljanje pristaša s različitih ideoloških strana činili su ga iznimnim u odnosu prema svim drugim individualnim političkim akterima u Hrvatskoj krajem 80-ih i početkom 90-ih godina. Nakon obrane Hrvatske i njezina međunarodnog priznanja elementi Tuđmanove karizmatske percepcije postat će njegovi politički uspjesi, odnosno njegov politički rad i političke prosudbe. Moje je doktorsko istraživanje pokazalo da je ta “unutarnja” karizmatska percepcija Tuđmana (među stranačkim i državnim vrhom) bila kontinuirano prisutna od 1989. do njegove smrti 1999., premda je njezin intenzitet jačao ili slabio, ovisno o situacijskom kontekstu.
Nakon Tuđanove smrti počelo se javno govoriti o detuđmanizaciji Hrvatske, za što se posebno zauzimao Stjepan Mesić, a možda još i više Ivo Sanader. Kako biste ocijenili to posttuđmanovsko razdoblje, kao i neke današnje pokušaje detuđmanizacije društva?
– Tuđman je kao predsjednik države tijekom 90-ih godina uživao znatnu osobnu podršku u općoj javnosti. Istraživanja javnog mnijenja pravljena tijekom tog razdoblja pokazuju kako pogoršanje odnosa javnosti prema HDZ-ovoj vlasti nije bilo praćeno znatnim padom javne podrške Tuđmanu. Čak i u najnepovoljnijem razdoblju javne percepcije HDZ-a i njegove vlasti (1998. – 1999.), Tuđman je i dalje ostao pretežito pozitivno percipiran. Tome treba pridodati kako su hrvatski birači bili puno naklonjeniji Tuđmanu nego njegovoj stranci i da se HDZ obilno koristio s Tuđmanovim osobnim kapitalom u svojoj izbornoj strategiji. Sjetimo se samo da je Tuđman bio nositelj svih izbornih lista HDZ-a na izborima za Županijski dom Sabora 1993. i 1997., kao i nositelj svih HDZ-ovih lista na lokalnim izborima 1997., od najmanje općine do najveće županije. Očekivalo se i da će biti nositelj svih HDZ-ovih lista na izborima za 3. saziv Zastupničkog doma Sabora, ali je njegova smrt prekinula ta nagađanja. Želim reći da je Tuđman uživao veliku popularnost među hrvatskim građanima, i to nije moglo nestati preko noći.
Da, Sanader je nastojao “detuđmanizirati” HDZ i Hrvatsku smatrajući da je Tuđmanovo nasljeđe uglavnom teret, kako za moderni i centristički HDZ, tako i za modernu i europsku Hrvatsku. No pokazalo se da HDZ ne može bez Tuđmana jer u suprotnome gubi golem dio svojih birača. Znatan dio HDZ-ove biračke podrške i dalje počiva na emotivnoj vezanosti hrvatskih građana uz Tuđmana kojeg poistovjećuju s odlučnom i beskompromisnom borbom za stvaranje samostalne i suverene Hrvatske.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
