Lozo: ‘Srbi su, kao četnici i partizani, počinili genocid nad Hrvatima, a onda izmislili hrvatski genocid nad Srbima’

Foto: Stjepan Lozo, croative.net

Povjesničar iz Splita Stjepan Lozo autor je povjesničarskoga bestsellera „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima -projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ -knjige za koju se može slobodno reći da ju je Hrvatska čekala 30 godina. Ona iz temelja ruši jugosrpsku historiografiju zasnovanu na dominantnoj tezi o povijesnome grijehu hrvatskoga naroda i hrvatske države. Lozo je na knjizi radio 15-ak godina, a pisao ju je u zadnjih tri ili četiri. Dokumentirano dokazuje sve, što tvrdi. Istinu koju su izvrnuli Srbi on sada postavlja na noge. Knjiga je već izazvala lavinu reakcija u Hrvatskoj, a u stanje šoka bacila je apologete jugo-srpske historiografije, piše Hrvatski tjednik, koji donosi razgovor sa Stjepanom Lozom.

Razgovor je vodio Ivica Marijačić, a mi iz njega izdvajamo neke dijelove.

HT: Prošle godine objavili ste knjigu „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima, projekt Homogena Srbija 1941. godine“ koja je sada doživjela treće izdanje. Knjiga je u Hrvatskoj i bez posebne marketinške potpore postala pravi hit, povjesničarska uspješnica, premda je vrlo opsežna i skupa. Gospodine Lozo, prvo kako tumačite takav uspjeh, drugo, što Vam je bila polazišna misao, ideja vodilja za pisanje ovakve knjige i treće, što ste sve kao istraživač i povjesničar morali proći da ju dovršite?

> Povjesničar Stjepan Lozo: ‘SPC izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima’

Stjepan Lozo: Knjiga je apsolutno neočekivana kako za Hrvate koji su u ovim pitanjima već pali u tamu zaborava o sebi samima, a još i više za velikosrpsku družinu koja je na neki način odavno otupjela od silovanja. Knjiga liječi, ona je trava na ljutu hrvatsku ranu, skida luđačku košulju sa zdrave osobe. O okolnostima i vremenu u kojemu se pojavila, a onda i o njoj samoj, ponešto govori i činjenica da su mi ju neki poznanici u početku sa strahom vraćali nakon prvoga čitanja, usplahireni već i time što su ju uopće držali u rukama. U pisanje ove knjige ušao sam zbog osjećaja obveze koju imam po pozivu i zanatu povjesničara.

Želio sam napisati povijest „onako kako je to zaista bilo“. A onda, osjećao sam i čežnju tih naših ljudi stradalih u pokolju naroda, čuo sam njihov zov za pravdom, stotina tisuća ljudi, vidio sam te ljude kako s uzdignutim rukama i pogledom vapiju pred vratima nebeskoga dvora. Da bi čovjek mogao napisati ovakvu knjigu, valjda najprije mora doći u ozbiljne godine. Trebate proći nekoliko duljih povijesnih valova, velikih društvenih pomaka, sudjelovati u njima barem kao promatrač, ili po mogućnosti kao akter, kako biste imali osjećaj što je to povijesno događanje, makar u kratkom isječku. Svaka povijesna materija jednom je bila događanje živih ljudi.

Pored životnoga iskustva autor mora imati odgovarajuće školovanje, nužno tjelesno zdravlje, intelektualni kapacitet, želju da tako nešto načini i konačno materijalne mogućnosti da projekt iznese. Ipak, bilo je teško i ponekad mi se činilo da nemam snage za dalje, da odustajem, predajem se. No dizao sam se i nastavljao pod pritiscima i teretima s raznih strana. I sada osjećam neki unutarnji mir, ispunjenje.

HT: Kako se dovršetak knjige i rastuća popularnost i potražnja odrazila na vaš privatni i profesionalni život i posao?

Stjepan Lozo: Nema kod mene nekih naročitih promjena, nije ih ni u drukčijim okolnostima bilo. Pitanje popularnosti zanimljivo je, no važnija mi je ispravnost. Mnogo radim i skromno živim. Dobro kažete da je knjiga skupa za kupnju, no vjerujte mi da je skupa i u izradi, a gotovo sve troškove morao sam zatvarati sam. Autoru i inače ostane jako malo od izdavanja knjige, a kad sve zbrojim i oduzmem, u boljem slučaju mogu očekivati neku skromnu zaradu. Golemo slobodno vrijeme koje sam uložio tijekom mnogih godina, neizbrojive satnice, to ne ću ni spominjati. No ja nisam ni radio ovu knjigu zbog zarade. Vidim kako u Srbiji ocjenjuju da iza moje knjige stoji „hrvatska država“. Kamo sreće i za mene i za hrvatsku državu da je tako, no ja bih prije rekao da je ova knjiga nastala usprkos državi koja je u vremenu njezina nastanka bila samo imenom hrvatska.

HT: S kojim bitnim činjenicama dokazujete da Hrvati nisu počinili genocid nad Srbima, da je riječ o kleveti velikosrpske propagande?

Stjepan Lozo: Na pitanju zločina koje je hrvatska strana počinila prema Srbima težiš-no se zadržavam na razdoblju do ljeta 1941. godine do srpske oružane pobune i plasmana „Valerijanova memoranduma“. Neoborivo dokazujem da je optužba Hrvata za genocid nad Srbima propaganda, svjesno plasirana laž. Svaki, dakle, daljnji govor Srba o zločinima hrvatske strane prema njima nakon lipnja 1941. godine, zahtijeva dodatni oprez.

Tako, „Valerijanov memorandum“ Srpske pravoslavne crkve tvrdi da je u NDH do kraja lipnja pobijeno 100.000 Srba, no ja dokazujem daje taj broj stotinu puta manji, zapravo je upitno iznosi li i jedan posto od iznesen oca. Krajem srpnja broj Srba navodno pobijenih u NDH podigli su na 180.000, a u rujnu već na 350.000 tisuća i kasnije ga na isti način dalje drastično podizali. Kada se, međutim, načini uvid u slučajeve zločina koji se navode bilo gdje, primjerice, u južnom dijelu NDH, onda se vide relacije stvarnoga stanja. Ondje gdje je srpska propaganda dignula najveću galamu, kao što je slučaj kotara Imotski, nemate do početka srpske oružane pobune 24. lipnja 1941. godine, nijednog ubijenog Srbina, nemate ga ni u jednom gradu na obalnom pojasu, nema takvoga slučaja ni u Metkoviću, Sinju, čitavoj zapadnoj Hercegovini, a gotovo sigurno nema ni jedan stradali Srbin ni u Duvnu, Livnu, Glamoč u i Drvaru.

Da nema masovnoga progona Srba, svjedoče i sami Srbi u i tom vremenu, primjerice dobro obaviješteni i istaknuti četnici Miloš Sekulić i Dobroslav Jevđević. S druge strane, u istom tom vremenu do kraja lipnja I 1941. godine Srbi su počinili brojne zločine nad potpuno nedužnim Hrvatima i pobile ukupno više stotina Hrvata na raznim stranama u NDH. No, također, posve je jasno da se i drugi mit na kojem počiva optužba za genocid na Srbima, a to je Jasenovac, pokazuje prije kao patološka laž nego kao pretjerana propaganda.

> Odgovor Stjepana Loze Hrvoju Klasiću i Damiru Piliću: ‘Sramota kakvi pojedinci predaju na Filozofskom fakultetu i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara’

HT: S kojim bitnim činjenicama dokazujete da Srbi jesu nad Hrvatima počinili genocid ili ga planirali?

Stjepan Lozo: O oblikovanju i postojanju ideologije genocida nad Hrvatima u knjizi donosim mnoštvo dokaza i dokumenata i to je pitanje u osnovi razriješeno, uspješno rekonstruirano i neoborivo dokazano. Štoviše, u knjizi dokazujem rad na izvršenju velikosrpskog genocida nad Hrvatima u četničkoj fazi te u dovoljnoj mjeri dokazujem i izvršenje toga genocida u partizanskoj fazi. U četničkoj fazi posebno teško su stradali Hrvati na pravcu srpskoga prodora na Jadran, znači u Hercegovini, Dalmaciji i Lici. Zločini su po opsegu masovni, a po izvedbi stravični.

Genocidni zločini koje su nad Hrvatima izvršavali četnici bili su promišljeni u psihološkim posljedicama, duhovno usmjereni, dijabolični, okultni, a izvan je sumnje da ih je jednim dijelom strateški birao, te u njihovoj poruci i posljedicama planirao i Stevan Moljević. Posebno treba istaknuti da u najtežim masakrima nisu samo sudjelovali popovi Srpske pravoslavne crkve već su ih i predvodili. Propagandno ih je pokrivao, kontrolirao štetu i eksploatirao’ i hrvatski izrod Đuro Vilović, to bi trebalo biti izvan sumnje, jer je radio u propagandi na vrhu četničkoga pokreta najprije u Splitu, a potom i u samom stožeru Draže Mihailovića. Vojno ih je mogla dizajnirati bilo koja skupina upućenih oficira, pri čemu je nedvojbeno da je Mihailović to pregledavao i odobravao.

Zločine nad Hrvatima četnici su izvodili i otvoreno kao bradati četnici pod crnom zastavom s lubanjom i kostima, ali i kamuflirajući se u talijanske, njemačke i britanske odore, a u partizanske se i nisu morali kamuflirati. Zločin genocida u dominantno partizanskoj fazi 1944. – 1945. u dovoljnoj mjeri označujem, sondiram neke masovne zločine kao egzemplar i to treba dalje odraditi u zasebnim monografijama. Hrvati najprije sebi moraju osvijestiti značenje toga događaja, s ozbiljnim pristupom i potrebnim pijetetom, kako bi ga mogli iskomunicirati i drugima, jer se to tiče svih ljudi. Velikosrpski je zločin problem koji se tiče čitavoga čovječanstva.

HT: Ima li kontinuiteta u pobunama Srba od početka do kraja 20. stoljeća (uključujući pobunu 1991. godine)?

Stjepan Lozo: Postoji veći broj uvjerljivih pokazatelja koji govore da su Srbi i novu oružanu agresiju na Hrvate započetu 1991. godine vodili po projektu „Homogena Srbija“. On je očevidno na neki način plasiran u vojnu i političku praksu. Srbi su u Hrvatskoj i 1990. godine, iako ih apsolutno nitko nije progonio, ni jedan jedini Srbin nije ubijen, podigli oružanu pobunu 17. kolovoza 1990. godine. Pri tome su istodobno optuživali Hrvate za „povampirenje ustaštva“ i početak novoga genocida nad Srbima što nije imalo ama baš nikakve veze sa stvarnošću.

Ne smijemo ni u kom slučaju pristati na to da bismo to nekom dokazivali. Tu mi moramo biti proaktivni. Tomu je svjedok čitava nacija i svi suvremeni mediji. No, izravno suprotno, u toj su pobuni Srbi odmah započeli etničko čišćenje Hrvata. Tu se paralele s 1941. godine gotovo frapantno poklapaju i o kontinuitetu velikosrpskoga protuhrvatskog zločina nema nikakve dvojbe. Konkluzijom jednostavnih premisa, dakle, možemo zaključiti da nije velikosrpskim snagama 1941. godine bila neprihvatljiva hrvatska država zbog toga što je NDH, već im je NDH bile neprihvatljiva zbog toga što je hrvatska država. Potpuno isto vrijedi i za Republiku Hrvatsku, a ni najmanje ne dvojim i da isto misle i za Bosnu i Hercegovinu.

Ni jednu minutu se ne treba zadržavati na NDH

HT: Kako kao istraživač i povjesničar nakon svih spoznaja možete danas definirati NDH i ustaški pokret?

Stjepan Lozo: Nije to moguće baš tako reći. Hrvatima bih predložio mudrost galilejskoga Učitelja koji je kao svjesni pripadnik podložnoga naroda podučio: „Caru carevo, a Bogu Božje“. Država je država, a narod je narod. Neovisna država nije pravo koje nužno pripada nekom narodu. On mora biti dovoljno snažan daju ostvari, no postoji mogućnost i da mu je „car“ dodijeli. Također želim ukazati kako neovisnost države nije neka apsolutna vijednota. Vrjednota je sloboda naroda po kojoj suvereno može odlučivati.

Suvereni narod može živjeti i u državi koja je u nekom savezu, ali je važno da on svojom suverenom odlukom može iz toga saveza istupiti. Uglavnom, Hrvati su, kako se pokazalo, imali duhovne i materijalne snage te pravne kulture i ratničke vještine i odanosti da osvoje pravo na svoju neovisnu državu. Vidimo danas kako Katalonci nemaju snage ostvariti neovisnu državu, a „car“ im ju ne da. Nemaju je ni Baski, primjerice, pa ma kako star i samosvjestan narod bili. S druge strane, Škoti su imali prigodu ponovno ostvariti neovisnu državu, London I im je to dopustio, no na nedavnom referendumu svojom su slobodnom voljom kao suveren narod odlučili da ostaju u Velikoj Britaniji. Ali pitao bih ih ja kako bi odlučili da su živjeli sa Srbima u Jugoslaviji, da se malo našalimo. Dakle Hrvati nisu htjeli ostati u takvoj zajednici, Jugoslaviji, i sile koje su pomogle stvaranje NDH izgubile su rat. E, sad, neovisno o :omu što je život NDH bio obilježen Dravom katastrofom u unutarnjem životu, ako bih davao savjete političkim govorom, onda mogu reći kako ne vidim ni jednoga razloga da se Hrvati politički zadržavaju na NDH i jedne jedine minute. Ono što je konceptualno iznijela NDH kao jedan povijesni pečat, to je obrana hrvatske granice na Drini i ravnopravno uključivanje katolika, muslimana i pravoslavaca u hrvatsku nacionalnu zajednicu i to se održalo kao izazov do danas, no to je neko drugo pitanje koje ne bi trebalo nužno vezivati uz NDH.

HT: Nakon vašeg intervjua u Slobodnoj Dalmaciji svom silinom na Vas se, ali s gotovo nikakvom argumentacijom, obrušio povjesničar Hrvoje Klasić. Ukratko nam recite tko je zapravo Hrvoje Klasić?

Stjepan Lozo: Pa to svatko vidi tko je Klasić. On je politikantski klaun koji misli da istupa po nalogu i potrebama onih koji tobože žele obnovu Jugoslavije. No obnova nacionalno poštene Jugoslavije više nije ni najmanje izgledna, ali zato postoje snage koje imaju dovoljno htijenja i moći da nastave rad na Velikoj Srbiji. Tako on jugoslavenski valcer pleše na četničkom podiju, no mislim da on to ne može shvatiti. U stručnom smislu njegov opus o Drugom svjetskom ratu, o čemu se učestalo oglašava i docira u javnosti, gotovo uopće ne postoji, a o ostatku opusa neću govoriti, to svatko lako može provjeriti. U polemičkom napadu na mene, na velikom novinskom prostoru, dovoljno je rekao o svojoj stručnosti i osobnom moralu. Ušao mi je u ring i ja sam to cijenio, znao sam da ga pripremaju. Bio je ispod svake razine. Grubo me je vrijeđao pred najširom javnošću i pristao je na krajnje neumjesne uvrede novinara prema meni. Nasrnuo je plitkim udarcima i skakutanjima kao skakavac bez ma i najmanje težine argumenata, pri čemu je iznosio mnoge posvema netočne tvrdnje i pokazao skandalozno neznanje općih mjesta suvremene hrvatske povijesti te osramotio sebe, ako je to njemu uopće bitno, i Filozofski fakultet na kojemu predaje baš Suvremenu hrvatsku povijest. Prisilio me na odgovor koji onda njegova politička bratija nije htjela objaviti u istim novinama kao ravnopravnu utakmicu. No objavili su ga čitani portali i ljudi su to pročitali. I on i oni koji ga drže takvoga tu gdje jest, trebali bi izvući pouke.

HT: Devedesetih smo izborili samostalnu državu, platili strašnu cijenu, ali danas se Čini da se nismo oslobodili ni Jugoslavije ni komunizma?

Stjepan Lozo: Pa što vam na to reći? Ako vidite nešto dlakavo čovjekoliko kako sjedi na grani, maše repom i jede bananu, onda je gotovo sigurno da se radi o majmunu. Ako vidite da nešto stvaraju Mesić, Manolić, Boljkovac, Bilandžić, Perković, Degoricija i mnogi drugi iz vodstva HDZ-a i njegova kruga, onda je gotovo sigurno da oni, u boljem slučaju, stvaraju nešto komunističko i jugoslavensko. Od početka je to dovoljno jasno svakom čovjeku zdravoga razuma i moralnoga integriteta, pa odavno nema mjesta za zgražanje i čuđenja u tom smislu. Kako su došli na vlast, to je drugo pitanje. Takvi su ljudi, ne svi jednako, sabotirali ne samo stvaranje hrvatske države na optimalan način i na dobrobit običnih ljudi, već i hrvatsku obranu od srpske agresije i rat za neovisnost.

Ta i takva galerija likova u ratu je omogućila pljačku države i naroda te proizvodila depoe propagandnih kompromitirajućih materijala za naknadna mučenja Hrvata i kompromitaciju postojanja hrvatske države. Ukrali su Hrvatima ne samo novac nego i dušu i povijest. Gurnuli su hrvatske nacionaliste i demokrate i ukrali im povijesni trenutak kada je prolazio Kairos. Bez naročitoga rizika mogu reći kako je hrvatska državna neovisnost nastala usprkos takvu hrvatskom vodstvu, a ne njegovom zaslugom. Hrvatska država nastala je snagom hrvatskih nacionalista i demokrata, aristokrata duha kojih nije bio mali broj stasao pod hegemonijom, i upornim ratovanjem tijekom povijesti, a 1990. godine bio je povoljan povijesni trenutak i nastanak neovisne hrvatske države jednostavno nije bilo moguće spriječiti. Na uporni hrvatski otpor, silne žrtve u mirnoj Europi i borbu na život i smrt s velikosrpskim zločincima 1991. godine s odobravanjem pa i divljenjem reagirali su i oni mali i oni snažni hrvatski prijatelji u međunarodnoj zajednici.

Velik je Vukovar i velika je svaka žrtva hrvatskoga čovjeka, svaki razoreni dom. Zbog izdaje i sabotaže u ratu platili smo goleme žrtve u životima i razorenoj domovini, koje ionako u nekoj mjeri nismo mogli izbjeći pa ih možemo i moramo i prihvatiti, a zbog ugradnje onih koji preziru Hrvate, čak i jedva prikrivenih četnika u državne i društvene strukture, izgubili smo milijim ljudi u miru do danas. I taj se gubitak nastavlja te želim ukazati na njegovo djelomično podrijetlo. Hrvatski je narod propustio provesti povijesno čišćenje 1990. godine i još nije došao do svoje slobode u onom formatu koji nominalno ima.

Sad plačimo i čekajmo na obalama babilonskim. Tuđman je kasno progledao, a njegova spoznaja može se sažeti u antologijskim riječima očajnoga čovjeka kojima se opravdao: „Izdajnik jedan, ciganin jedan”. Uskoro nakon toga je i otišao, no ni tada nije učinio ono što je morao, ali tada već vjerojatno nije ni mogao.

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik