Jure Vujić: Trg Republike Hrvatske u sjeni oligarhije

Foto: GK/B. Čović

Ne znam tko je skovao novo ime bivšeg Trga Maršala Tita, ali je ironija da nas takva simbolička promjena imena u “Trg Republike Hrvatske” zapravo podsjeća poput mementno mori-a, na ono što u što smo trebali izrasti kao slobodna neovisna narodna i državna zajednica od 90-tih nadalje, a to jest u suverenu i socijalnu Republiku, a ne u oligarhijsku franšizu, sateliziranu poslovnicu vanjskih ili unutarnjih središta moći.

Republika kao državno uređenje koja proizlazi iz modela Rimske republike i imperiuma, kasnije iz Republica Christianaeu u Srednjem vijeku, trebala je biti za vrijeme prosvijetiteljstva glavni antipod i lijek za bilo kakvu restauraciju starog monarhističkog poretka, ali se pokazalo da je model sekularne republike koji je proizašao iz Francuske revolucije bio još okrutniji i represivniji od staroga režima.

Naravno naglasak na “Republiku” je i te kako u svjetlu teorije države i političkih ideja legitiman i nužan kako bi korigiralo tu političko-urbanističku nakazu “Trga Maršala Tita” i jasno poslalo poruku da Hrvatska nije talac nasljeđa jugoslavenskog titoističkog sustava, koji je zapravo funkcionirao kao kičasta komunistička monarhija sa samoproglašenim balkanoidnim monarhom i maršalom, koji se zdušno družio sa drugim monarhima-tiranima Afrike poput Kralja Bokasse i ljudoždera Idi Amina Dade i to sve na račun pokreta nesvrstanih.

Istina je također da je Tito kao sin bravara obožavao monarhističke statusne simbole vlasti, safarije i lovišta, kubanske ciagre i cadillace kao i njegovi prijatelji, ali takvu pohlepu i atribute kleptokracije pronalazimo i u slobodnoj Hrvatskoj nakon 90.-ih kod vrlo sličnih klijentelističkih i oligarhijskih vladavina novopečenih i recikliranih kadrova bivše nomenklature, koji su također kelptomanski skupljali preparirane tigrove, lavove, luksuzne satove itd. poput svojih socijalističkih titoističkih prethodnika.

Dakle meritum odluke gradskog odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova grada Zagreba da preimenuje trg Maršala Tita u novi trg Republike Hrvatske je danas poput jedne poučne distopije koja se ne samo suočava s prošlošću, već bi nas trebala suočavati sa sadašnjošću a pogotovo s oligarhijskim položajem Hrvatske i sa sve snažnijim neoliberalnim tržišnim procesom de-suverenizacije i vasalizacije Republike, ispražnjena od svojih temeljnih načela i polugama političke i gospodarske moći.

Načela republikanstva kao uzor i državni orijentir

Stoga pozivanje na pojam republike kao što je to i slučaj Ustava RH ne bi smjelo ostati na deklarativnoj razini već postati glavni državni i društveni uzor i orijentir narodne zajednice :

-Središnje načelo republike i političkog društvenog uređenja je načelo res publica, što znači “javna stvar” i označava primat općeg javnog interesa ali i vladu, političku državnu moć koja provodi i štiti javni opći interes iznad partikularnih privatnih interesa. To je srž i značenje Politeia Platona, Politike Aristotela i De Republica Cicerona,

-Republika označava također značaj i bit jedne duhovne i idejne zajednice u smislu pronalaženja zajedničkog dobra. Kod Blaise Pascala nailazimo i na pojam “kršćanska republika” koju preuzimaju Voltaire i Rousseau, što pokazuje da Republika ne mora biti nužno političko svojstvo sekularnih političkih sustava.

Prisjetimo se također da su između dva rata upravo korumpirane i nestabilne republike koje su više nalikovale na oligarhijske demoplutokracije ( vladavina bogate manjine) često bili mete kritike nacionalističkih pokreta i bile jedan od uzroka pojave fašizma u Europi.

-Republikanski sustav u odnosu na gospodarstvo ne priznaje dobročiniteljsku ulogu tržišne “nevidljive ruke” liberalnog, dogma već zagovara intervencionizam države za promicanje i očuvanje socijalne ravnoteže i jednakosti.

-Republika obuhvaća sva dobra, prava i prerogative javne političke i upravne moći i javne službe države. U tom pogeldu Republika je pristupačna svim građanima bez diskriminacije i čini kolektivno vlasništvo svih građana koji uživaju jednako sva prava ali i obveze. U tom pogledu Republika nadilazi privatna vlasništva štiteći prvenstveno javnu domenu “općeg dobra” ili “javnog dobra”: prirodne resurse, šume, vodu, rijeke, more i morsko podzemlje, zrak, javne stambene zgrade, ali i javne servis, javne službe, javne jurisdikcije, nacionalni jezik, vladavinu prava, itd… Naravno sam naziv republika ne podrazumijeva da su sva načela republike poštovani i na snazi, tako da postoje slučajevi u kojima poneki politički oligarhijski režimi samo se deklarativno nazivaju republikom, a postoje niza totalitarnih komunističkih sustava koja su imali republički pridjev poput SFRJ, (u kojima su bivše socijalističke narodne republike bile samo beogradske partijske kolonijalne ispostave ) Narodne Republike Kine, a Demokratska Narodna Republika Koreja, je u svijetu i islamske republike poput Irana, Afganistana i Pakistana.

– U republici narod je izvorište narodnog suvereniteta i ostvaruje suverenitet direktno ili preko svojih izabranih aristokratskih predstavnika. Prema tome republike mogu biti demokratske i aristokratske, a prva Atenska demokratska republika (politeja) bila je aristokratska.

Opozicija oligarhija-republika

Ako sagledavamo povijest kroz prizmu urotničkih pothvata koji često utječu na presudne događaje povijesti, onda je razvidno da je oligarhizam kao metodologija vladanja, koja se prenijela preko venecijanske oligarhijske republike sve do modernog doba, odigrao presudnu ulogu kao epistemološki neprijatelj u razaranju ne samo prve kršćanske renesanse nego i europskih duhovno-moralnih tekovina sve do danas. Relikte venecijanskog oligarhizma danas pronalazimo gotovo u svim područjima tzv. tržišnih demokracija, u raznovrsnim financijsko-interesnim grupacijama poput Rimskog kluba, Pilgrims Society, City Bank, Londonske banke… Najopasniji neprijatelj današnjem oligarhizmu svaki je identitet u svim svojim oblicima, jer identitet je jedini razvio duhovne i ideološke obrambene mehanizme protiv sustava manipulacije.

Naime svjetska je oligarhija »elita u eliti« utječe i sudjeluje u svim ključnim svjetskim političkim, financijsko-gospodarskim i kulturološkim vladajućim krugovima. Među najpoznatijim oligarhijskim dinastijama ističu se: Rothschild, Harriman, Russel, Dupont, Windsor ili pak Rockfeller, među kojima istaknuti David Rockfeller, utemeljitelj grupe Bilderberg. Poznato je i povijesno utvrđeno kako je glavni cilj oligarhije od Venecije, francuskih prosvjetiteljskih militantnih loža do protestansko-reformističkih elita Velike Britanije (za vrijeme kralja Jamesa II. i Edwarda VII) uništavanje svih monarhističkih katoličkih režima i temelja zapadnoeuropske kršćanske tradicije.

Može se reći da je uspostava sekulariziranoga materijalističkog svjetskog poretka u obliku Novus Ordo Seculorum s globalnim konturama danas gotovo dovršen projekt u obliku globalnog poretka i svjetske vladavine, tzv. global governance, i to putem ideologije globalizma, kao konačni ideološki proizvod svjetske oligarhije.

Nužna ekvidistanca komunizam-neoliberalni kapitalizam

U slučaju bliske hrvatske titoističke totalitarne prošlosti nije li paradoksalno da je jedan socijalistički deklarirani anti-kapitalistički politički režim koji je službeno zagovarao diktaturu proletarijata imao u svom glavnome gradu ulice sa imenom bankarskih dinastija poput Rockefellerove ulice? Neki bi rekli pa zašto ne? Međutim sa takvim se sitnim simboličkim znakovima može iščitavati oligarhijsku filiaciju tadašnje titoističke Jugoslavije sa krupnim međunarodnim anglo-američkim kapitalom i geopolitičkim interesima. Suvišno bi bilo ponavljati koliko su se anglo-američki geopolitički interesi podudarali sa kraljevskim i komunističkim multinacionalnim jugoslavenskim projektom za vrijeme prvog i drugog svjetskog rata, tako da nije ni čudo da je i 90.-ih od državnog osamostaljenja Hrvatske globalna oligarhija ostavila svoje korijene na našem prostoru i preuzela putem neoliberalnog monetarističkog tranzicijskog “by passa” poluge političke, monetarne i gospodarske moći, i to objašnjava kako je trg Maršala Tita mogao kohabitirati sa Rockfellerovim ulicama i perivojima.

Hoće li današnji gradski odbor za preimenovanje ulica i trgova tražiti preimenovanje Rockfellerove ulice u Ulicu Ezra Pounda koji se suprotstavljao oligarhijskom globalnom lihvarstvu, ne znam, ali je vrijedno razmišljati o takvoj ekvidistanci. Također u kontekstu poslijeratnih komunističkih zločina i udbaških likvidacija hrvatskih političkih disidenata diljem svijeta, treba također reći da i u ovom slučaju zapadne liberalne demokracije snose veliku odgovornost jer nijedan zločin UDBE u bilo kojoj slobodnoj zemlji od Amerike do Njemačke nije se mogao dogoditi bez znanja i prešutnog odobrenja tajnih službi tih država koji su dali na svom državnom teritoriju slobodni prolaz i slobodno djelovanje istim udbinim agentima. Zaključno se može ustanoviti da su hrvatski narod pa i drugi narodi srednje i istočne Europe skupo platili slobodu i demokraciju kao i vraćanje u „Europsku obitelj“ koja je još uvijek paradoksalno sljednica Versailleskog i Jaltskog poretka.

Uzroci prvog i Drugog svjetskog rata nakon napuštanja izolacionističke Monroeove doktrine, pronalaze se u konstantnom angloameričkom nastojanju da onemogući pod svaku cijenu geopolitičko i geoprometno, ( sjetimo se da je jedan od uzroka Prvog svjetskog rata savezničko suprotstavljenje gradnji željeznice Berlin-Bagdad) kontinentalno euroazijsko jedinstvo, a u kontekstu drugog svjetskog rata trebalo je onemogućiti da se nacistička Njemačka kao pokretačka središnja kontinentalna sila ne uzdigne u središnju „pijemontsku“ gospodarsku i geopolitičku silu u Euroaziji. Francuski ekonomist Emmanuel Todd govori o oligarhijskom devijantnom skretanju imperijalne američke neoliberalne politike između dva svjetska rata.

Neoimperijalna evolucija američkog gospodarstva teži prema najvećoj svjetskoj koncentraciji u rukama svjetske oligarhije. Također treba imati na umu da komunizam kao ideologija nije došao od nikuda, iz daleke Euroazije ili Sibira. Povjesničar i novinar Louis Kilzer, dobitnik nagrade Pulitzer, u svojoj knjizi « Churchill’s Deception » (Simon & Schuster, 1994). razotkriva zanimljive pojedinosti glede nastanka i financiranja komunističke internacionale. On potvrđuje aktivnu ulogu Bankarske obitelji Rothschild, anglo-američkih elita i međunarodne bankarske oligarhije u generiranju i financiranju bolševističke revolucije 1917. a i u stvaranju komunističke internacionale. Do istih spoznaja i dokaza je došao povjesničar Antony C. Sutton u djelu «Wall street and the bolchevik revolution». Glavni cilj je bio potaknuti rat na dvije fronte između Njemačke i Rusije a i ostalih europskih nacija kako bi se stvorili povoljni uvjeti za stvaranje «svjetske vladavine» po njihovom kontrolom. Churchill i Roosevelt su samo bili poslušni egzekutori takve politike. Sve najnovije geopolitičke teze šoka civilizacija Huntingtona kao i geopolitičke teze Zbigniew Brzezinskoga u «Velikoj šahovskoj ploči» potkrepljuju tu geopolitičku opciju.

Ustrajanje u oligarhijskom političkom i sistemskom habitusu podrazumijeva da zapravo živimo unutar začaranog kruga posttotalitarizma koji se više ne temelji na masovnom teroru i brutalnoj represiji, već na rezignaciji javnosti i pasivnom pristanku na demagogiju službenih istina. Riječ je o društvenom inženjeringu koji nastoji kontrolirati društvo putem opće anestezije. Václav Havel najbolje je definirao posttotalitarizam kao „povijesni susret diktature i potrošačkog društva“. U tom smislu posttotalitarizam nastoji provoditi opću društvenu demoralizaciju i širiti gubitak vjere u bilo koju mogućnost istinske promjene.

Anti-totalitarna paradigma i osuda svih totalitarizama iz prošlosti ne bi smjela poslužiti za legitimaciju suvremenog neoliberalnog kapitalističkog poretka kao glavna poluga oligarhije za porobavljanje i za de-suverenizaciju naroda i kultura. Stoga, kohabitacija kao izraz centrističkog konsenzusa između socijetalnog svjetonazorskog liberalizma ljevice i ekonomskog liberalizma sistemske desnice, danas se reproducira u ime imperativa stabilnosti i status quoa. Međutim treba imati na umu da je takva kombinatorika na duži rok pogubna za narodne zajednice jer se liberalna doktrina zasniva na individualizmu (osobni profit i interes) i subjektivizmu, a kada ne postoji objektivna vrednota i ljestvica već samo summa “slobodnih volja i privatnih interesa” onda je otvoren put za rastvaranje socijalnih tradicija i solidarnosti, točno ono što priželjkuje oligarhija.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr