Koliko se sve pretvorilo u tragikomediju, farsu, teatar apsurda, sapunicu s okusom pelina i cirkus u kome svi piju, a nitko ne plaća, svjedoči i ovotjedna medijska dosjetka zagrebačkog gradonačelnika, piše Glas Slavonije.
Bandić pozvao novinare i objavio: Drugi svjetski rat je završio
Naravno, ovakvu Bandićevu propovijed kojom se narugao ideološkim podjelama u Hrvatskoj, treba gledati u kontekstu političke (uskoro će izbori) samopromocije, no sam po sebi njegov je istup ujedno i efektni reklamokratski trik. No, činjenica jest da u RH odjeci Drugog svjetskog rata još zvone u mnogim glavama, najčešče političara, koji ideološke prijepore koriste u svrhu vlastite promocije u borbi za vlast. Jer dok je narod opterećen tisućama drugih briga kako bi preživio, bavljenje ustašama i partizanima pa u tom smislu i uzvikom “za dom spremni”, generira doista paranoičnu situaciju koja zamagljuje pravu sliku stvarnosti.
Nažalost, nedorečen i neprecizan zakon omogućuje da se i “za dom spremni” tumači kako kome odgovara, što onda dodatno komplicira situaciju i izaziva nove nesporazume. Problem je zapravo taj što ni u 25 godina od uspostave hrvatske neovisnosti i samostalnosti (u međuvremenu smo postali članicom EU-a), nismo prošlost ostavili povjesničarima, a pravnoj državi i zakonima prepustili da regulira pravila ponašanja, pa onda danas imamo to što imamo, izvlačenje simbola iz ropotarnice NDH režima, mahanje zastavama sa slovom U, uzvikivanje “za dom spremni” i kojekakve druge stvari koje, ukupno uzevši, ipak nisu masovna pojava, ali opterećuju sadašnjost i skreću pozornost s bitnijih problema za državu i njezine stanovnike.
A sve se to lako moglo riješiti još početkom 90-ih, ili bar do kraja 90-ih, skupa s lustracijom koja je izostala pa i to opterećuje zemlju. Moglo se, i trebalo je, pomnije, jasno i precizno, bez “rupa”, sve zakonski regulirati pa nam se danas ne bi događale zlouporabe kompromitirane simbolike i ostavštine propalih totalitarizama, uključujući i onaj NDH-ovski i onaj komunistički.
Međutim, još nešto valja naglasiti. To je da unatoč “rupama” u zakonu i zlouporaba elemenata mračne prošlosti, posve je neprimjereno od pojedinačnih ekscesa stvarati sveopće stanje panike, kao da je sad jedan uzvik “za dom spremni” gotovo nova hrvatska himna i na tom tragu prozivati cijeli hrvatski narod za reviziju prošlosti i povampirenje ustaštva i fašizma.
A to nam redovito rade “komšije” iz Srbije, Vučić, Dačić i Nikolić, devedesetih dokazani četnici u službi velikosrpske ideje Slobodana Miloševića. U tom kolu isforsirane, sračunato podvaljivačke medijske halabuke o nekavoj fašizaciji RH, u kojoj je i pozdrav “za dom spremni” pribijen na stup srama, kao da je riječ o zazivanju samog Sotone, koji sad s tim uzvikom kreće u rehabilitaciju ustaštva, neprimjereno reagiraju i neki hrvatski političari, prije svih Milorad Pupovac. Pritom objede iz Beograda i Pupovčeva prozivanja hrvatska vlast benevolentno tolerira oglašavajući se “oštrim diplomatskim prosvjedima” spram Beograda i nikakvim reakcijama spram Pupovčeve i njemu sličnih retorika.
Drugim riječima, nitko ne spori da ekscesa ima (uostalom, što reći o primjerice Njemačkoj, gdje se također svako malo, i to u mnogo žešćim varijantama, vlast suočava s ekstremnom desnicom), no ekscese treba zakonski procesuirati i sankcionirati (s dorađenim i jasnim zakonom), a ne pojedine slučajeve dramatično tretirati kao začetak epidemije zla koje će od RH stvoriti nekakvu novu NDH. Jer ne radi se (premda bi neki željeli da se radi) o nekakvoj masovnoj pojavi, ne čuje se “za dom spremni” na svakom uglu i na svakom skupu, daleko je od toga da se stvari tako gledaju, radi se, ponavljamo, o ekscesnim situacijama od kojih su mnoge posve benignog značaja i dosega (koncerti Thompsona, Šimunićev pozdrav na Maksimiru…), dok su neki drugi (rijetki, pošteno govoreći), doista neprimjereni, jer se zbivaju na manifestacijama koje bi morale biti pošteđene takve napadne pojavnosti (Knin, proslava Oluje, komemoracije…).
S druge pak strane, simbolika prošlosti i u svojim benignim varijantama, kao i u onima većeg i zlokobnijeg iskaza, upravo je zahvaljući propustima s početaka etabliranja RH kao uređene i uljuđene države (90-e godine) danas dijelom inkorporirana u društveno-političko okruženje te poprima obrise populističke folkloristike, pa čak i subkulturnog fenomena. No, kad se strasti smire i glave ohlade, ponavljamo, nikako ne stoji zaključak da se radi o masovnoj pojavi, nekakvoj fašizaciji Hrvatske, da bi sad cijelo društvo trebalo strahovati od povratka prokazane prošlosti na velika vrata u demokratsku sadašnjost kakva je, sviđalo se to nekom ili ne, današnja Republika Hrvatska.
Sve u svemu, stvarno je više dosta prozivanja za ustaštvo, za povampirenje NDH, za tjeranje straha u kosti od pozdrava “za dom spremni”.
Ili taj pozdrav treba konačno zakonski jasno i odlučno zabraniti ili ne zabraniti (mišljenja su podijeljena), ali mu treba prestati davati širu medijsku pozornost te od muhe praviti slona i zamarati javnost tim i sličnim stvarima koje veliku većinu hrvatskih građana uopće ne zanimaju. Njih zanima posao i pristojna plaća, kako imati standard življenja dostojan čovjeka, ostati u RH, a ne odlaziti u inozemstvo u potragu za kruhom, biti siguran u svojoj zemlji i imati perspektivu ovdje, a ne u Irskoj, Kanadi, Njemačkoj…
Bilo kako god, sve je ponovno kulminiralo i ove godine na proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu nakon što je Marko Perković Thompson, i ne samo on, dobio prekršajnu prijavu zbog pjevanja početka pjesme “Čavoglave”, onako kako je izvodi već 25 godina, a ministar policije Vlaho Orepić, kazao je: “Odgovor trebaju dati povjesničari koji se jasno trebaju odrediti prema pozdravu, kao i pravosuđe. Hrvatska policija će, kao i do sada, postupati u skladu sa zakonom. Upravo zbog kontroverznih tumačenja, držim bitnim da se to jasno u zakonu pozicionira”.
Ostatak teksta pročitajte u Glasu Slavonije.
