‘Kukuriku koalicija’ 12 godina poslije: Gdje su danas njeni predvodnici – SDP i HNS?

Hrvatska je 2011. na parlamentarnim izborima izabrala promjenu. Politički je skrenula ulijevo. Na vlast je nakon 8 godina HDZ-ovog vladanja došla lijeva “Kukuriku koalicija”. Nju je predvodio SDP, a društvo su mu pravili još HNS, IDS i HSU. Bio je to logičan slijed događaja. Velika gospodarska kriza, inflacija, antivladini prosvjedi i korupcijske afere vladajućeg HDZ-a. Ipak, bez obzira na veliku podršku birača i povijesnu priliku za provođenjem reformi, “Kukuriku koalicija” za vrijeme svojeg mandata (2011.-2015.) nije ni izbliza ispunila očekivanja građana. Zbog toga je već na sljedećim izborima,  2015. bila kažnjena. Vraćena u oporbu. A glavne sastavnice koalicije, ponajviše SDP i HNS, do danas se u političkom smislu nisu oporavile.

Parlamentarni izbori 2011.

Dolazak na vlast “Kukuriku koalicije” 2011. nije bio nikakvo iznenađenje. Sve predizborne ankete upućivale su na takav scenarij. HDZ tada, pritisnut korupcijskim aferama i ekonomskom krizom, kao i sve većim buntom građana, nije SDP-u i njegovoj “Kukuriku koaliciji” predstavljao ozbiljnog takmaca. To su potvrdili i rezultati izbora. “Kukuriku koalicija” osvojila je apsolutnu većinu svih zastupnika u Hrvatskom saboru – 80 zastupnika. HDZ je s nekoliko manjih partnera osvojio tek njih 47. Uvjerljiva je to bila pobjeda ljevice, koja se tada, nakon 8 godina, vratila na vlast.

Što je sve obećala ‘Kukuriku koalicija’ s Planom 21, a nije ispunila?

SDP i njegova “Kukuriku koalicija” došli su na vlast na krilima svojeg “Plana 21” – predizbornog programa od kojeg su građani imali (nerealno) visoka očekivanja. Najveći dio njihovih predizbornih obećanja ostao je neispunjen. Korupcija se nije smanjila. Hrvatska se nije oporavila od ekonomske krize (za razliku od ostatka EU). A građani nisu osjetili rast standarda.

Glavni su to razlozi, uz ideološko “ljevičarenje”, zbog kojeg su stranke “Kukuriku koalicije” na izborima 2015. vlast zamijenile opozicijom. Od tada do danas SDP, HNS, IDS i HSU nisu se politički oporavili. Izgubili su (neki više, a neki manje) nekadašnju potporu birača, doživjeli unutarstranačke raskole, a neki su ostavili svoj dotadašnji lijevi kurs te participiraju u desnim, HDZ-ovim Vladama.

SDP – unutarstranački sukobi bez kraja i konca

Unutarstranački sukobi nisu dramatična pojava. Dapače, oni su normalne pojave u stranačkom životu. Iz njih stranke često izlaze jače i homogenije nego prije. Izuzetak su višegodišnji unutarstranački obračuni, koji imaju suprotan učinak – djeluju negativno po stranku. Rezultat dugih i opetovanih unutarstranačkih sukoba je osipanje članstva, slabljenje stranačke infrastrukture te gubitak ugleda i pad popularnosti stranke. Upravo je takva sudbina zadesila Socijaldemokratsku partiju Hrvatske (SDP).

Unutarstranački sukobi u SDP-u, premda najizraženiji nakon 2016., datiraju još od smrti prvog predsjednika stranke Ivice Račana 2007. godine. Tada je u sukobu struja prevladalo novo lice – Zoran Milanović. On je autoritativnim načinom vodio stranku sve do izbornog poraza 2016., obračunavajući se tijekom gotovo 10 godina na brutalan način sa svojom unutarstranačkom opozicijom: marginaliziravši  Željku Antunović i Tonina Piculu, izbacivši  Milana Bandića i Slavka Linića…

SDP nakon Milanovića 

Nakon dva uzastopna izborna poraza kormilo SDP-a 2016. godine napušta Zoran Milanović. Za upražnjeno mjesto borilo se čak sedam kandidata, a najuspješniji je bio Davor Bernardić. On je stranci obećao više unutarnje demokratičnosti i politički zaokret ulijevo. Od početka je bilo vidljivo kako Bernardić nije dorastao funkciji predsjednika najjače lijeve stranke u RH. Na to su tijekom cijeloga njegova mandata na stranačkim tijelima, upućivanjem pisama te medijskim istupima, upozoravali njegovi stranački “drugovi”.

Najglasniji u kritikama bili su Peđa Grbin, Siniša Hajdaš Dončić, Mihael Zmajlović i Vedran Babić, koje je Bernardić u jednom trenutku i suspendirao, dok je Miranda Mrsića izbacio iz stranke. Takva razjedinjena stranka, s nepopularnim i medijski ismijavanim predsjednikom Bernardićem, na izborima 2020. nije imala šanse. Uvjerljivo ju je pobijedio Plenkovićev HDZ ,koji s lakoćom formirao Vladu.

Izborni poraz presudio je Bernardiću, koji se povukao s mjesta predsjednika stranke. Na unutarstranačkim izborima najbolje prolazi glasni Bernardićev kritičar Peđa Grbin ,koji u drugom krugu izbora pobjeđuje Željka Kolara. Grbin, kao i nekoliko godina prije njega Bernardić, pokušava stabilizirati i podići stranku. To mu do danas ne uspijeva, a glavni su razlozi  tomu Grbinova medijska neprepoznatljivost te ponovni unutarstranački raskoli.

Najveći od njih zbio se 2021. kad je dio “bernardićevaca” izbačen, a dio je samovoljno izašao iz stranke. Otpadnici su osnovali vlastiti saborski klub (najbrojniji oporbeni) te potom stranku Socijaldemokrati. Ni nakon toga u SDP -u nema mira. Dokaz su tomu nedavne prepirke na tijelima stranke o tome bi li Peđa Grbin trebao biti njihov “kandidat za premijera”.

Povratak Bernardića: Osnovana stranka Socijaldemokrati

Sve ove nedaće SDP su tijekom godina srozale na za njih niskih 12-15 % potpore birača u anketama. Taj postotak, a imajući u vidu i novu konkurenciju na ljevici – Možemo!, koji odbijaju suradnju sa SDP-om, mogao bi dovesti do najlošijega izbornog rezultata SDP-a od 2000. godine. Izvjesni će izborni poraz zasigurno u političkom smislu “doći glave” Peđi Grbinu. Novi će se tada predsjednik stranke naći pred starim zadatkom – stabilizacije stranke i podizanja političkog rejtinga…

HNS – od najvećih neprijatelja do partnera HDZ-u

Druga najjača stranka svojedobne “Kukuriku koalicije” Hrvatska narodna stranka (HNS) proteklih je godina prošla vrtložno razdoblje. Godinama je bio SDP-ov najvjerniji politički partner, a danas participiraju u HDZ-ovoj Vladi. Najzaslužniji za takav politički “salto mortale” je Ivan Vrdoljak, predsjednik HNS-a od 2016. do 2020. On je 2017. u dogovoru s Plenkovićem, koji je netom istjerao Most iz Vlade, pretrčao iz oporbe u vlast.

Školski je to primjer izigravanja volje birača, koje se HNS-u u političkom smislu obilo o glavu. Ova nekad jaka i ugledna lijevo-liberalna opcija s pravom je u javnosti, ali i među političkim akterima, nazivana “žetončićem”. Pogrdan je to naziv za političare ili stranke koji sumnjivim političkim dogovorima iznevjere svoje proklamirane politike i očekivanja birača. Osim gubitka ugleda u javnosti i javnog sramoćenja, HNS se zbog pretrčavanja u HDZ-ovu Vladu i raskolio. Anka Mrak Taritaš i Vesna Pusić zajedno s nekolicinom saborskih zastupnika izašle su iz HNS-a i osnovale novu stranku – Glas.

Vrdoljak o velikoj koaliciji: ‘Ako HNS može odraditi s demokršćanima svoje programe, onda sigurno mogu i socijaldemokrati’

Taj raskol značio je i kraj jakog HNS-a, koji od tada politički životari bez jasne vizije i perspektive budućeg razvoja. Na životu ga nakon izbora 2024. – čini se – može zadržati samo dobra volja Andreja Plenkovića, koji bi ga, u skladu s vlastitom centrističkom politikom, ali i zbog starih zasluga, mogao pozvati u predizbornu koaliciju.