Dolaskom na vlast Domoljubne koalicije i Mosta Hrvatska je u prilici iz temelja promijeniti svoju vanjsku politiku, koja bi, konačno, trebala, u granicama svojih mogućnosti i međunarodnih okolnosti, šititi hrvatske nacionalne i strateške interese.
Hoće li se to u iduće četiri godine, ako tako dugo potraje sadašnja Vlada, i ostvariti neće samo ovisiti o novim ministru vanjskih i europoskih poslova dr. Miru Kovaču, koji ima sve uvjete da postane najbolji i najuspješniji hrvatski ministar vanjskih poslova od početka stvaranja hrvatske države 1991. godine.
Nikada od uspostave samostalne hrvatske države 1991. godine nismo imali ministra vanjskih poslova s Kovačevim nespornim hrvatskim državotvornim i domoljubnim osjećajima i uvjerenjima, dugogodišnjim diplomatskim iskustvom na visokoj razini i relevantnom visokom naobrazbom.
Prvi ministri vanjskih poslova početkom devedesetih godina bili su visoko obrazovani ljudi, ali bez stvarnog diplomatskog iskustva, jer se u to vrijeme tek izgrađivala hrvatska diplomacija, pa njih ne želim niukom slučaju uspoređivati s nekim mediokritetima iz redova HDZ-a i SDP-a tj. HNS-a koji su obnašali tu dužnost.
Najvažnije od svega je pak činjenica da dr. Miro Kovač nije «Mostov nezavisni stručnjak», nego iskusan HDZ-ov političar.
Udbaši i jugokomunisti su od početka sabotirali i još uvijek sabotiraju rad MVEP-a
Moje vanjskopolitičko iskustvo govori kako je jako teško biti dobar ministar vanjskih poslova ako nemaš dobro ustrojenu, djelotvornu i lojalnu diplomaciju, tj. kadrove koji su tvoji, a ne ne nečiji tuđi tj. neprijateljski, što je, nažalost, dobrim dijelom bio slučaj od 1991. do danas.
Već na Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. bivši jugodiplomati i visoki dužnosnici KP Hrvatske, sabotirali su rad Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske, jer su se čak i tada nadali kako će Hrvatska na kraju ipak izgubiti rat te da će se njihova komunistička Jugoslavija održati uz potporu tradicionalnih međunarodnih saveznika te umjetne države.
Tijekom mojeg službovanja na visokim diplomatskim dužnostima u Pekingu, Dublinu i Melbourneu osobno sam bio nazočan kad su neki hrvatski veleposlanici pred domaćinima kritizirali prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana kao diktatora i hvalili jugoslavenskog komunističkog zločinca Tita.
Nažalost, neki od tih ljudi i danas su još u hrvatskoj diplomaciji, a da o poznatim i dokazanim udbašima i ne govorimo.
Dakle, iako sam skeptičan da će mu to biti dozvoljeno od strane Pantovčaka i Banskih dvora (tu prvenstveno mislim na Most), Dr. Miro Kovač bi morao što žurnije napraviti sveobuhvatnu reformu u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova.
Ako mu se ne dozvoli da na ključne položaje, kako na Zrnjevcu tako i u diplomatskim predstavništvima diljem svijeta ne postavi ne samo dokazane stručnjake na području diplomacije i međunarodnih odnosa, nego, što je jednako važno, i osobe koje će srcem i dušom raditi na promociji i zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa u svijetu, hrvatska vanjska politika bit će i dalje, u najmanju ruku, skupa, loša i nedjelotvorna.
Ako novi ministar vanjskih poslova ne bude imao ovlasti smijeniti ili barem maknuti u stranu one kadrove i ljude koji u MVEP-u već više od petnaest godina ne samo drže svoje noge na radnim stolovima i brinu se isključivo za svoj vlastiti materijalni interes, nego i, po naputku ovog ili onog ministra vanjskih poslova, rade protiv nacionalnih interesa hrvatske države, kao što je progon i mobingiranje državotvornih kadrova, dr. Miro Kovač će, ne svojom voljom, ući u beskonačni niz neuspješnih ministara vanjskih poslova RH u zadnjih petnaest godina.
Sanaderov pristup u kadroviranju bio bi najgore rješenje
Međutim, ono što želim posebno istaknuti je kako bi najgora opcija bila ponoviti Sanaderovu politiku u MVPE-u kad je Sanader ne samo ostavio na njihovim dužnostima sve SDP-ove kadrove nego ih i unaprijedio, a hrvatske domoljube bacio u zapečak.
Nažalost, imali smo već takvih primjera od kako je došlo do smjene na Pantovčaku.
Na jedno od najugodnijih veleposlaničkih mjesta u svijetu, u Beč, prije nekoliko mjeseci je otišla najbliža tadašnja tajnica MVEP-a i najbliža suradnica Vesne Pusić, koja je nemilosrdno progonila hrvatske domoljube u tom ministarstvu.
Cijeli svijet je u jednom velikom komešanju.
Europska unija traži izlaz iz do sada najveće i prijeteće krize. Bez obzira na rezultate početka unutarstranačke izborne kampanje, u SAD-u će najvjerojatnije novi predsjednik biti iz redova Republikanske stranke i vjerojatno vrlo radikalno tj. proamerički domoljubno raspoložena osoba.
Nije bitno hoće li to biti Cruz, Trump ili netko treći. Jednostavno američki anglosaksonci osjećaju se strašno ugroženima i traže predsjednika koji će Americi vratiti staru slavu i moć na međunarodnoj sceni (koju Amerika iz godine u godinu sve više gubi).
Hillary Clinton, ako i postane kandidat Demokratske strane za predsjednicu, neće biti izbarana, jer su Amerikanci jako ljuti na sadašnjeg predsjednika Obamu, kojeg okrivljuju za pad utjecaja Amerike u svijetu. Zašto se osvrćem na američke predsjedničke izbore te zašto je to važno za Hrvatsku?
I malo bolji poznavatelj međunarodnih odnosa dobro zna da su SAD i njezin predsjednik u zadnjih sedam desetljeća odlučivali o vanjskoj politici puno većih država nego što je Republika Hrvatska. Prije dvije večeri sam na Ruskoj televiziji čuo izjavu američkog predsjednika Obame, “kako je ponekad potrebno nekim državama zavrtati ruku da bi napravile ono što od njih SAD traže”.
Veliki utjecaj američkog veleposlanika u Zagrebu na hrvatsku vanjsku politiku
Europska je unija kriva za rat u bivšoj Jugoslaviji, a kriva je i za sadašnju zastrašujuću emigrantsku krizu u Europi i svijetu, zato što EU nije imala snage oduprijeti se globalnim interesima SAD-a.
Stoga ne treba imati neke velike iluzije kako će nakon ovih izbora Hrvatska imati potpuno samostalnu vanjsku politiku. Kad se za to ukaže potreba tj. kad to nalaže nacionalni i strateški interes SAD-a, američki veleposlanik u Zagrebu ima veći utjecaj na hrvatsku vanjsku politiku nego Pantovčak i obje strane na Trgu svetog Marka zajedno. To je realnost od koje ne treba bježati sve dok NR Kina, za nekoliko desetljeća, ne zamijeni SAD na položaju svjetskog hegemona.
Što se pak tiče politike Baltik – Jadran – Crno more to je isključivo američka politika, iza koje stoji novi svjetski poredak, za koji nisam siguran da će biti dobar za Hrvatsku, jer će Hrvatska biti sve manje samostalna država.
Jako je bolno slušati izjave i komentare kako se trebamo vratiti tamo gdje smo bili prije 1918. godine. Te godine bili smo strpani pod beogradsku čaršiju, ali ni u Austro-Ugarskoj nismo imali svoju samostalnu državu, niti svoja hrvatska diplomatska predstavništva po svijetu. Ako je Austro-Ugarska bila tako dobra prema Hrvatskoj, zašto su onda svojedobno Stjepan Radić i drugi student prosvjedovali protiv uvođenja mađarskog jezika u Hrvatskoj, palili mađarske zastavu i protivili se diktaturi Hedervarya u Hrvatskoj?
Za nekoliko desetljeća pojavit će se novi vladari svijeta
No, kako sada stoje stvari u svijetu, uz rast Kine i drugih sve važnijih zemalja, te potencijalnog savezništva Kine i Rusije, neće proći više od dva desetljeća kada će glavni igrači na svjetskoj pozornici u zadnjih dvjesto do tristo godina biti u drugom planu.
Zato je važno održavati dobre političke, a posebno gospodarske odnose, s budućim vladarima svijeta, kao što je to NR Kina. Naprimjer, Australija koja je bila kolonija Ujedinjenog Kraljevstva, a poslije Drugog svjetskog rata njezinu sigurnost garantirale su isključivo Sjedinjene Američke Države, koncem proše godine odbila je prijedlog SAD-a da se Australska mornarica pridruži Amerikancima u kontroliranju Južno kineskog mora, zbog sukoba između NR Kine, s jedne strane, te Japana i Filipina, s druge strane, oko toga kome pripadaju neki naftom bogati manji otoci u Južno kineskom moru.
Australsko odbijanje pridruživanju Amerikancima u toj inicijativi je bez presdedana u povijesti australske vanjske i sigurnosne politike. Stoga, bez obzira na naše sadašnje čvrsto članstvo u EU i NATO savezu, Hrvatska mora održavati dobre vanjsko političke odnose i s drugim važnim i moćnim državama svijeta.
Zagreb, a ne Beograd su danas relevantni za suradnju s najvećim državama svijeta
Međutim, ono što je za nas u sadašnjem vremenu ipak jako povoljno, je činjenica da su hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović tj. Zagreb kao glavni grad Hrvatske, a ne Beograd, oni koji u našem susjedstvu danas imaju inicijativu u pogledu provođenja američke politike u ovom dijelu Europe. Da je Jugoslavija ostala na životu i da nema samostalne hrvatske države, Zagreb i Hrvatska bi i dalje u svijetu bili tretirani kao jugoslavenska tj. srbijanska provincija.
I u tom kontekstu posebno je važno da nova hrvatska vanjska politika daleko više doprinese stabilnosti i sigurnosti Republike Hrvatske nego što je to bio slučaj do sada.
Mislim da je nova terminologija dr. Mire Kovača o susjedstvu, a ne regiji ili Mesićevom “regionu” dobar nagovještaj kako novi ministar vanjskih poslova razmišlja.
Bez obzira na njihove (srbijanske) još uvijek postojeće pretenzije na hrvatski teritorij, sa susjedima treba uvijek imati politiku otvorenih vrata za razgovore o svim problemima. No, to bezuvjetno mora biti s pozicije da smo mi samostalna i slobodna država i da ćemo se svim silama oduprijeti svakom novom pokušaju guranja Hrvatske natrag u “balkanski region”, bez obzira je li takve inicijative dolazile iz Beograda, Bruxellesa, Londona ili Washingtona. Na tome će i sadašnja hrvatska predsjednica, novi ministar vanjskih poslova i cijela Vlada na čelu s Tihomirom Oreškovićem na kraju njihovog mandata biti ocijenjeni kao uspješni ili neuspješni branitelji hrvatskih nacionalnih strateških interesa.
U vrlo povoljno ozračje za bolju vanjsku politiku svakako spada i okolnost da će vrlo dobro funkcionirati odnosi između Pantovčaka i Banskih dvora, te da će novi ministar vanjskih poslova redovno konzultirati predsjednicu države Kolindu Grabar-Kitarović kad se bude odlučivalo o ključnim pitanjima i odlukama hrvatske vanjske politike.
Tako se radi u uređenim državama, bez obzira kojoj stranci pripadaju predsjednik države tj. predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova.
Ministarstvo vanjskih poslova mora preuzeti ulogu vraćanja povjerenja hrvatskom iseljeništvu
Na kraju također držim jako važnim istaknuti, pa ako treba i ponuditi savjet dr. Miri Kovaču, kako je hrvatsko iseljeništvo strašno razočarano s radom i ponašanjem hrvatskih diplomatskih predstavništava u zemljama u kojima ima veliki broj građana hrvatskog podrijetla.
Mnogi u iseljeništvu današnju hrvatsku diplomaciju vide kao nastavak bivše jugoslavenske diplomacije, a posebno po arogantnosti hrvatskih diplomata.
Naravno čast iznimkama, koji dobro rade svoj posao. Budući da se odgađa, tko zna za koliko dugo vremena, osnivanje Ministarstva povratka i useljeništva, novi ministar vanjskih poslova treba pod žurno naći načina i stručne ljude koji će, barem u svijetu, odigrati onu ulogu koju je trebalo odigrati Ministarstvo povratka i useljeništva u Zagrebu.
Što se mene tiče, osim strašnog usporavanja rada i smanjenja učinkovitosti nove Vlade, najveći i najopasniji krimen Mosta je činjenica da je ta regionalna i provincijska stranka zaustavila stvaranje jednog od najvažnijih ministarstava za gospodarski i demografski oporavak Hrvatske, a možda i za sam opstanak hrvatskog naroda.
Jako čudi izostanak javne rekacije Hrvatskog svjetskog kongresa
Moram otvoreno priznati kako jako me iznenađuje i čudi što se po tom pitanju još nije javno i snažno oglasio Hrvatski svjetski kongres, koji pretendira na predstavljanje izvandomovinskih Hrvata.
Svoj prosvjed trebali bi Tihomiru Oreškoviću, Tomislavu Karamarku i Boži Petrovu (ili još bolje Nikoli Grmoji) uputiti i ogranci HDZ-a diljem svijeta i druge hrvatske iseljeničke organizacije.
Dokle će iseljeništvo naivno i šutljivo prihvaćati i nadati se ispunjenu lažnih i neostvarenih obećanja domovinskih političara kad je riječ o stvaranju uvjeta za učinkovito poboljšanje institucionalnih odnosa između Republike Hrvatske i polovice hrvatskog naroda koji živi diljem svijeta?
Zanimljivo je da Hrvati koji žive u demokratskim zemljama nemaju nikakav problem uputiti prosvjed vladama zemalja u kojima žive čiji su državljani, dok, s druge strane pokazuju neobjašnjivo sustezanje za otvoreno neslaganje, po tom pitanju, s Vladom Republike Hrvatske, posebno kad na vlast dođe HDZ.
Osobno mislim da u ovom trenutku ti prosvjedi iz iseljeništva ne bi bili nikakva kritika politike HDZ-a, nego kritika Mosta i pomoć HDZ-u, koji je namjeravao osnovati Ministarstvo povratka i usljeništva, ali je na to ministarstvo svoj veto, iz neshvatljivih i nepoznatih razloga, stavio Most?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
