Lyliane Fournier još uvijek čeka pronalazak posmrtnih ostataka svojega sina – Jean-Michela Nicoliera, francuskoga dragovoljca hrvatskoga obrambenoga Domovinskoga rata koji je ubijen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. Čeka već dugih 30 godina, kao i tolike druge naše obitelji koje su još uvijek u potrazi za svojim najmilijima. U ovim tužnim danima studenoga, kada se posebno prisjećamo žrtve Vukovara i Škabrnje, ali i cijeloga Domovinskoga rata, naših ubijenih i nestalih branitelja i civila, iz HKV-a razgovarali su s majkom ubijenoga mladića koji je postao jednim od simbola vukovarske hrabrosti i mučeništva.
Poštovana gospođo Fournier, hvala Vam što ste pristali podijeliti svoje osjećaje i prisjetiti se bolnih i tužnih događaja koji su nedvojbeno Vama i cijeloj Vašoj obitelji promijenili život zauvijek.
Da, nikada nisam ni sanjala da ću se naći u ovoj situaciji. Ali kako izreka kaže, „Čovjek snuje, a Bog određuje“. Moja obitelj i ja dobili smo za nas težak križ, s kojim se nosimo uz Božju pomoć kako umijemo i znamo posljednjih dugih 30 godina.
Prije 10 godina došla sam živjeti u Hrvatsku, bliže kostima svojega sina, u nadi da ću tako mjerodavne institucije češće moći podsjećati da postojim, da sam tu, i da još čekam zajedno s drugih 1857 obitelji pronalazak naših nestalih. Sve te obitelji imaju iste priče koje još nisu završene.
Kako komentirate tijek istraga u ovih 30 godina? Je li bilo boljih i lošijih razdoblja?
Iako se ja nikad nisam bavila politikom, a pogotovo mi je zbog jezične barijere ovu hrvatsku otežano pratiti, sigurno je da su istrage, htjeli mi to ili ne htjeli, povezane s političkim događajima. Tako su se onda istrage, vjerujem, i odvijale.
U početku sam vjerovala da ću ipak pronaći svoje dijete negdje živo, u nekom logoru, i tako sam živjela u nadi i iščekivanju. Kako je vrijeme sve više prolazilo, tako sam postupno počela gubiti nadu da ću ga pronaći živoga. Suočavanje s gubitkom djeteta koji vam još nitko ne može ni sigurno potvrditi, strašna je bol. Uz potpuni osjećaj nemoći osluškivala sam svaku informaciju koja bi mi mogla pomoći. Sada, nakon 30 godina, kada sam već pri kraju svojega života, pitam se hoću li morati umrijeti a da ne nađem svojega Jean-Michela i dostojanstveno ga pokopam.
“Nakon rata uslijedilo je izjednačavanje žrtve i agresora, marginaliziranje branitelja”
Koje su Vam se situacije najviše urezale u sjećanja u posljednjih 30 godina?
U ovih 30 godina svjedočila sam mnogim nevjerojatnim događajima. Bešćutno ubijanje civila i branitelja bez suda, a naočigled cijele međunarodne zajednice, i to u 20. stoljeću! Nakon rata uslijedilo je izjednačavanje žrtve i agresora, marginaliziranje branitelja, presuda u Haagu za Ovčaru kada su glavni protagonisti bili oslobođeni!
Europa je prešutno odobrila elemente genocida izvršene na prostorima Hrvatske, što joj zaista ne služi na čast. Kako je Međunarodnomu Crvenomu križu i Europskoj misiji promaknulo 6 autobusa ranjenika iz Vukovarske bolnice po koje su oni i došli nakon što je pao grad Vukovar? I kako je moguće da do dana današnjega zločinci nisu kažnjeni? No, nakon svega, više me ništa ne čudi.
Kada ste se najviše ponadali da bi Vaš sin ipak mogao biti pronađen?
Dok Hrvatska nije još bila članicom EU-a, dok su se izjednačavali žrtva i agresor, i dok se nisu završili procesi u Haagu, pogotovo s vašim generalima, političke su okolnosti bile takve da se nisam puno nadala pronalasku svojega sina.
Isto tako mogu reći da kada je general Medved postao ministrom hrvatskih branitelja, da sam se tada ponadala da će se stvari pokrenuti, pa čak i promijeniti, jer su mi mnogi Jean-Michelovi suborci i hrvatski prijatelji svjedočili da je on taj pravi čovjek na pravom mjestu. Da je on jedan od njih koji je bio ratnih godina spreman položiti život na oltar domovine. Da posjeduje svu potrebnu empatiju i ima razumijevanja za stradalnike Domovinskoga rata.
Također sam se nadala da će hrvatskim braniteljima biti vraćeno dostojanstvo i poštovanje kakvo uobičajeno branitelji imaju drugdje u svijetu. Koliko je meni poznato, Ministarstvo hrvatskih branitelja uložilo je mnogo napora u prethodnom razdoblju, ali očigledno se opet politika upetljala pa rezultati nisu zadovoljavajući i nešto treba promijeniti.
Kako gledate na današnje odnose između Srbije i Hrvatske?
Nikako! Kako je moguće uopće surađivati s nedavnim neprijateljem i agresorom ako elementarni problemi nisu riješeni, bez isprike i uz negiranje okupacije, odnosno elementarnih činjenica?!
Sudjelovanje SDSS-a i g. Pupovca u Vladi RH, gdje oni kao manjina rješavaju krucijalne i strateške probleme za hrvatsku državu, smatram skandaloznim. Rješenje pitanja nestalih, prema mojemu mišljenju, minimum je civilizacijske razine koju bi se trebalo očekivati od svake zemlje. A oni bacaju vijenac za poginule agresore u Vukovaru 17. listopada, i nikom ništa! I to sve prolazi, kao da je to normalno. Ono što očekujem od svake pa onda i od ove hrvatske vlade jest da pronađe posmrtne ostatke naših sinova.
Upoznata sam s činjenicom da se provode izvidi i vode istrage na terenu, ali dok Srbija ne da arhive iz Beograda, ne mislim da se mogu naći nestali. Prema mojemu mišljenju, Srbiju se ne bi trebalo ni zvati, a kamoli prihvatiti u zajednicu europskih naroda sve dok ne ispuni elementarne uvjete. A tih uvjeta ima još podosta, pa bi i hrvatski političari morali to uzeti u obzir kada se govori o srpskom članstvu u EU-u.
Možete li malo komentirati kako bi Hrvatska trebala postupati u današnje vrijeme i što bi pomoglo u rješavanju otvorenih pitanja, od kojih su ova o kojima govorite sigurno jedna od najbolnijih?
Ono što ja posebno ne razumijem jest zašto se u Hrvatskoj tema nestalih spominje tek usput i prigodno. Mnogi mladi ljudi dali su svoje živote za ovu zemlju, a njihovi roditelji i dalje ih traže. Mnoge su majke umrle a da nisu našle svoje sinove. Ne radi se tu samo o mojem sinu, ne smiju se zaboraviti i mnogi drugi poginuli branitelji i civili koje se još traži.
Hrvatska bi, prema mojemu mišljenju, trebala inzistirati na istini i rasvjetljavanju zločina. Nema budućnosti bez neraščišćene prošlosti! Tko to ne razumije, slijep je čovjek u prenesenom smislu riječi. Svi smo vidjeli kako se Europa ponašala za vrijeme rata, a u tom nam je najbolji primjer Ovčare. Zato je na Hrvatskoj kao novoj članici, koja je na svojoj koži osjetila sve te nepravde i posrnuća europskih institucija, posebna odgovornost. Republika Hrvatska treba po pitanjima ljudskih prava biti čvrsta i uvijek tražiti glede toga saveznike s kojima može braniti civilizacijsku razinu koja se očekuje od Europske unije.
“Zločinci umiru nekažnjeni”
Imate li informacija kako teku suđenja odgovornima za brojne ratne zločine s kojima su zauvijek ugašeni toliki životi?
Koliko je meni poznato, sudski procesi, ako su i pokrenuti, duboko su u ladicama i traju godinama i godinama. Slažem se s gospodinom Plenkovićem kada govori da ratni zločini ne zastarijevaju. Međutim, mi – majke, očevi, braća i sestre – starimo, i sve nas je manje i manje u potrazi za članovima svojih obitelji. Nemamo mogućnosti biti pokopani zajedno sa svojim najbližima koje toliko dugo tražimo. Istovremeno, zločinci umiru nekažnjeni, pa onda činjenica da zločini ne zastarijevaju gubi svaki smisao.
Meni je zaista neshvatljivo kada čujem u 21. stoljeću obrazloženje da su zločinci nedostupni. Postoji mogućnost suđenja i dosuđivanja u njihovoj odsutnosti. Postoje brojni mehanizmi, međunarodni uhidbeni nalozi, zahtjevi za izručenje. No hrvatska država i njezine pravosudne institucije nakon 30 godina još uvijek skupljaju dokaze. Gdje toga još na svijetu ima?
Nelogično mi je također koliko se samo energije troši na pozdrav „Za dom spremni“ kojim su se HOS-ovci koristili u ratu, za razliku od energije koja se troši da se nađu naši nestali branitelji, što uključuje i pripadnike HOS-a. Govori se o jednom sloganu na odori HOS-ovih pripadnika dok je u Srbiji rehabilitirano četništvo i dok ni 2 kilometra od biste general-bojnika Blage Zadre na teritoriju Republike Hrvatske stoje mauzoleji četnicima o kojima nitko ne govori.
Imate li možda poruku za kraj?
Dragi Hrvati, dobili ste uz istinske ratnike heroje rat, ali sada dobro pazite da svoju slobodu ne izgubite u miru. Nemojte zaboraviti svoje žrtve jer vam se onda povijest može ponoviti. Imate prekrasnu zemlju i vrijedne ljude, njegujte vrijednosti za koje su brojni civili i branitelji položili svoje živote na oltaru domovine.
*Razgovarala: Ivana Tanovitski
Tekst se nastavlja ispod oglasa
