Demografski problem Hrvatske vrlo je ozbiljan i ne shvati li se kao strateško pitanje opstanka kroz ključne dokumente i institucije nismo sigurni u hrvatsku budućnost.
“Nova Vlada jednostavno mora što prije donijeti skup mjera obiteljske politike jer ako će se sve svesti samo na najavljeno povećanje jednokratne pomoći s 2328 na 7500 kuna ne ćemo bilježiti znatno veći broj rođene djece”, istaknuo u intervjuu za Narod.hr dr. Nenad Pokos, demograf s Instituta za društvena istraživanja “Ivo Pilar” i predavač na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i Hrvatskim studijima.
Potkraj 1990-ih godina u mnogim europskim zemljama stopa nataliteta snizila se na prosječnu razinu od svega 10 živorođenih na 1000 stanovnika, a totalna stopa fertiliteta na razinu od oko 1,5.
Mjere obiteljske politike
Valja napomenuti da se u suvremenom razdoblju u većini razvijenih europskih zemalja, osim Francuske, nerado rabi pojam populacijska politika, a s time u vezi i pojam ‘pronatalističke mjere’.
Tako primjerice mnoge materijalne i nematerijalne beneficije koje su se ranije nazivale pronatalističkima i koje zapravo imaju taj učinak, danas se tako ne nazivaju.
Najčešće se rabi pojam ‘mjere obiteljske politike’, navodi Alica Wertheimer-Baletić, vodeća hrvatska demografkinja, u radu Eksplicitna i implicitna populacijska politika u europskim zemljama.
Hrvatska je prvi put nakon Drugoga svjetskoga rata smanjenje ukupnog broja stanovnika zabilježila tijekom međupopisnoga razdoblja 1991. – 2001., što se nastavilo i u razdoblju 2001. – 2011. Premda su ta tri popisa provedena prema različitoj metodologiji podaci, kazuju da je između 1991. i 2011. broj stanovnika smanjen za 499 376.
Od 2002. do 2011. Hrvatska je izgubila 96.310 stanovnika ili grad veličine Osijeka, godišnje umire 17 000 više ljudi nego što se rađa, a zadnje četiri godine iselilo se preko 150 000 mladih.
Demograf Stjepan Šterc smatra da je demografska politika strateško pitanje zemlje. “Prije svega, maknimo se iz politizacije, ovo je državničko pitanje. Natalitet je temelj gospodarskog razvoja. Ova je mjera (7500 kuna za svako novorođenče) dobar početak. Ovo je strateško pitanje. Mi imamo 55 posto porast prirodnog pada u odnosu na prošlu godinu. Ovo mora preuzeti posebna institucija kao u Izraelu. Njima je to središte nacionalne sigurnosti. Logično bi bilo da natalitet ima ministarstvo, ako smo za to da zaustavimo odumiranje Hrvatske”, rekao je Šterc u televizijskoj emisiji.
Francuski primjer
Francuska među razvijenim europskim zemljama ima najdužu tradiciju u bavljenju problemima stanovništva i vođenju populacijske politike unatoč povremenom slabljenju utjecaja pojedinih njezinih mjera. Ne začuđuje stoga da je primjer Francuske i danas ne samo najčešće citiran u relevantnoj literaturi već je i iznimno aktualan kao primjer razvijene zemlje s eksplicitnom pronatalističkom populacijskom politikom, navodi akademkinja Alica Wertheimer-Baletić.
Sustav mjera pronatalističke politike Francuske u drugoj polovici 20. stoljeća, od 1946. godine do kraja stoljeća i prvih godina 21. stoljeća, obuhvaća sljedeće mjere: progresivne dječje doplatke ovisno o broju djece, razne jednokratne obiteljske dodatke, porodni i roditeljski dopust (koji mogu koristiti oba roditelja), rodiljne naknade, odgovarajuću (za mlade ljude s djecom) poticajnu stambenu i kreditnu politiku, sveobuhvatnu zdravstvenu zaštitu majke i djeteta, diferencirano oporezivanje dohotka ovisno o broju djece u obitelji, diferenciranu politiku cijena za određene proizvode za djecu, fleksibilno radno vrijeme za majke s djecom do određene dobi.
Tu su i mnoge druge materijalne i nematerijalne povlastice i olakšice povezane uz broj djece, kao novčane olakšice u prometu, bonusi pri kupnji mnogih proizvoda namijenjenih djeci različita uzrasta, jednokratna novčana naknada pri rođenju djeteta, povlastice za prisustvo raznim kulturnim i sportskim priredbama itd.
Za suvremeno razdoblje značajna je 1985. godina kada je započeta kampanja pod geslom ‘Otvorimo Francusku djeci’ kojoj je bio cilj stvaranje prijateljskog odnosa i okružja prema djeci i, s tim u vezi, povećanje broja igrališta i parkova za djecu, posebnih, tj. specijaliziranih vrtića, predškolskih vrtića i drugih specijaliziranih edukativnih igraonica.
Neposredan cilj te kampanje bio je stvoriti uvjete da se među stanovništvom učvrsti reprodukcijska norma od troje djece u obitelji.
Švedska
Drugi reprezentativni primjer populacijske politike u razvijenim europskim zemljama jest Švedska. Poznata je upravo zbog svog specifičnog «skandinavskog» pristupa politici prema stanovništvu koji se pojavljuje najčešće pod imenom obiteljska politika (family policy) i koji je izravno u funkciji politike blagostanja (welfare policy) u okviru države blagostanja (welfare state).
Švedska nikada nije imala eksplicitnu, od vlade, deklariranu populacijsku politiku (kao što je to imala Francuska).
U Švedskoj se ističu tri glavne skupine mjera prema obitelji u okviru opće politike blagostanja u 1990-im godinama: (1) sustav roditeljskog osiguranja koji daje majci i ocu priliku da kod kuće njeguju novorođenče uz novčanu naknadu kao svojevrsnu ‘kompenzaciju’ za njihov oportunitetni dohodak, tj. za njihov izgubljeni dohodak od zaposlenja za vrijeme dok traje porodni i roditeljski dopust, pri čemu roditelji sami odlučuju kako će i kada međusobno podijeliti taj dopust; (2) brojne olakšice koje država daje roditeljima (ili jednom roditelju) vezano uz dnevnu brigu za dijete (usluge čuvanja i njege djeteta, prehrana u kući ili izvan kuće, usluge oko dnevnih poslova u kući i sl.) koje u tom razdoblju života djeteta zadovoljavaju postojeću potražnju za specifičnim uslugama i materijalno ‘kompenziraju’ roditeljski dopust; (3) znatna financijska potpora obiteljima, uključujući i jednoroditeljsku obitelj odnosno samo jednog roditelja (majku ili oca) vezano uz troškove čuvanja, njege i odgoja djeteta/djece.
U tom području vlada Švedske postavila je cilj nastavljanja s izdašnom novčanom potporom i organiziranjem «raznih instrumenata politike blagostanja» na način koji omogućuje roditeljima (majci i ocu, samoj majci ili samom ocu) da mogu dovoljno vremena posvetiti svojoj djeci u razdoblju života kada im je to najpotrebnije, navodi u svom radu akademkinja Wertheimer-Baletić.
Fleksibilno i skraćeno radno vrijeme
Danas visoke stope nataliteta u Europi imaju zemlje u kojima su obiteljske norme fleksibilne, žene imaju slobodu za rad, novčana je podrška adekvatna i briga za djecu dobro je organizirana. Veliku ulogu ima i mogućnost korištenja fleksibilnog te skraćenog radnog vremena.
Švedska je još 1960. godine uvela fleksibilno radno vrijeme, a danas slovi kao država s najfleksibilnijim radnim vremenom u Europi. Više od polovice poslodavaca u privatnim sektorima dopustilo je svojim zaposlenicima da sami odrede svoje radno vrijeme, kako bi između ostalog više vremena proveli sa svojom djecom.
Što se tiče skraćenog radnog vremena, u Nizozemskoj 77 % žena radi skraćeno dok je u Austriji i Njemačkoj taj udio oko 48 %.
Za Hrvatsku nema podatak samo za žene već za cjelokupno stanovništvo, a koji iznosi samo 5,3 % stanovništva koje radi nepuno radno vrijeme, po čemu smo u Europskoj Uniji bolji samo od Slovačke i Bugarske.
Slovenija
Slovenija je između 1997. i 2005. bilježila prirodni pad stanovništva što je potaknulo njihovu vladu da usvoji Program za djecu i mlade 2006.-2016. koji obuhvaća čitav skup mjera iz područja prava djece i mladih te njihovog razvoja.
Ta se obiteljska politika sastoji od tri glavne komponente; produženi i vrlo dobro plaćeni roditeljski dopusti, mreža ustanova za brigu o djeci koje imaju dobro podržane programe te relativno visoke naknade za djecu iz siromašnijih obitelji. Roditeljski se dopust sastoji od 105 dana majčinskog dopusta, 260 dana roditeljskog i 90 dana očinskog dopusta, a cijelo vrijeme korištenja dobivaju 100 % plaće koju su imali prije rođenja djeteta. Skrb za predškolsku djecu gotovo u potpunosti odgovara potrebama djece od 1 do 6 godina starosti.
Dječji doplatak dobivaju gotovo sva djeca do 18 godine, a ona koja se redovito školuju dobivaju ga do 26. godine. Postoje još neke izravne i neizravne beneficije koje obitelji dobivaju poput naknade za rođenje (280 eura), besplatnih udžbenika za djecu, stipendija, povlaštene cijene javnog prijevoza za učenike i studente te povlaštene cijene obroka za školsku djecu.
Sve te mjere rezultirale su time da već 2006. Slovenija bilježi prirodni prirast od 752 stanovnika, koji 2007. raste na 1239, a 2008. već na 3509 stanovnika.
I nakon toga je on pozitivan, a podatak za 2014. godinu kazuje da je bilo 2279 više rođenih nego umrlih. Za razliku od Hrvatske, Slovenija posljednjih godina ima pozitivnu migracijsku bilancu premda su 2013. i 2014., imali više iseljenih nego doseljenih stanovnika.
Estonija
Estonija je nakon raspada Sovjetskog saveza 1991. godine počela bilježiti prirodni pad stanovništva, prvi puta nakon 1946. godine.
Već 1994. prirodni pad bio je veći od osam tisuća dok je početkom 2000.-ih iznosio nešto više od pet tisuća godišnje. Totalna stopa fertiliteta (prosječan broj djece po ženi u fertilnom razdoblju) 1998. godine pala je na najnižu razinu te je iznosila svega 1,28.
Takva situacija potaknula je njihovu vladu da 1. siječnja 2004. počinju primjenjivati Parental Benefit Act. Već iste godine prirodni pad je ublažen na 3700, 2005. na 3000, a 2010. godine zabilježen je čak prirodni prirast od 35 stanovnika, a totalna stopa fertiliteta porasla je na 1,72. nakon toga ponovno bilježe prirodni pad, ali koji posljednje četiri godine u prosjeku iznosi oko 1550 stanovnika.
Estonija ima oko 1,3 milijuna stanovnika pa bi to u hrvatskim prilikama bilo oko 4,5 tisuće (prirodni pad u Hrvatskoj 2014. iznosio 17,5 je tisuća).
Obiteljskom politikom iz 2004. te njezinim kasnijim promjenama u Estoniji je omogućeno korištenje porodiljnog dopusta do 18 mjeseci uz punu plaću.
Osim financijskih poticaja uključena je i institucionalna skrb za predškolsku djecu pa je tako svakom djetetu zagarantirano mjesto u javnom vrtiću. Na taj način Estonija s 95 % djece obuhvaćene predškolskim programom (od treće godine do obvezne školske dobi) spada u sam vrh europskih država.
Bjelorusija i Ukrajina
Što se tiče obiteljske politike u drugim državama, dobri su primjeri Bjelorusije i Ukrajine, jer se ne možemo uspoređivati s državama koje imaju vrlo dobru obiteljsku politiku, ali su i znatno razvijenije od Hrvatske, primjerice Francuskom, naveo je dr. Nenad Pokos za Glas Koncila.
Bjelorusija i Ukrajina imale su veoma lošu demografsku sliku jer je 2004. godine totalna stopa fertiliteta u Bjelorusiji iznosila samo 1,23 djeteta po ženi, a u Ukrajini 1,21, čime su po tom pokazatelju te države bile na samom svjetskom dnu.
Da bi promijenili postojeće stanje, vlasti u Ukrajini počele su primjenjivati nesvakidašnju politiku i mjere da bi potakle povećanje nataliteta. Financijska pomoć koja se dodjeljuje za prvo dijete iznosi 3259 dolara (22 000 kuna), za drugo dijete 6441 dolara (43 500 kuna), dok dodatak za treće i više djece dostiže iznos od 13 067 dolara (88 500 kuna). U Hrvatskoj, primjerice, jednokratna državna naknada za rođenje svakog djeteta iznosi 2300 kuna (oko 300 eura).
Osim toga država obiteljima s petero i više djece dodjeljuje čak i stan, dok se obiteljima s troje ili više djece, računi za vodu, struju, plin i telefon umanjuju za 50 posto. Žene koje rode petero djece, uz 1500 dolara, dobivaju i titulu ‘nacionalnog heroja’.
Pozitivna diskriminacija žena
“Bez obzira što je svaka populacijska ili obiteljska politika skupa, moramo postati svjesni da što će se više odgađati donošenje adekvatnih mjera populacijske i pronatalitetne politike, to će one iziskivati mnogo više truda i mnogo će više stajati hrvatsko društvo. O uloženim financijskim sredstvima teško je govoriti, jer sve ovisi o predviđenim mjerama. Osim novcem, jaka populacijska politika može se ostvariti, primjerice, i u odnosu prema zaposlenim ženama, a koji kod naših poslodavaca nije uvijek na visokoj razini. Stopa zaposlenosti žena najveća je upravo u onim razvijenim europskim zemljama koje imaju pozitivne demografske trendove. U tim zemljama mnoge žene mogu raditi pola radnoga vremena, ali uz punu plaću, a što im subvencionira država. Ukoliko žene raspolažu novcem, vremenom i javnim uslugama, odnosno dostupnoću jaslica i vrtića, riječ je o pozitivnoj diskriminaciji zaposlenih žena te u tim zemljama žene imaju jaku javnu podršku. Često se i ističe primjer Švedske, čija sustavna pronatalitetna politika uključuje skraćeno radno vrijeme za žene s djecom, što je dovelo do toga da visokoobrazovane Šveđanke rađaju više djece od prosjeka, a u Hrvatskoj upravo majke s VSS-om rađaju manje djece, jer se vraćaju na nižu poziciju i manje plaćeno radno mjesto”, ističe za Glas Koncila dr. Pokos.
Koja se god populacijska politika provodi na puni uspjeh može računati tek onda ako uvažava specifične demografske, socioekonomske i tradicijske prilike u tim zemljama te ako se temelji na razumijevanju složenih međuzavisnosti razvoja stanovništva i društvenoekonomskog razvoja u datim povijesnim okolnostima, zaključuje Alica Wertheimer-Baletić.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
