Jugoslavenstvo, komunizam, nesposobnost i politiziranje ili budućnost?

Danas skoro nitko više ne govori o Jugoslaviji i jugoslavenstvu negativno, to se valjda podrazumijeva pa nije potrebno o tome pričati.

Ali zato se sve češće pojavljuju marginalci koji o jugoslavenstvu govore afirmativno. Zadnji od njih je jedan mlađi (hrvatski?) povjesničar kojem ne ćemo navesti ime jer to ionako ne bi ništa promijenilo, nego ćemo citirati što je nedavno rekao u Beogradu:
“ideja i razgovor o bilo kakvoj kulturi jugoslavenstva i uzajamnog povezivanja ovih krajeva i društava ne može biti zaustavljena. … drago mi je da će ona pomoći razgovorima o tom nekom jedinstvenom kulturnom prostoru koji će se, nadam se, dogoditi u budućnosti”.

Što veže ljude, društva? Jezik, slični ili isti problemi, ljubav. Što ih razdvaja? Opet jezik, mržnja. Jezik nije moguće promijeniti, on se postupno sam mijenja svojom unutarnjom logikom. U bivšoj Jugoslaviji hrvatski jezik pretrpio je jezično nasilje, jezični unitarizam kojega je karakteriziralo nijekanje samobiti i individualnosti hrvatskoga jezika.

Jugoslavenstvo kao nadnacionalna kategorija čuvara bratstva i jedinstva

Hrvatska se, koliko joj je to u socijalističkoj Jugoslaviji bilo moguće, opirala i nacionalnom unitarizmu, koji se u raznim oblicima i na razne načine nametao. Mada jugoslavenstvo nije imalo, ni moglo imati atribute nacije, jer nije postojao ni jugoslavenski narod, ni jugoslavenski jezik, mnogi su se politički rukovodioci u Savezu komunista i organima vlasti iskazivali nacionalno kao Jugoslaveni. Ti pojedinci smatrali su da je njihovo jugoslavenstvo, kao nadnacionalna kategorija, vrijednije i poželjnije od iskazivanja hrvatske, srpske, slovenske ili koje druge nacionalne pripadnosti. Sebe su kao deklarirane Jugoslavene doživljavali nosiocima i čuvarima bratstva i jedinstva u socijalističkoj Jugoslaviji, a u iskazivanju nacionalne pripadnosti vidjeli su političku uskogrudnost, regionalnu nastrojenost i sklonost separatizmu (Nevio Šetić, Ostvarenje suvremene hrvatske države).

Srbi pri tome još od samoukog filologa Vuka Karadžića “kradu” nam, prisvajaju sebi hrvatski jezik, hrvatsku književnost, prisvajaju pisce Dubrovnika i uostalom cijeli Dubrovnik, od Dubrovačke republike do danas.

Ako se jezike nije uspjelo spojiti dok smo bili u jednoj državi, još bi teže trebao proći neznanstveni pristup jezikoslovnih marginalaca koji nazive mjeseca prosinca i siječnja drže – ustaškim!

Svatko ima pravo na mišljenje, ali neki si svojim mišljenjima mogu samo priskrbiti podsmijeh i porugu. Jezici su dakle takvi kakvi jesu, probleme ne biramo, možemo utjecati samo na ljubav i mržnju, poticati prvo a smanjivati i suzbijati drugo kako god znamo i umijemo.

Tri katastrofe: rat, privatizacija i Milanovićeva Vlada

Tema druga: Milanović se ovih dana pokušava održati na vlasti na sve moguće i nemoguće načine.

Nakon četiri godine pokazao je manjak znanja i sposobnosti predsjedanja Vladom na način da Hrvatska ekonomski postaje snažnija i manje zadužena, toliko da bi ga se lako moglo nazvati jednom od tri najveće katastrofe u zadnjih 25 godina: rat, privatizacija i Milanovićeva Vlada, to su najveće tri katastrofe koje su snašle današnju Hrvatsku.

Politički je Milanović podjednako gubitnik, njegovo “mi ili oni” tumačeno onako kako je Milanović to tumačio najgora je komunistička demagogija od vremena Kardelja i Bakarića do danas.

Takav Milanović sa svojim pravnim junošom Grbinom proizvodi svaki drugi dan tumačenja Ustava RH koja se mogu opisati samo kao travestija prava, pritisak na druge nositelje vlasti sličniji latinoameričkim državama nego toliko željenoj EU demokraciji.

Može se Milanovića dovesti u EU, ali ne može se iz navodno reformiranog SDP-a tako lako izbaciti komunističku demagogiju.

SDP i HDZ može surađivati, pokazuju to hrvatski europarlamentarci

Budućnost se možda počela nazirati u Zagrebu, na promociji knjige Davora Stiera (HDZ) govorio je Tonino Picula (SDP), koji je također autor pogovora knjizi.

Oni su govorili kako je Hrvatska u prošla dva desetljeća potrošila dvije paradigme, državotvornu i euroatlantsku, te da je potrebno pronaći novu kako se ne bi dogodila dezintegracija društva.

Vratimo se na početak, sjetimo se mladog povjesničara koji nudi jugoslavenstvo, i prepoznajmo to kao novu (staru) paradigmu koju bi potencijalno mogli usvojiti nakon državotvorne i euroatlantske.

Nakon svega što smo prošli s Jugoslavijom i u krvi propalim jugoslavenstvom, umjesto da Hrvati počnu tražiti širi kulturni prostor u bliskoj nam Srednjoj Europi i u “hrvatskome trbuhu” – BIH, gdje su Hrvati neravnopravni, gdje Dodik terorizira i svoj entitet i cijelu BIH, mi bi trebali tražiti širi kulturni prostor u Srbiji?

Ne kao ponosni Hrvati, nego kao nažalost Hrvati koji bi htjeli biti Jugoslaveni?

Kulturni prostor nije isključiv, što se pokazalo nedugo nakon Domovinskog rata, prvo je procirkulirala roba, a potom vrlo brzo i kultura, srbijanski glazbenici nastupaju u Hrvatskoj jednako nesmetano kao i hrvatski u Srbiji.

Trebaju li Hrvati širiti/prodavati svoju kulturu kao “nažalost Hrvati koji bi htjeli biti Jugoslaveni”, ili smiju to isto činiti kao ponosni Hrvati?

Mladi povjesničar priča o emancipaciji. Od čega se moramo emancipirati? Od genocidnog ustaštva? Ili od partizanskih i srbokomunističkih laži? Povjesničari zasigurno najbolje znaju što je istina, i čime je najlakše manipulirati.

Hrvatski sabor prije gotovo deset godina donio je Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. u kojoj je navedeno da su totalitarni komunistički režimi bili, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava. Osjećamo li mi danas u Hrvatskoj da je ta Deklaracija zaživjela i da se zlo komunizma osuđuje i odnosi prema njemu kao u primjerice Poljskoj, Mađarskoj?

Problem je u Milanovićevoj isključivosti

Zato je bila bitna promocija Stierove knjige, jer ona pokazuje da u Hrvatskoj postoje i HDZ-ovci i SDP-ovci koji ne gledaju jedni druge kao ustaške ili partizanske zvijeri, nego se gledaju kao građani 21. stoljeća, koji nisu krivi za zločine i povijesne krivotvorine 20. stoljeća, nego pokušavaju sebi i svima nama stvoriti bolje sutra.

Da bi nam svanulo bolje sutra, potrebno je da nestanu politički podobnici koji vlast zadržavaju mrzilačkim formulama i još uvijek propagiraju krivotvorine 20. stoljeća, od “lijepih kapa partizanki” nadalje.

Usklikom “No pasaran”, španjolske komunističke političarke, načelom Titovih komunista “Nema povratka na staro”, prvi put izraženo kao stajalište da nema ponovne uspostave monarhističke Jugoslavije, Milanović se ne odmiče od ideologije i stila jednog od najvećih komunističkih diktatatora, zločinca, te tako ostaje zarobljen u prošlim i mračnim komunističkim vremenima.

Josipoviću je narod jasno poručio da to ne želi, Milanović očito nije shvatio da 56 zastupnika nije dobio on osobno, nego njegova stranka. Koja će ga smijeniti kad vidi da hrvatski glasači ne žele njegovu ekstremističku retoriku iz prošlog stoljeća.

Što će biti s minornim povjesničarima i jezikoslovcima koji propagiraju neznanstvene teze i ideje iz 18. stoljeća koje su u krvi umrle krajem 20. stoljeća?

Treba ih jasno osuditi i potom ignorirati. Kao što je Schwartz nestao iz hrvatskih medija kada valjda više nije bio potreban, tako će i markovine i kordićke jednom nestati sami od sebe.

Kad na čelu SDP-a više ne bude Milanović, nego netko primjereniji 21. stoljeću.