Joško Buljan: Istanbulska konvencija- opasnost za pravni poredak i demokraciju

Foto: fah

Kao i oko svakog drugog pitanja hrvatska je javnost podijeljena i oko toga treba li ratificirati Istambulsku konvenciju ili ne. I naravno, sukob se vodi oko ideoloških kota i reduciran je na “naše” i “njihove”. Unaprijed znate što će tko zastupati s obzirom na položaj na lijevo-desnoj skali pa više nije ni zanimljivo pratiti tu raspravu.

Nastojat ćemo pokazati da su zbog toga glavne opasnosti konvencije ostale skrivene. Čak i oni koji su na toj našoj ideološkoj skali desno, kao npr. Predsjednica Republike ili, nedavno, akademik Ježić na Bujici na televiziji Z1 (24. 1. 2018.), ne vide dalje od ideologije. Kad bi se iz konvencije maknuli “rodni” elementi, tvrde oni, sve bi bilo u redu i konvencija bi se mogla prihvatiti. Koliko su samo u zabludi! O čemu se radi?

Dispropporcionalno nasilje

Ta Istambulska konvencija, odnosno “Konvencija Vijeća Europe o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja” (Council of Europe Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence) obvezuje državu koja je potpiše na prihvaćanje odgovarajuće legislative, osiguravanje odgovarajućih financija, podizanje svijesti, uključivanje teme u obrazovanju i sl., a radi borbe protiv obiteljskog nasilja. Kako se potreba za takvim – u prvome redu legislativnim – promjenama obrazlaže? Jedna je riječ ključna – disproporcijalnost. Kažu autori da je disproporcionalno više nasilja nad ženama i da su u braku disproporcionalno češće žrtve žene. U preambuli: “Priznajući da obiteljsko nasilje pogađa žene disproporcionalno, te da i muškarci mogu biti žrtve obiteljskog nasilja… u članku 2 (područje konvencije) piše doslovno “Ova Konvencija će se primijeniti na svaki oblik nasilja nad ženama, uključujući obiteljsko nasilje koje pogađa žene disproporcionalno…; te u članku 3 (definicije): “rodno nasilje nad ženama značit će da je nasilje usmjereno prema ženi budući da ono disproporcionalno pogađa žene…

Tom Konvencijom dakle uvodimo, odgovarajuću legislativu zato što jedno kazneno djelo disproporcionalno češće čine, u stvari, muževi.

Disproporcionalno često počinitelji kaznenih djela krađa i provalnih krađa su Romi. Po analogiji, hoćemo li uvesti odgovarajuće proturomske zakone? Ako mislite da je ovo pretjerano, ili da je analogija loša, sjetite se da postoji povijesni presedan: rasni zakoni u nacističkoj Njemačkoj, tj. Nürnberški zakoni iz 1935. Njemačka propaganda tih je godina rasne zakone opravdavala, zamislite, disproporcionalno visokim brojem Židova u bankarstvu, visokom biznisu, liječništvu i odvjetništvu! I zakoni donošeni prije 1935. kojima se Židovima zabranjuje zapošljavanje u javnim službama, nalaže obilježavanje radnji i sl. obrazlagani su u njemačkom tisku upravo disproporcionalnošću u zastupljenosti Židova s obzirom na njihov udiou pučanstvu. U čemu je opasnost po pravni poredak?

Kolonijalna uprava umjesto demokratskog poretka

Dva su razloga: prvo, temeljno načelo pravnog poretka jest jednakost pred zakonom. Sasvim je neprihvatljivo na ovaj način, zbog empirijske činjenice da su ovi ili oni ljudi češće počinitelji ovog ili onog djela, donositi zakone posebno protiv tih ljudi, bilo da su to muževi, Romi ili netko treći. Nasilje je već regulirano hrvatskim zakonima, a to da je počinitelj muž, nasilnik ili pijanac, siromah ili bogataš, stvar je okolnosti koje utvrđuje sud – kao što može utvrditi i različite kazne u slučaju tuče dvoje pijanih supružnika ili potpuno trijeznog muža koji premlati ženu kad se vrati s posla. Dalje, Amerikanci imaju u svojoj pravnoj terminologiji zgodan pojam “slippery slope” – skliskog nagiba. On dobro opisuje kako funkcionira zakonodavstvo. Jednom kad donesete neki zakon, ako on sadrži nepažljivo formulirane odredbe, u drugom se koraku možete poskliznuti jer će netko upotrijebiti te odredbe da opravda neki posve neprihvatljiv akt. Jer pravo tako funkcionira: u sličnome slično.

Drugim riječima, čak ako bi sve u Istambulskoj konvenciji bilo nesporno, ona predstavlja “slippery slope” u smjeru lakšeg donošenja diskriminacijskih zakona opravdanih potrebom da se ad hoc riješi neki društveni problem. Netko, na primjer, može razmišljati da je neproporcionalno mnogo nacionalističkih komentara na internetu i da to opravdava donošenje protunacionalističkih zakona, zakona kojim bi se kažnjavalo često spominjanje hrvatskog imena, na primjer. Netko može slično argumentirati u prilog donošenja egalitarističkih zakona kojim bi se, recimo, oduzimalo preveliko bogatstvokoje je disproporcionalno distribuirano. Stvar je tehnike kako će se procijeniti što je često ili preveliko.

Kakva je opasnost Istambulske konvencije po demokraciju? Odmah možemo primijetiti promijenjeni odnos politike prema pravosuđu. Ono što je stvar javnih politika (financiranje skloništa za žene, obrazovanje sudaca, obrazovanje populacije, promidžbene kampanje i sl.), sad postaje stvar zakonodavstva, dakle, odgovornost se u konačnici s političara prebacuje na suce i tužitelje. Želimo li još manje odgovorne političare? Želimo li političare koji će dobiti novu priliku da se pozivaju na “institucije sistema koje moraju raditi svoj posao” čak i u slučaju kad ti isti političari mlate svoje žene? Jednostavno rečeno, politička pitanja treba rješavati politički. Na primjer, da uzmemo pitanje iz same Konvencije, financiranje nevladinih organizacija stvar je politike i donošenja državnog proračuna, što je obično kompromis političkih stranaka u zemlji ili njihovog odnosa snaga.

Nije stvar zakona ili međunarodnih konvencija da obvezuje na izdvajanje novca poreznih obvezika neke države na ovu ili onu nevladinu organizaciju ili, uostalom, na bilo što drugo. Jer ako smo tom konvencijom obvezni financirati neku nevladinu organizaciju, a ne državnu socijalnu službu, onda stvaramo nove institucije koje pak – prema konvenciji – odgovaraju nekom međunarodnom tijelu eksperata “GREVIO” (poglavlje IX, član 66) članovi kojeg ne samo da nisu podložni demokratskom izboru ili kontroli, nego k tome uživaju potpuni imunitet! To već sasvim nalikuje na kolonijalnu upravu, a ne na demokratski poredak.

Konvencija vodi u diktaturu i teror

Konačno, donošenje diskriminacijskih zakona, a Konvencija poziva na donošenje takve legislative, koja na isto djelo – na primjer, nanošenje tjelesnih ozljeda – gleda s obzirom na to tko ga je počinio, podsjeća na neku vrstu pravnog konsekvencijalizma – analogno moralnom konsekvencijalizmu koji neki čin promatra s obzirom na posljedice (ako su žrtve neizbježne, moralno je izabrati ono djelovanje koje dovodi do manje žrtava, sam čin ubojstva promatra se s obzirom na ishod, a ne kao na zlo samo po sebi). Ako stvari obrnemo, onda nasilje može biti i opravdano ako vodi nekom višem cilju. Na ovim smo prostorima već okusili taj viši cilj, izgradnju socijalizma. Drugim riječima, takva zakonodavna filozofija vodi u diktaturu i teror, potpuno analogno nacističkoj Njemačkoj.

Na ovome mjestu, na kraju, molim čitatelje da primijete da niti jednom riječju nismo spomenuli “rodnu ideologiju”. Namjerno. Iako je ni na koji način ne prihvaćamo, priznajemo da je to legitimna ideologija, tj. skup stavova koje slobodno zastupa neka skupina ljudi i da u demokraciji ima pravo javnosti kolikogod da se to nekome ne sviđa. Ako građani koji je zastupaju čine većinu, Sabor će ratificirati Konvenciju i donijeti odgovarajuće ideološki obojene zakone. Ali to je slabost bilo kojeg parlamentarnog sustava u kojem uvijek postoji većina koja odlučuje na temelju svojih vrijednosti i svoje ideologije.

S druge strane, to je slabost kontinentalnog prava, a ne Konvencije koja, koliko mi se kao ne-pravniku čini, u pogledu “roda” ostavlja dosta prostora za interpretaciju ili je barem nejasna i nedosljedna. Tamo gdje se pravo gradi na sudskim odlukama, a ne u parlamentu, tj. ne samo u parlamentu, opasnost od ideološki obojenih odluka bar teoretski je manja. U SAD-u ideološka obojenost sudskih odluka obično ovisi o sastavu Vrhovnog suda. U tom smislu kod nas, zemlji kontinentalnog prava, odgovornost je na građanima da jednostavno ne biraju zastupnike koji donose zakone nasuprot vrijednosnom sustavu većine.

Na redu- ideološki bankrot

Kako to izgleda u stvarnosti, vidjeli smo ovih dana, kad je neka neartikulirana HNS-ovka, izvjesna Marija Puh (dakle, članica stranke koja ne predstavlja ni članove obitelji članova stranke) najavila skoru ratifikaciju Konvencije u Saboru kojeg većinu čine članovi suprotne orijentacije, bar po imenu, a da je nitko iz te većine nije opovrgnuo. Ako HDZ, kao, tobože, demokršćanska stranka to dopusti, još će jednom u kratko vrijeme ideološki bankrotirati.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik