Ništa više ne otkriva prazninu takozvane hrvatske “vanjske politike” od odgovora vlade Andreja Plenkovića na nedavne rezultate izbora u susjednoj Crnoj Gori.
Ti događaji nisu ništa drugo do seizmički. Kako je sjeverna hemisfera ulazila u jesen, tako je Balkan ušao u novu sezonu nestabilnosti zbog Srpske pravoslavne crkve (SPC) i pristaša velikosrpske ideologije koji su izašli kao pobjednici na nedavnim crnogorskim izborima koristeći za mobilizaciju Srba religiju te pojam povijesne ‘žrtve’.
Nakon što je bila na vlasti 30 godina, vladajuća stranka u Crnoj Gori, Demokratska partija socijalista (DPS) koju je predvodio Milo Đukanović, izgubila je od tri prosrpske i proruske oporbene koalicije – Mir je naša nacija, koalicija Crno na bijelo i Za Budućnost Crne Gore – koje su osigurale 41 od 81 mjesta u parlamentu.
Iako je sve ovo počelo kada je DPS donio zakon o vjerskim reformama kojim se nastojalo zacementirati autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, koju su Srbi rasformirali 1918. godine, ovo pitanje buja ispod površine najmanje posljednja dva desetljeća.
Napokon, Srbi nikada nisu prihvatili raspad Jugoslavije prije 20 godina i dugo su čeznuli za novom ‘Velikom Srbijom’.
To je isto artikulirao bivši srbijanski premijer Boris Tadić koji je 2014. objavio najnoviji koncept proširene srpske države.
Što se tiče vladajućeg hrvatskoga HDZ-a, za njega kao da se sve to događalo na zapadnoj obali Antarktika, a ne 55 minuta leta od Zagreba.
I, kao da podsjeća nekoga s povijesnom amnezijom, taktike koje je koristilo prosrpsko savezništvo u Crnoj Gori – poput blokada cesta, jezivo su podsjećale na slične događaje u Hrvatskoj tijekom srpske ‘Balvan revolucije’ i stvaranja tzv. SAO Krajine početkom 1990-ih.
Bila je zastrašujuća prijetnja Andrije Mandića iz saveza ‘Za budućnost Crne Gore’, da će “iskopati zakopano oružje”, što bi se moglo shvatiti kao prikrivena aluzija na masakre muslimana u mjestima poput Srebrenice, dok je istovremeno vršen pritisak na crnogorske muslimane čija je podrška bila presudna za održavanje DPS-ove većine u parlamentu.
Mandićeve komentare ne treba shvaćati olako, s obzirom da je poznato kako je on bio pristaša osuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, kao i da je učenik onoga što američki povjesničar Michael Sells naziva “kristoslavizmom”, mješavinom istočnog pravoslavnog kršćanstva i ekspanzionističkog slavenskog nacionalizma, koji slavenske muslimane vidi kao “otpadnike” od kršćanstva.
Odgovor Plenkovićeve vlade na sve to bila je kukavička šutnja – vladi u Zagrebu bila su potrebna čak dva puna dana da reagira na događaje koji su se zbili s njihovom zemljom-saveznicom iz NATO-a 31. kolovoza.
Ali, ništa od ovoga ne bi trebalo biti iznenađenje za nekoga tko čak i površno poznaje balkansku povijest.
Primjerice, prema Borisu Begoviću, profesoru ekonomije na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, demokracija, pluralizam i Srpska pravoslavna crkva (SPC) uvijek su bili oprečni. “Pravoslavno kršćanstvo nije bilo zapreka liberalnoj demokraciji u Srbiji: već je bilo obrnuto. Drugim riječima, kaže, robusna i održiva demokracija bila je prepreka pravoslavlju”, piše Begović. Srpska organizacija za ljudska prava „Žene u crnom” kaže da, „prikazujući se kao spasiteljica i čuvarica srpskog identiteta, [Srpska pravoslavna] crkva koristi nacionalističku retoriku božanski ustoličene „Velike Srbije “.
Ali ovdje se ne radi samo o teritoriju – radi se i o novcu – o puno novca i ogromnim količinama imovine. SPC zna da će bez monopola u društvu uvenuti poput cvijeta u pustinji – ono što se dogodilo postreformacijskoj Katoličkoj crkvi lekcija je koju je vodstvo SPC dobro naučilo.
To su primijetili Dragan Šljivić i Andrijana Maksimović u svojoj studiji iz 2018. godine, „Pravoslavni kršćani i demokracija u Srbiji”: „… odnos pravoslavlja i demokracije često se postavlja kao rasprava o dva suprotna koncepta. To možemo nazvati ‘tezom o nespojivosti’, po kojoj je pravoslavna crkva formirala dominantna pravoslavna društva, tako da se sada suočava s poteškoćama u demokratizaciji i demokratskoj konsolidaciji.”
Ta se ‘nespojivost’ očitovala u prosincu 2019. godine, kada je Crna Gora donijela svoj zakon o vjerskim reformama koji je kao državno vlasništvo registrirao sve vjerske građevine i lokalitete koji su bili u vlasništvu neovisne kraljevine Crne Gore prije nego što je 1918. godine postala dijelom Jugoslavije u kojoj su dominirali Srbi.
Novi zakon navodi da vjerske zajednice mogu ‘zadržati svoju imovinu samo ako mogu pružiti jasne dokaze o pravu vlasništva’, što je pokrenulo optužbe SPC-a da Crna Gora planira ‘osporiti svoje posjede’.
Međutim, ovo je samo dio novog zakona – drugim dijelom zemlja se želi pretvoriti u sekularnu državu, kao i bivšu potisnutu Crnogorsku pravoslavnu crkvu (CPC) statusom izjednačiti sa svim ostalim religijama, uključujući i, posebno, SPC.
Zahvaljujući pobjedi na izborima koalicije nadahnute od SPC-a, čini se da srpska crkva ima vlastitu zemlju – Krajinu 2.0 – koja je ovog puta, u kompletu s vlastitom mornaricom u Boki Kotorskoj, doslovno na 30 minuta vožnje od najjužnije hrvatske granice.
Ali to nije sve.
U sve autonomnijem dijelu susjedne Bosne i Hercegovine (BiH) kojim upravljaju Srbi, grad Banja Luka planira se pretvoriti u europsku ‘prijestolnicu’, a projekti za novo središte grada procurili su u tisak poznatih europskih tvrtki za planiranje i dizajn urbanih naselja Cosmos Architecture.
Teško da je to iznenađenje, jer srpski nacionalisti vide BiH kao „dragulj u svojoj kruni“ i započeli su četiri rata zbog posjedovanja BiH, jedan od njih je 1. svjetski rat koji je rezultirao smrću oko 20 milijuna ljudi.
Pa opet, mnogo toga ne bi bilo moguće bez pasivno-agresivnog sudjelovanja Plenkovićevog HDZ-a, gdje njegov ogranak u BiH pod “mrtvom” i korumpiranom vladavinom čovjeka poput Dragana Čovića djeluje kao jedno ‘krilo’ za postizanje političkih interesa čelnika bosanskih Srba Milorada Dodika.
I sve to uz ‘blagoslov’ Zagreba, onog istog Zagreba koji iz straha od reakcije SPC-a u crnogorskom stilu do danas odbija čak i raspravljati o priznavanju mlade Hrvatske pravoslavne crkve (HPC), unatoč tome što je to izravno u suprotnosti s člankom 41. hrvatskoga Ustava i niza zakona EU.
Ako se ovo nastavi – a ništa nam ne govori da se neće nastaviti – Srbi u roku od 10-15 godina mogu imati tri države – sadašnju Republiku Srbiju, Jadransku Srbiju (Crna Gora) i ‘zapadnu’ (Bosansku) Srbiju.
Najviše što bi Hrvatska mogla izvući iz ove geopolitičke krađe zemlje je mali dio zapadne Hercegovine.
U međuvremenu, dok je HDZ zauzet pretvaranjem Hrvatske u ‘Kostariku Europe’, a Srbija se širi prema zapadu, Andrej Plenković i njegovi servilni ministri bezumno iznose prazne floskule o ‘raznolikosti’ i ‘inkluzivnosti’ kako bi ispunili gladne uši lijevo orijentiranih EU birokrata.
Prije par dana vladika Mihailo Dedeić, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve u novinskom je intervjuu rekao da „…Crna Gora ima mnogo izdajnika, dok ste vi u Hrvatskoj imali samo jednog.”
To može biti istina, a i ne mora, ali jedno je sigurno: vrijeme je da HDZ iz svog imena izbaci ‘H’ jer u njemu nema ni zrne ‘hrvatskog’ interesa.
* Branko Miletić, književnik je i novinar koji piše o raznim temama, a posebno o hrvatskoj povijesti i hrvatskim aktualnostima. Živi u Australiji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
