Osim za pokušaj ubojstva trojice djelatnika HEP-a, starosti 52, 53 i 55 godina na koje je iz kuće bacio ručnu bombu u srijedu oko 9,20 sati, 71-godišnji Milorad Arsenić, pripadnik srpske nacionalne manjine i abolirani pripadnik srpske paravojske, prijavljen je i za dovođenje u opasnost života i imovine, ali i nedopušteno posjedovanje eksplozivnih tvari.
> Bombaš iz Pakraca je Milorad Arsenić: Policija kod njega pronašla još ilegalnog oružja
> Zašto mainstream mediji nisu jasno naveli da je bombaš abolirani pripadnik srpske paravojske?
Teško nastradali HEP-ovi djelatnici su hospitalizirani. Najteže stradali radnik HEP-a kojem je jedan od gelera prodro u lubanjsku šupljinu, a više njih i u abdomen, tijekom jučerašnjeg dana prevezen je u KBC Zagreb.
Prilikom eksplozije došlo je i do oštećenja teretnog automobila u vlasništvu HEP-a te susjedne obiteljske kuće. Ubrzo nakon napada 71-godišnjak je uhićen, a službenici Policijske uprave požeško-slavonske proveli su kriminalističko istraživanje.
Temeljem naloga Županijskog suda u Bjelovaru pretražene su tri obiteljske kuće na području Pakraca i dva automobila koje uhićeni koristi pri čemu su pronađeni osigurač bombe te još jedna ručna bomba M-75, lovačka puška i 46 komada streljiva.
> SOA objavila javno izvješće: Upozorava na jačanje četničkog pokreta među mladima
Savo Štrbac: “Držao je bombu u kući iz straha za vlastitu sigurnost”
Ovaj događaj za Radioteleviziju Republike Srpske u BiH komentirao je Savo Štrbac, pobunjenički srpski političar iz Hrvatske, koji je danas voditelj dokumentacijsko-informacijskog centra “Veritas”.
On u svojoj izjavi napada Hrvatsku i opravdava Arsenića tvrdeći da on “više nije mogao izdržati maltretiranje.”
Evo što je objavila RTRS:
Srbin povratnik Milorad Arsenić /71/, koji je uhićen u Hrvatskoj zbog bacanja bombe na radnike elektrodistribucije, uradio je to u rastrojstvu, ne mogavši više izdržati maltretiranje, jer su došli isključiti mu struju iako im je pokazao priznanicu o plaćenom dugu, rekao je Srni direktor Veritasa, Savo Štrbac.
On je naveo da je Arseniću Hrvatska elektroprivreda stalno radila probleme s računima za struju ispostavljajući mu uvijek iznova nove račune i za kuću njegove pokojne žene u selu Ožegovici, u kojoj više niko nije živio.
“Sad su došli usred zime isključiti mu struju rekavši da duguje 380 kuna /oko 50 eura/. Rekao im je da će, ako duguje, platiti, i otišao i platio. Oni su, međutim, ponovo došli sutradan i on im je pokazao račun o plaćenoj struji, ali su mu rekli da moraju isključiti struju i popeli su se na stup”, naveo je Štrbac.
Direktor Veritasa, kojemu je ovo ispričao Arsenićev sin Predrag, naveo je da je njegovom ocu Miloradu u tom trenutku “pao mrak na oči”, da je ušao u kuću, uzeo bombu i bacio je.
Arsenić je do 1991. godine živio u Zagrebu i kao Srbin pobjegao je u rodno selo svoje žene Ožegovci, naselje istočno od Pakraca, gdje su živjeli do 1995. godine, kada su pobjegli, ovog puta u Srbiju.
Iz Srbije se 2002. godine vratio sa ženom u njenu kuću u Ožegovcima, a s hrvatskim vlastima postigao je sporazum tako što je državi dao svoj stan u Zagrebu, a u zamjenu dobio obnovu kuće u Pakracu.
“Obitelj mu je uvela vodu i struju i on se nakon smrti supruge preselio u novu kuću u Pakracu, ali je stalno imao problema s računima za struju”, tvrdi Štrbac.
Još je ustvrdio da je Arsenić imao bombu iz straha za vlastitu sigurnost.
Tko je Savo Štrbac?
Za vrijeme okupacije Savo Štrbac, djelovao je kao “ministar informiranja” u tzv. “Republici Srpskoj Krajini”, paradržavi na teritoriju Hrvatske koju je proglasila agresorska vojska. Tzv. RSK praktično se nalazila pod nadzorom Srbije, odnosno Savezne Republike Jugoslavije, bez čije pomoći se i ne bi mogla održati.
Rođen je 1949. godine u Rašteviću kod Benkovca. Diplomirao je pravo u Zagrebu. Dvanaest godina je radio kao sudac na benkovačkom Okružnom sudu. U zadarski Okružni sud prelazi 1988. i tamo je radio do 1990. kada je razriješen na vlastiti zahtjev. Potom je kao odvjetnik primljen u Odvjetničku komoru Hrvatske.
Sudio je uglavnom optuženima zbog nacionalizma ili izvrgavanja poruzi državnih simbola, poput Titove slike, državne himne, zastave. On sam kaže da je sve bilo propisano zakonom te da je više oslobađao nego kažnjavao. Bio je suradnik vojne kontraobavještajne službe (KOS) bivše JNA, kako je sam rekao, još od 1977. Završio je školu rezervnih oficira bivše JNA u Bileći a nakon toga je pohađao tečaj u Pančevu za obavještajne poslove.
S početkom srpske pobune protiv hrvatske vlasti, vraća se u rodni grad i postaje član Ratnog štaba Benkovca, gdje preuzima resor obavještajnih poslova. Uskoro osniva i vojne sudove. Nakon toga prelazi u Knin gdje postaje tajnik vlade „Republike Srpske Krajine“, zadužen za informiranje te predsjednik Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika tzv. RSK.
Smatrali su ga sivom eminencijom pobunjeničkih vlasti u Kninu. Informacijsko-dokumentacijski centar “Veritas“ kojemu je i danas na čelu kao direktor osniva 1993. godine.
Odigrao je veliku ulogu u pripremanju optužnica protiv hrvatskih generala u Haagu, između ostalog i protiv generala Ante Gotovine, a svojim krivotvorenim dokumentima uporno pokušava agresora prikazati kao žrtvu.
Štrbac, koji je osudio nazočnost predsjednika Srpskog demokratskog foruma Veljka Džakule na proslavi Oluje 2012., kazavši da je svojim izjavama podržao hrvatske teze o tome kako je Oluja bila \”pravedna legitimna i legalna akcija\, istovremeno je ustvrdio i da su izjave tadašnjeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića o Pupovcu napad na Srbe.
“Želim da Hrvati i Srbi u Hrvatskoj formiraju dobre odnose, koji se temelje na jednakosti svih građana, ali i na priznanju hrvatske države i njezinih vrijednosti. To je bio razlog zašto sam očekivao da će neki od političara s manjinske scene doći i na obilježavanje Oluje, a gospodin Pupovac to nije htio. To je bio povod cijele ove priče, a ne neka pisanja iz Novosti”, rekao je tada Josipović.
Štrbac, tajnik vlade fašističke tvorevine tzv. Republike Srpske Krajine, prima hrvatsku mirovinu, što je uvreda za zdrav razum, upozorila je ljetos Karolina Vidović Krišto, saborska zastupnica.
Veritasove krivotvorine
Plenkovićev koalicijski partner Milorad Pupovac se u nekim svojim izjavama po svemu sudeći poziva na Veritasove krivotvorine u obliku popisa nazvanog Srpske žrtve rata i poraća na području Hrvatske i bivše RSK 1990. – 1998. godine.
> Tanja Belobrajdić: Loru žele izjednačiti s Ovčarom i srpskim koncentracijskim logorima
Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra dr. sc. Ante Nazor podnoseći izvješće o radu te ustanove od njezina osnutka 2005. do 2009., istaknuo je da je napravljen popis poginulih u RSK, a prema njegovim riječima, prikupljeni podatci pokazuju da su brojke, koje iznosi Veritas, na čijem je čelu Savo Štrbac, pogrešne, ali te pogreške nisu slučajne.
“Primjerice, u svom popisu srpskih žrtava u Domovinskom ratu, za više od 500 ljudi koje je Savo Štrbac i njegov Veritas navodio kao žrtve Hrvatske vojske dokazalo se da su stradali pod drukčijim okolnostima. Frustrirajuće je kad čitate dokumente i gledate što rade neki ekshibicionisti koji, očito je, žrtve koriste za samoreklamu. Tu nema poštovanja prema žrtvama”, upozorio je dr. sc. Nazor za Slobodnu Dalmaciju.
“Prema podatcima kojima raspolaže Centar, na srpskoj strani, odnosno na okupiranim područjima, tijekom Domovinskog rata poginule su najmanje 6153 osobe, od čega oko 70 posto njih kao vojnici, uključujući i starije stanovništvo, koje nije bilo obuhvaćeno mobilizacijom, ali je zbog nedostatka vojnih obveznika naoružano i raspoređeno po naseljima, posebice od 1993. Isti je slučaj i sa ženama”, podsjetio je dr. sc. Nazor.
I ugledni odvjetnik Luka Mišetić, haški branitelj Ante Gotovine, više je puta upozorio na dezinformacije koje širi Savo Štrbac.
“Presudom (u slučaju Gotovini) utvrđeno je da je ukupno 44 civila ubijeno od strane hrvatskih snaga, a ne 320 kako je tvrdilo Tužiteljstvo, a nije ni 600 kao što je tvrdio HHO, a pogotovo ne 2000 kako tvrdi „Veritas“ i Savo Štrbac.”, naglasio je odvjetnik Mišetić.
Savo Štrbac do danas nije promjenio uvjerenja
“U prvim danima srpske pobune u Hrvatskoj, još 1990. godine, Savo Štrbac pridružuje se pobunjenim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, a na samom početku velikosrpske vojne agresije na Hrvatsku, u ljeto i jesen 1991. godine, Štrbac je član Ratnoga štaba hrvatske općine Benkovac. U neposrednoj blizini Štrpčevog ratnog štaba, srpske pobunjeničke snage napale su 18. studenoga 1991. godine selo Škabrnja u zadarskom zaleđu i pobile 38 hrvatskih civila, mahom staraca”, upozorila je Višnja Starešina na izlaganju s 4. stručnoga skupa HKV-a o Haaškom sudu.
Dan poslije, kako pokazuju dokumenti „RSK“ zaplijenjeni nakon Oluje, Savo Štrbac, bivši sudac i budući „humanitarac“, na sastanku Ratnog štaba nije imao što reći o tom zločinu. Istog dana kad je zasjedao Štab, srpska milicija ubila je sedam Hrvata u selu Nadin kraj Zadra.
Prema zaplijenjenim dokumentima, tajnik Štrbac bio je u vladi „RSK“ zadužen za „raspodjelu ratnog plijena“. Organizirano pljačkanje hrvatske imovine čiji su vlasnici ubijeni ili protjerani, nije dakle bilo popratni ratni eksces, već dio politike „Vlade RSK“, dio njihovog ratnog plana. Tajnik Štrbac pripremao je dnevni red sjednica te vlade, vodio razmjene zarobljenika, a dodatni mu je zadatak bio „registrirati srpsku opštinu Zadar“. Cijelo vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i okupacije njenog teritorija, sekretar Štrbac bio je zapravo siva eminencija pobunjeničke vlade u Kninu. Kao sugovornik zapadnih medija, više je puta iz Knina poručivao kako krajinski Srbi nikad ne će priznati hrvatske granice. „ Ne dolazi u obzir da se RSK vrati u okvire hrvatske države. Naš je krajnji cilj unija sa Srbima u Bosni i Republici Srbiji„ rekao je za France Presse, 6. ožujka 1995. godine. U to vrijeme, njegova „vlada“, baš kao ni srpske vlasti u BiH i Srbiji, ne priznaje niti jednu rezoluciju Vijeća sigurnosti UN, koja se odnosila na rat na prostoru bivše Jugoslavije. Jer je svaka nova rezolucija, na razini načela i na papiru, sve jače afirmirala hrvatski teritorijalni integritet, a pobunjene Srbe u „RSK“ svodila na lokalno srpsko vodstvo. Štrpčeva „vlada“ opstruirala je sve pregovore o mirnom rješenju unutar hrvatske države – baš nikakvo rješenje unutar hrvatske države za njih nije bilo prihvatljivo. Srbija i Crna Gora, kao i srpske „države“ u BiH i Hrvatskoj, u to su vrijeme bile pod međunarodnim sankcijama koje je nametnulo Vijeće sigurnosti. Nakon što je u vojno-policijskoj operaciji Oluja, Hrvatska oslobodila okupirana područja na svom teritoriju i više nije bilo ni „RSK“ ni njezine Vlade, „Veritas“ je svoje sjedište preselio najprije u Banja Luku u BiH, odnosno u Republiku Srpsku, a potom i u Beograd. No direktor Savo Štrbac do danas nije promijenio uvjerenja, retoriku niti ciljeve djelovanja. Svi njegovi istupi, sve publikacije „Veritasa“, otvoreno govore o težnji obnove „RSK“ i stvaranju Velike Srbije – naglasila je Višnja Starešina u izlaganju.
Štrbac surađivao s Haagom protiv hrvatskih generala
“Na okruglom stolu, održanom u Beogradu u studenom 1998., na kojem su prisustvovali i članovi Suda – Štrbac je izjavio kako ga je Haag zamolio da pronađe 293 svjedoka kako bi oni mogli započeti istragu. Štrbac ne samo da je bio instrument u pokretanju istrage protiv Hrvata nego je on opskrbio Haag s većinom dokaza. Haag je pokazao koliko im je bitan Štrbac, upućujući mu “Pismo preporuke” kako bi mogao prikupiti novčana sredstva za svoj “Veritas”. Pismo preporuke potpisao je 2. ožujka 2000. zamjenik tužitelja Graham Blewitt, opisujući kako je “Veritas”, ”predvođen gospodinom Savom Štrbcem” pomogao tužitelju “profesionalno, ozbiljno i odgovorno, prikupljajući informacije o određenim događajima koji su bili u periodu od 1990. do 1995. u Hrvatskoj.“, ističe dr. sc. dr. sc. Miroslav Međimorec.
Sjedište Veritasa u središtu je Beogradu u jednoj od zgrada srpske vlade u Dečanskoj ulici. Tu organizaciju finacira srbijanska vlada te radikalni dio srpske emigracije svojim donacijama, navodi Večernji list.
