U Studiju 4 na HTV-u gostovao je slovenski publicist i istraživač komunističkih zločina Roman Leljak na temu skorašnje presude na suđenju u Muenchenu.
2006. godine u Sloveniji je donesen zakon da je otvorena sva arhivska građa koja je nastala do 17. svibnja 1990. godine i do tada je sve otvoreno za javnost.
Štite se samo neki osobni podaci, Leljak je kao istraživač dobio posebnu dozvolu arhivske komisije Republike Slovenije po kojoj mi se dozvoljava uvid u kompletnu arhivsku građu. Na taj način omogućeno mu je da u potpunosti sagleda sve što je ostalo od građe SDS-a Slovenije i Jugoslavije.
“Pritom moram reći da je 89. i 90. godine kao i u Hrvatskoj došlo do uništavanja te dokumentacije, tako da je uništeno skoro 90 posto sve građe koja se tiče tzv. unutarnjeg neprijatelja, 50 posto koje je Udba radila prema slovenskom iseljeništvu i ostalo je oko 70 posto građe koja je Udba radila prema obavještajnim službama. Tih 50 posto omogućava da danas izvlačimo, veoma teško, ali u kombinaciji s drugim metodama”, rekao je Leljak.
Na temu suđenja u Muenchenu istaknuo je kako je prije svega u slučaju Đureković sudjelovao u djelu kada je predstavljao dokumente, zakone i uputstva koje je ta služba koristila za svoj rad.
“Posebice za rad u inozemstvu, prema grupi A, grupa koja je bila formulirana krajem sedamdesetih godina za likvidacije u inozemstvu. Pravni aspekt tog slučaja s kojim sam pokušavao pomoći sudu da donese odluku na temelju propisa koje je Udba imala iz kojih se vidi da je upotrebljavala metode i sredstva poput otmica i ubojstava”, dodao je.
Na upit je li mu se prijetilo, rekao je sigurno.
“Sigurno, posao kojim se bavim znači da sam mnogima trn u petama, a ne samo bivšim članovima SDS-a nego i mnogim bivšim dužnosnicima koji su tada bili u Savezu komunista. Svi oni žele, a znamo i zašto, da se ta građa ne iznese van, ali odlučio sam da je istina važnija od svih stvari koje su se dogodile, da će ta istina pomoći hrvatskom i slovenskom narodu da idemo u zajedničku ili neku budućnost. Moj motiv je to što kod ljudi još uvijek osjećam grozan strah od stvari koje su se nekada dogodile. Ljude je još strah pričati o tome što se dogodilo. Kada pobijedimo taj strah, bit će nam lakše”, naglasio je.
“Lustracija koja nije bila izvedena – taj danak plaćamo dan danas. ’87/’88. godine Udba se transformirala, uništila je sve dokumente, a njihovi vidni članovi postali su glavni u privredi, a i u tzv. novim strankama. Npr. Jugobanka koja se raspala, u Sloveniji je formirana Abanka, prvi predsjednik banke bio je Albin Hojnik, operativac Udbe u Mariboru, prvi predsjednik Banke Celje bio je Skok Martin koji je bio operativac Udbe u Celju, isto i s Ljubljanskom bankom i drugima. Sva veća poduzeća preuzeli su bivši udbaši. Oni su se pripremili i kad su shvatili da ’90. godine lustracije neće biti, da će moći nastaviti sa svojim radom, mogućnost je bila stvorena, danas stvaraju tajkune i vode zemlju”, pojasnio je Leljak.
Leljak je istraživao slučaj Stjepana Crnogorca koji je otet 1972., zatim je i ubijen.
“U slovenskom državnom arhivu krajem prošle godine otkrio sam jedan pozamašni dosje Stjepana Crnogorca. Radi se o Hrvatu rođenom u Grudama. Njegova obitelj živi u Makarskoj. On je tada, 70-ih godina, otišao iz Hrvatske u Salzburg kao student teologije. Tamo je studirao sve do ’72. godine. ’72. godine dogodilo se da je jugoslavenska Udba dobila podatak da je i on član Hrvatskog revolucionarnog bratstva, zato je u Beogradu donesena odluka da ga se otme, dovede u tadašnju Jugoslaviju, Sloveniju, tamo sasluša i poslije toga je bio likvidiran”, pojasnio je Leljak.
“Likvidacija se dogodila na području Slovenije između 17. i 21. srpnja ’72. godine, a otet je 3. srpnja u ranojutarnjim satima u 9 ujutro. Otet je od strane jugoslavenske Udbe, slovenska Udba je u Salzburg poslala devet operativaca i suradnika, među njima i jedan suradnik austrijski državljanin. Tog su jutra obučeni u austrijske policijske uniforme ušli u njegov stan, predstavili se kao austrijski policajci i naredili da s njima ide u policijsku stanicu. U autu su mu dali injekciju, zaspao je i tajno su ga odveli u Sloveniju”, rekao je.
Objasnio je kako ga je obitelj tražila 42 godine, nitko nije znao gdje je, govorilo se da je likvidiran u Austriji, da je otišao u nepoznatom pravcu, Udba je govorila da su ga poslali u Ameriku i slično.
“2007. godine na zahtjev njegove sestre, časne sestre Bernardine Crnogorac, ona je uputila zahtjev hrvatskoj Vladi, slučaj je preuzeo gospodin Karamarko koji je vodio hrvatsku tajnu službu. Istražio je taj slučaj. Tada je na četiri stranice gospođi Bernardini odgovorio da hrvatska Udba nije bila uključena u nadzor Stjepana Crnogorca, da se iz dokumenata tajne službe Hrvatske ne vidi da bi bio doveden u Hrvatsku ili da su s njim ovdje vršeni bilo kakvi razgovori, ali da se iz drugih akata vidi da je na njemu radila slovenska Udba”, zaključio je.
