Jure Vujić: Riječko ljevičarenje kao europska kulturna nepogoda

Foto: GK/B. Čović

Otužno i naporno je bilo gledati otvaranje prvoga dana Rijeke Europske prijestolnice kulture sa Operom Industriale, u kojoj su nastupile stotine umjetnika koji su se u općoj kakofoniji doslovno takmičili u urlikanju, grotesknoj gestikulaciji uz nepodnošljivi zvuk bušilica i tzv. šahtofonskih multimedijalnih prizora.

Naravno, last but not least, u takvom pomodarskom pseudo-urbano-brutalističkom kiču, prednjačila je ideološka „Antifa“ nota sa tragikomičnom zborskom izvedbom poznate “Bella Ciao”, pjesmu koju su pjevali statisti obučeni u radničkoj bluzi, a koja je trebala simbolizirati „obespravljeno radništvo“, dok je zapravo bila himna komunističkih talijanskih partizana. Pod istim crvenim barjakom „bandierra rosa“ je krajem Drugog svjetskog rata, likvidirano između 4.500 do 6.000 talijanskih vojnika i civila koje su likvidirali komunistički titoistički partizani u Istri, Trstu i na cjelokupnom području zapadno od jugoslavensko-talijanske granične crte iz 1920. i 1924., na kojem je djelovala. Sve je to sve skupa popraćeno antifašističkim sloganima na panelima, pakiranima u celofanima „tolerancije i mira“ tipa Tolerancija / Tolerance / Poštovanje / Respect / Suživot / Coexistence / Mir / Peace / Antifašizam / Antifascism / Umjetnost / Art / Europa / Europe / Kultura / Culture, nešto između i bullshita i Wishful thinkinga liberalno lijeve političke korektnosti.

Rijeka se pretvorila u poprište nagle viralne proliferacije, epidemije crvenih petokraka i jugozastava, kao da su lokalne vlasti prespavale 91. godinu, proglašenje neovisne i demokratske Hrvatske države, pad Berlinskog zida, sukcesivne rezolucije Europskog parlamenta o osudi i poistovjećivanju nacizma i komunizma i o zabrani simbola totalitarnih režima, smjernice EU koja paradoksalno i sufinancira ovaj godišnji Riječki kulturni program.

Vrhunac umjetničke mašte i originalnosti bi trebali doživjeti s postavljanjem megalomanske Petokrake na vrhu Riječkog nebodera, umjetnika Nemanje Cvijanovića, koji otvoreno zastupa ljevičarske ideje, instalaciju koju je nazvao »Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik«. Nije toliko problematično da i dotični umjetnik pati od amnezije da je taj toliko miroljubivi i „samoobrambeni simbol“ bio zločinački simbol JNA i četničkih postrojba koje su izvršile agresiju na Hrvatskom u velikom naletu tzv.„velikosrpske samoobrane“, već da se sufinancira s novcem hrvatskih građana jedan takav projekt kojeg se želi promovirati kao kulturno naslijeđe Hrvatske i Europe.

Tragično je da ljevičarenje pod plaštom avangardne i konceptualne umjetnosti zapravo skriva nedostatak mašte, talenta i kreativnosti i da se kao takve predstavljaju kao dio hrvatskog kulturnog identiteta i nasljeđa.

Riječko ljevičarenje je dokaz kako se već godinama u hrvatskoj javnosti plasira iskrivljena paradigma da kulturu treba poistovjetiti s liberalno-lijevim aktivizmom nevladinog, kulturnjačkog i medijskog sektora, koji je do sada dobivao nesrazmjerne financijske dotacije iz državnog proračuna, koje se teško mogu opravdati.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr