Godine 2007. u kolumni za portal Nezavisne.com novinar Denis Kuljiš pisao je o svom razgovoru s tadašnjim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem i pokušaju dovođenja Olivera Dragojevića u Beograd. Kuljiš je naime smatrao kako je riječ Olivera Dragojevića tek predstava za javnost, kada se pokazalo suprotno to ga je naljutilo.
“Ma, glupost, rekoh ja, `to su te priče po novinama, ne drži to vodu, znam što govorim, pa nije Oliver idiot…` Krle je sumnjičavo odmahivao glavom, ali ja sam ostao kod svoga. Poslije sam uvidio da sam, naravno, ja idiot”, piše Denis Kuljiš u svojoj staroj kolumni za portal Nezavisne.com koji djelomično prenosimo.
“To što “svaka ima svoj faktor” oku je ugodna činjenica, ali to što baš svatko, čini se, mora imati i svoju vlastitu vanjsku politiku, naročito balkansku, ide malo na živce…
Kad sam se posljednji put vidio s Borisom Tadićem i počeo mu nešto govoriti o zagrebačkom kulturnom tjednu koji bih organizirao u Beogradu (`U susret Hrvatskom institutu A. G. Matoš`), pa spomenuo da bi svakako valjalo prirediti i neki široko popularni koncert, primjerice Oliverov, kakav je održao u `Olimpiji`, Boris se jako zainteresirao – on je kriptodalmatinac – ali njegov savjetnik Nebojša Krstić Krle, bivši pjevač `Idola` te predratni komiški doktor opće prakse, pokazao je realnu skepsu: `Sumnjam da bi došao, pa stalno je bilo po novinama o tome da neće`.
Znate li zašto je Oliver odbio nastupiti u Beogradu za bilo koji novac?
`Ma, glupost`, rekoh ja, `to su te priče po novinama, ne drži to vodu, znam što govorim, pa nije Oliver idiot…` Krle je sumnjičavo odmahivao glavom, ali ja sam ostao kod svoga. Poslije sam uvidio da sam, naravno, ja idiot. U velikom intervjuu koji je Dragojević nedavno dao, pročitao sam kako, zaista, on `ne bi nikad išao tamo preko`. Nije spreman ulaziti u pojedinosti, nego, eto, neće i gotovo. Cijeli intervju toga starog napuhanca odiše mrzovoljnom uobraženošću – dosegao je svod, više se nema kamo, samo mu je tavoriti u besmrtnoj slavi, na neudobnoj postelji od lovora. Možda će još malo koncertirati u Americi, možda s nekim internacionalnim zvijezdama, a u Beograd, u Beograd ni mrtav, neka ide tko hoće od ovih čvrgatora, manje rodoljubivih pjevača sitnoga zuba…
Ne znam je li istinita priča koju sam sto puta čuo, naime da je pjesnik Danijel Dragojević na pitanje `Što je vama Oliver Dragojević?`, uvijek odgovarao: `Meni je on idiot!` Sam Danijel Dragojević doima se kao mrzovoljni mizantrop, ali to je sasvim u redu kod proćućena intelektualca koji se, njegujući tanane poetske forme, zaokupljen introspekcijom, kreće u zatvorenim krugovima.
No, kad sličnu pozu zauzme popularni pjevač, koji mu nije rođak, zvijezda globalne kafane, vidiš da se naprosto guši u obijesti splitskog primitivizma, kojemu je inače svojstveno da te uzdiže u nebo prije nego te, iz političkog oportunizma, strovali u blato, pa si prvo `kraljica ‘Torcide’`, a odmah zatim `srpska kurva`.
Naravno da je i Oliver svjestan varljive kotacije na toj burzi, gdje možeš začas izgorjeti kao dionice na beogradskoj, čim ondje jave da je Toma Nikolić, zvani Grobrar, izabran za predsjednika srpske skupštine. Stoga Oliver, u velikom strahu, radi imena koje zvuči kao da je ktitor manastira Visoki Dečani i s estradnom prošlošću u kojoj je i onaj hit o drugu Titu i Prvoj proleterskoj što se upravo širi po Internetu, vodi intrasigentnu politiku. Pa pomisli li netko da je on naprosto Runjićev promukli džuboks, još jedan mediteranski crooner, zabavljač i bezveznjak, vidjet će da je u krivu…
Uskogrudi, ishemični momak treće dobi, koji nimalo ne nalikuje predodžbi o pravom Dalmatincu, frajeru sa zlatnom lančinom oko vrata, pošto umjesto na galeba, sliči štrkljavu morskom roncu, odlučio je za svaki slučaj zauzeti takav nepopustljiv stav prema susjednoj državi, gdje, kako pokazuju posljednji događaji, ionako ne miču s mjesta, nego i dalje računaju s granicom na liniji Virovitica – Karlobag. Dakle, u jednu riječ – Srbima ne možeš vjerovati!
U Hrvatskoj sve to nitko i ne razumije, ne vide što je igra, ni tko su pravi protagonisti, pa u sveopćoj političkoj piramidalnoj shemi, preostaje samo estradizacija vanjske politike, koju će ubuduće voditi takvi lumeni poput Thompsona i Olivera Dragojevića.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
