M.Koić i Nikola Banić: O izvorima jasenovačkih mitova

Foto: fah

Jasenovački mit je kao mozaik sastavljen od nekoliko manjih mitova. Takvi su primjerice mit o preko 20.000 ubijene djece i mit o ubijenim Romima. U jednom od prošlih tekstova pokazano je da broj romskih žrtava iz jasenovačkog popisa znatno nadmašuje čak i Žerjavićeve procjene broja stradalih Roma [1] te da su se rasni zakoni odnosili samo na dio Roma, a ne i primjerice na tzv. Bijele cigane. [2] Osim brojnih publikacija izdanih za vrijeme komunističke diktature u nezavisnoj Hrvatskoj malo se autora bavilo romskim žrtvama. Kao jedan od značajnijih izvora za romske žrtve jasenovački popis koristi podatke iz knjige Narcise Lengel-Krizman iz 2003. godine u izdanju Javne ustanove Spomen-područja (JUSP) Jasenovac. [3] Dragoje Lukić nije kreator mita o 20.000 ubijene djece, ali njegov uradak iz 2000. godine je pokušaj da se prema smjernicama koje se pripisuju novom memorandumu stvori privid znanstvene utemeljenosti tog mita. [4] Podaci Lengel-Krizman i Lukića dijelom se preklapaju i usporedivi su u odnosu na romske žrtve, ali sa značajnim razlikama koje će biti pokazane u tekstu.

Odjeljenje zaštite naroda

Narcisa Lengel-Krizman i Dragoje Lukić osim po svojim djelima poznati su kao recenzenti Miletićevih knjiga o Jasenovcu. Opis Dragoja Lukića (1927.-2005.) može se svesti na dvije riječi: OZNA i UDBA. Lukić je rodom s Kozare, nakon rata radio je u „Upravi državne bezbjednosti“ poznatijoj kao UDBA, odnosno „Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove“, a završio je i školu „Odjeljenja zaštite naroda“ tzv. OZNA. Za nevježe OZNA je bila zloglasna komunistička tajna policija u čijem je djelokrugu rada osim pojedinačnih i masovnih likvidacija bilo i prikupljanje i „obrada“ podataka.

Kolika je znanstvena uvjerljivost podataka prikupljenih i obrađenih od djelatnika ozloglašenih tajnih službi komunističkog režima nije potrebno objašnjavati, to je kao da nam razni „Arkani“ pišu povijest. Jedino u državi koja još uvijek pati od dječjih bolesti takvi podaci se nekritički preuzimaju i uvažavaju. Podaci o nekim žrtvama iz jasenovačkog popisa pokazuju nevjerojatne “slučajnosti”, a vjerojatno samo indiciraju razinu dijaboličnosti cijelog popisa. Zanimljivo da se u jasenovačkom popisu koincidentno nalazi Dragoljub Lukić, rođen 1929. godine, oko dvije godine mlađi od Dragoja Lukića. Zanimljivo je i to da se Dragoljub Lukić nalazi na popisu stradale djece u knjizi Dragoja Lukića.

Rodna sela navodne dječje žrtve Dragoljuba i autora knjige Dragoja Lukića – Jablanica i Miloševo Brdo – međusobno su udaljena manje od 4 km. Ne bi to bilo prvi puta da se imena djelatnika komunističkih tajnih službi koji su i sami sudjelovali u kreiranju jasenovačkog popisa nađu na popisu jasenovačkih žrtava.

U jednom od prethodnih tekstova naveden je slučaj Pavla Löwa bjegunca iz jasenovačkog logora kasnije majora i pripadnika komunističkih tajnih službi koji se na jasenovačkom popisu nalazi dvaput kao Pavao Läw i Pavao Löw. To je svakako bilo namjerno u svrhu umjetnog povećanja broja žrtava, a možda se uz to radi i o dijaboličnom udbaškom humoru. Osim „komšije“ Dragoljuba u jasenovačkom popisu je i imenjak Dragoja Lukić. On je također s Kozare kao i udbaški povjesničar Dragoje Lukić, ali navodi se da je iz susjedne općine Prijedor. Dragoja je navodno rođen 1907. godine i okruglih je 20 godina stariji od djelatnika UDBE Dragoja tj. kao da su promijenjena predzadnja znamenka iz 2 u 0. Previše je slučajnosti vezano uz popise jasenovačkih žrtava.

Narcisa Lengel-Krizman (1934.-2008.), žena Bogdana Krizmana (1913–1994.) je koincidentno neposredno nakon uspostave nezavisne države Hrvatske 1991. godine samoinicijativno otišla u prijevremenu mirovinu da bi mogla nastaviti sa svojim projektima. [5] Bogdan Krizman je prije Drugog svjetskog rata bio službenik u Ministarstvu vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije. [6] Nastavio je obiteljsku tradiciju službe srpskom kralju jer je i njegov otac Hinko bio ministar u nekoliko vlada Kraljevine SHS.

Nakon Drugog svjetskog rata Bogdan Krizman bio je u Ministarstvu vanjskih poslova komunističke Jugoslavije u Beogradu, a kasnije u diplomatskoj službi u inozemstvu. [6] Znači samo je iz službe srpskom kralju prešao u službu kod komunističkog diktatora. Tako su i četnici na kraju Drugog svjetskog rata samo zamijenili bizantinske kokarde s krvavocrvenim komunističkim pentagramom. Bogdan Krizman poznat je kao autor serije od nekoliko knjiga s tematikom o Anti Paveliću, ustašama i NDH, pri čemu je imao veliku pomoć svoje žene Narcise Lengel-Krizman. Te su knjige navodno rađene uglavnom na temelju dokumentacije Sekretarijata za unutarnje poslove do koje je Krizman imao pristup. [7] Istog onog sekretarijata za koji je radio i Lukić. Knjige su izdane 1980-ih u vrijeme poplave raznih publikacija koje su trebale prokazivati zločinačku narav Hrvata kao politički alibi za kasniji konačni obračun srpskih i jugoslavenskih antifa s „ustašama“.

Kao što znamo u Domovinskom ratu koji je uslijedio urbani antife i Titova JNA su zauvijek ostali bez opanaka, ali promidžbeni rat naših blisko istočnih susjeda nikada nije prestao. U tom ratu istaknutu ulogu oduvijek su imali tzv. „pošteni Hrvati“. Ti „pošteni“ samo su se nominalno iz taktičkih razloga javno deklarirali kao Hrvati, a stvarno su bili „Jugoslaveni“. Jugoslavenstvo je ionako samo eufemizam za duševno međustanje u procesu kojem je krajnji cilj metamorfoza u Srbe. U tom procesu potvrđuje se ona stara poslovica da je poturica gori od Turčina.

Knjiga N. Lengel-Krizman jedini je izvor podataka za 844 navodne romske žrtve s jasenovačkog popisa. [8] To je 5.2% svih navodnih romskih žrtava iz jasenovačkog popisa. Velika većina tih podataka je već na prvi pogled identifikacijski manjkava i diskutabilna (58% do 67%). Primjerice čak kod 384 navodne žrtve nije navedeno ime otca (45.5%). To ne znači da se ime otca navodi kod ostalih 460 navodnih žrtava. Kod 40 slučajeva na mjestu imena otca nalaze se ženska imena. Najčešće se navodi ime Mara (8) pa Julka (6). Primjerice Julka se navodi kao ime roditelja šestoro bezimene zagrebačke djece kod kojih nije navedena godina rođenja. Isto tako moglo bi se raditi ne o šest već samo o jednoj žrtvi, a s obzirom na manjkavost podataka i to je upitno.

Tako se neznanstveno uvećava popis žrtava. Čak oko 40% imena očeva se sastoje od samo četiri slova. Uvijek su sumnjiva XXXO imena kao Mato, Tomo i Savo, ali ne mogu se generalno problematizirati. Međutim muška „imena“ kao Kato, Mećo, Paco nalikuju nadimcima i tu se otvara prostor manipulacijama. Ima još diskutabilnih imena koja liče na nadimke kao primjerice Miculja i Pinter. Većina imena očeva završava na -O (52.2%), a oko jedne četvrtine (23%) su tzv. XXXO imena kao primjerice PUCO. Uz sve to kod još 52 navodno dječje žrtve kojima je izvor knjiga N. Lengel-Krizman nije navedeno njihovo osobno ime, a kod većine ni godina rođenja. Kod većine tih slučajeva navodi se isto ime otca za troje do šestoro takve bezimene djece iz istog mjesta kao što je pokazano primjerom gore u tekstu kod Julke navodne majke šestoro djece. To sve ukazuje da je vrlo diskutabilna vjerodostojnost nekih od najvažnijih identifikacijskih podataka u knjizi N. Lengel-Krizman.

Kerestinac i Balavica

U mrežnom jasenovačkom popisu nalazi se Janko Kerestinac (1932., otac Stjepan), navodno Hrvat iz sela Kerestinec u općini Sveta Nedelja između Zagreba i Samobora. Prema navodima iz popisa on je kao desetogodišnji dječak ubijen od ustaša u Jasenovcu. Čak četiri različita izvora ovog podatka navedena su u napomenama jasenovačkog popisa. Prema starosti izdanja to su komunistički popis žrtava iz 1964. godine (SZSJ64), komunistički projekt Dotršćina iz 1980-tih (DOTRŠ), treća knjiga A. Miletića o Jasenovcu (MIL-3) i knjiga D. Lukića o 19.432 stradale djece u Jasenovcu (LUKIĆ). Prva tri navedena izvora su iz vremena komunističkog režima, a Lukićev uradak je zajedničko izdanje srbijanskog Muzeja žrtava genocida iz Beograda i Banja Luke. Prezime Kerestinac iz mjesta Kerestinec prema dostupnim podacima nije poznato izvan virtualne stvarnosti. Prezimena Kerestinac ili Kerestinec nema čak ni u mjestu Kerestinec, a nije ga bilo niti prema starijim zapisima. To znači da ili autori imaju neke većini nepoznate i nedostupne izvore podataka ili što je vjerojatnije da se radi o još jednoj izmišljenoj žrtvi iz jasenovačkog popisa.

Ako se u jasenovačkom popisu pogleda pod mjesto Kerestinec počinje se nazirati rješenje ove misterije. Primjerice u jasenovačkom popisu se nalazi Janko Kovačević (1936.*, otac Stjepan) po nacionalnosti Rom*, ali u napomenama piše da je Hrvat i rođen 1932. godine. I on je kao dijete ubijen od ustaša u Jasenovcu. Prema navedenim podacima razvidno je da se radi o istoj osobi koja se u jasenovačkom popisu navodi s dva različita prezimena. Čak tri izvora ovih podataka su ista kod Janka Kovačevića i Janka Kerestinca: Komunistički popis žrtava (SZSJ64), projekt Dotršćina (DOTRŠ) i Lukićeva knjiga (LUKIĆ).

Komunistički popis žrtava je izvor za oko tri četvrtine svih podataka o žrtvama s mrežnog jasenovačkog popisa. Lukićeva knjiga je jedan od „znanstvenih“ temelja mita o preko dvadeset tisuća ubijene djece u Jasenovcu. Projekt Dotršćina iz prve polovine 1980-ih i danas se pokušava predstaviti kao znanstveno relevantan, ali očito nije takav čak niti za podatke o žrtvama iz Zagreba i okolice. Još su dva Roma imenom i prezimenom Janko Kovačević rodom iz Kerestinca navodno ubijena od ustaša u Jasenovcu 1942. godine kao i njihova dva gore navedena imenjaka i zemljaka. Mlađi od te dvojice navodno je rođen 1921.*, ali ta je godina označena kao nepouzdana, a u napomenama piše alternativna godina rođenja 1918. I kod njega je autor ovog podatka u dilemi je li Rom* ili Hrvat.

Izvori podataka su komunistički popis žrtava (SZSJ64) i projekt Dotršćina (DOTRŠ). Ime oca u ovom slučaju je Mato. To je jedno od tipičnih tzv. XXXO imena u jasenovačkom popisu koja su dobar indikator da je autorima popisa u određenom trenutku ponestalo radnog elana i mašte. Puno stariji Janko Kovačević rođen je navodno 1887. godine, a kao ime otca navodi se Jure, kratko i jezgrovito ime od četiri slova. I taj Rom je prema navodima iz popisa koji se temelje na projektu Dotršćina ubijen od ustaša u Jasenovcu 1942. godine. Iz priloženog je jasno koliko su uvjerljivi podaci o četvorici Janka iz Kerestinca.

Već je puno puta pokazano da je tzv. savezni popis iz 1964. godine (SZSJ64) godine najobičnija komunistička farsa. Uz to je već je nekoliko puta pokazano i to da je znanstvena pouzdanost podataka iz projekta Dotršćina istovjetna kao i kod tzv. saveznog popisa žrtava. Ovaj gaf s Jankom Kerestincem nije izuzetak, već paradigma komunističke uporabe kvazi znanosti u kreiranju prividne stvarnosti. O znanstvenoj pouzdanosti uradaka pojedinih udbaša smiješno je govoriti. Kako objasniti ovakav gaf kustosa JUSP Jasenovac? Naime, na njihovoj mrežnoj stranici se navodi: „…u Poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac Spomen područja Jasenovac, uspoređivanjem i kritičkim preispitivanjem podataka za svaku žrtvu ponaosob, sačinjen je popis djece, muškaraca i žena ubijenih u KCL Jasenovac.“. Možda su im Janka Kerestinca podvalili ustaše? Vjerojatno isti oni zlotvori koji su prema jasenovačkom popisu ubili Balavicu Bogdan i njezinog brata Guju također.

Ova priča s Kerestincem podsjeća na jedan slučaj sa suđenja Andriji Artukoviću kada je „krunski“ svjedok Bajro Avdić, inače po nekim obaviještenim izvorima navodno stari udbaš, znao svakakve detalje o životu i djelu Andrije Artukovića, čak i detalje o nekakvoj bitki ustaša i partizana kod Samobora za koju nitko drugi nije čuo te o smještaju većeg broja zarobljenih partizana u navodni logor u obližnjem Kerestincu, jedino na pitanje branitelja nije znao objasniti gdje se nalazi Kerestinec. Možemo zamisliti kako bi sve to izgledalo da nije bilo Oluje, vjerojatno bi se na poimeničnom popisu jasenovačkih žrtava uz Janka Kerestinca i još milijun drugih možda našao i neki Bata Beogradski.

Već je gore navedeno da su vrlo zanimljiva imena romskih žrtava iz jasenovačkog popisa. Primjerice kao muška imena navedena su Bane, Bano, Bandar, Beca, Bibo, Bobo, Coco, Cibulan, Gujo, Majo, Migić, Paco, Puco, Pinter, Piso, Raco, Šeća, Tejo i Žurka, a svakako treba posebno naglasiti bezvremensko Prpoš. Ženska imena ne odstupaju od trenda koncizne egzotike. Tako između ostalih navode se Beba, Bina, Coga, Dila, Gela, Ganula, Pisa, Polga, Purija, Spila, Suma, Teća, Terka i šećer dolazi na kraju Šećerka i Bandera, premda ni one ne mogu dostići konzistenciju jedne Balavice. Treba zadržati ozbiljnost u tom teatru apsurda kad je već nisu imali autori popisa. Na stranu što se sve može pomisliti čitajući ta imena, ali činjenično većina imena je vrlo kratka, svega četiri do pet slova. U najboljem slučaju većina nalikuje na nadimke s time da neki kao da nisu iz ovog dijela svemira. Ako ostavimo na stranu svu tu egzotiku imena tj. nadimci od četiri slova kao primjerice Beba, Bibo, Bobo pružaju mogućnost kreiranja velikog broja varijacija kod navodnih žrtava istog prezimena.

Bogdani 1, 2, 3, …

Bogdan je često prezime, pogotovo među Romima u sjevernoj Hrvatskoj. U jasenovačkom mrežnom popisu su 443 navodne žrtve s prezimenom Bogdan. Prema navedenoj nacionalnosti Roma je 439, dvojica Hrvata i dvoje Srba. Navodni Srbin se zove Jozo, a Srpkinja je iz Baranje koja je tijekom Drugog svjetskog rata bila u mađarskoj vlasti. Znači vrlo neuvjerljivi podaci. Kakva je kvaliteta i vjerodostojnost podataka o Romima može se dobro vidjeti na primjeru dvije Jalže Bogdan iz Lijepe Grede kod Ferdinandovca. Prema navedenim podacima rođene su 1926. i 1938. godine. Kod starije nije navedeno ime otca. Glavna razlika je u izvorima podataka. U oba slučaja to je komunistički popis iz 1964. godine, ali kod starije je to inačica koju je objavio Bošnjački institut iz Zuricha (BI64), a kod mlađe je to inačica koja je izvor za tri četvrtine svih podataka u jasenovačkom popisu (SZSJ64). U napomenama kod Jalže (1926., BI64) navodi se ime Jolža.

To je važno jer se u jasenovačkom popisu nalazi i Jolža Bogdan (1926.) također Romkinja iz Lijepe Grede i kod nje se ne navodi ime otca, ali u napomenama se navodi ime Josip. Ova navodna žrtva ima nekoliko izvora podataka, pri čemu su navedene i obje spomenute inačice komunističkog popisa iz 1964. godine. Osim dvije ženske Jalže u jasenovačkom popisu nalaze se i dvojica muških Jalža Bogdana. I ne samo to već su iste i vrlo slične godine rođenja 1923. i 1938. kao i ženske imenjakinje. Osim po spolu razlikuju se i prema lokaciji mjesta rođenja. To u ovim slučajevima nije Podravina, već Narta kod Bjelovara i Popovec Kalnički. Znači prema potrebi se mogu mijenjati spol i imena u Josip, Joža, Jolža, Jalža. Inače Jalža je inačica ženskog imena Elizabeta. U ovom tekstu ograničit ćemo se samo na jedan mali dio Bogdana tj. na tridesetak Roma s prezimenom Bogdan kod kojih se kao jedini izvor navodi knjiga N. Lengel-Krizman i na neke njihove ekvivalentne imenjake iz drugih izvora. Neki od Bogdana su potpuno identični, a jedina razlika među njima je da se u napomenama uz imena navode redni brojevi.

Primjerice navodna žrtva Đuro Bogdan iz Narte blizu Bjelovara navodi se u jasenovačkom popisu tri puta, nema imena otca ili godine rođenja, a u napomenama se navodi Đuro1, Đuro2 i Đuro3. To nije izuzetak samo kod prezimena Bogdan. Primjerice isti je slučaj kod dvojice Đure Đurđevića i Cubinca kod Križevaca. Kod obojice se navodi ime otca Stevo, sve je isto samo u napomenama piše Đuro1 i Đuro2. Postoji i treći Đuro Đurđević iz Cubinca, samo kod njega je navedeno drugo ime otca, tako je izbjegnuto da se u napomenama još jednom navede i Đuro3. Uz 18 Kata i Katica Bogdan, a neke se međusobno razlikuju samo u sitnim detaljima, nalaze se i dvije Kate Bogdan iz Donje Bazije kod Čađavice. Može ih se razlikovati samo prema brojevima u napomenama tj. Kao Kata2 i Kata3. Izostanak Kate1 može se objasniti tako što je na popisu i ekvivalentna Kata Bogdan iz susjednog Starina kod Čađavice.

Glavna razlika je da se u ovom slučaju navodi drugi izvor podataka tj. knjiga udbaša Lukića. Prema podacima iz knjige N. Lengel-Krizman i komunističkog popisa iz 1964. godine Štefan Bogdan iz Narte rođen je 1938. godine. Na jasenovačkom popisu su još četvorica Štefana Bogdana iz Narte, ali ne navodi ime se godina rođenja. Razlikuju se samo prema podacima iz napomena Štefan1, Štefan2, Štefan3 i Štefan4.

Usporedbom podataka kojima je izvor knjiga N. Lengel-Krizman s ostalim ekvivalentnim imenima s popisa uočena je zanimljiva pravilnost. Ista imena i prezimena istih ili vrlo bliskih godina rođenja kao u zrcalnoj simetriji pojavljuju se u dva susjedna područja. To su Podravina i sjeverni dio Moslavine oko Bjelovara, kao što je vidljivo i u gore navedenim primjerima. Primjerice Ana Bogdan (1922.) iz Podravskih Sesveta, kao ime otca navodi se žensko ime Mare, po godinama rođenja bliska joj je Ana Bogdan (1925.) iz Kolarevog Sela blizu Bjelovara, ime otca Andro. Treća kojoj je izvor također knjiga N. Lengel-Krizman je Anka Bogdan (1926) iz Velike Pisanice blizu Bjelovara. Premda međusobno vrlo slične dvije Ane i Anka mogle bi biti samo puka koincidencija. Međutim tu kao i obično počinju već poznate jasenovačke „slučajnosti“.

Na jasenovačkom popisu nalazi se i Ana Bogdan (1922.) kod koje se također umjesto otca navodi žensko ime Mara. Znači u svemu je identična kao jedna od žrtava koje je „otkrila“ N. Lengel-Krizman, uz jednu razliku da navodno nije iz Podravskih Sesveta, već istočnije iz Sopja. Još su dvije Ane Bogdan iz Sopja u jasenovačkom popisu, prema godinama rođenja desetljeće mlađa i starija (1914., 1936.) od navodne suseljanke. Ana Bogdan (1925.) iz Kolareva Sela koju je otkrila N. Lengel-Krizman, a čiji se otac navodno zove Andro ima svoj ekvivalent u Ani Bogdan (1936.) iz Lijepe Grede kod Ferdinandovca jer se i njen otac navodno zvao Andrija. U jasenovačkom popisu ima još bar četiri takva sumnjiva slučaja s Anama Bogdan. Andro Bogdan koji se prema N. Lengel-Krizman navodi kao otac Ane Bogdan također se nalazi u jasenovačkom popisu. Prema tom izvoru Andro Bogdan (1892.) je iz Kolareva Sela kod Bjelovara. Još je jedan Andro Bogdan u jasenovačkom popisu, prema navedenim podacima znatno mlađi (1934., Podravske Sesvete), ne navodi se ime otca, već žensko ime Ana, znači radi se o alteraciji imena otac-kći i majka-sin. U napomenama se navodi da je iz Sesveta Požeških, a ne iz Podravskih Sesveta.

To ukazuje na manipulaciju podacima ili na nesposobnost i neznanje. Vrlo sličan imenom i godinom rođenja je Andrija Bogdan (1898.) iz već navedene Lijepe Grede kod Ferdinandovca. I kod njega se kao i kod Andre Bogdana iz Kolareva Sela ne navodi ime otca. To nije sve – u jasenovačkom popisu su još dvojica Andrija Bogdana, bez godine rođenja i imena otca. Obojica iz Donje Bazije u općini Čađavica. U jasenovačkom popisu se ta dva klona iz SZSJ64 razlikuju samo po podatku u napomenama Andrija1 i Andrija2. Imenjakinje Elizabeta (1906., Kolarevo Selo), Erža (1924., Velika Pisanica) i Jalža (1938., Narta) Bogdan imaju svaka svoje ekvivalente u jasenovačkom popisu. To su Elizabeta (1920., Sopje, SZSJ64), Jalža (1938., Lijepa Greda kod Ferdinandovca). Kod Erže Bogdan (1924.) kod koje se kao ime otca navodi Marko je situacija malo složenija jer ekvivalent je Jalža (1923.), ime otca je Mato, navodno je rodom iz Popovca Kalničkog, a najveća razlika je kao što je već gore navedeno da je Jalža prema jasenovačkom popisu Rom tj. muško. Rodna ideologija na partijski način. Prema istom principu Anton Bogdan (1934., Kolarevo Selo kod Bjelovara) i ekvivalentni Antun Bogdan (1920.) iz Sopja.

Naizgled velika razlika u godini rođenja nije neuobičajena u jasenovačkom popisu, pogotovo ako je jedan od izvora komunistički popis iz 1964. godine (SZSJ64). Model se ponavlja i kod Bare Bogdan (1919., Velika Pisanica) tj. kod ekvivalentne Bare Bogdan (1920., Sopje). U ovom slučaju kod istoimene žrtve iz Sopja praktično iste starosti umjesto imena otca navedeno je četveroslovno žensko ime Kata, a navodna mjesta rođenja su u standardnoj alteraciji Podravina i okolica Bjelovara. Barica Bogdan (1939., Narta) ima svoj ekvivalent u Barici Bogdan (1937., Stružec kod Popovače). U drugom slučaju izvor podataka je osim već standardnog SZSJ64 i knjiga spominjanog djelatnika zloglasnih komunističkih tajnih službi D. Lukića (LUKIĆ). Po istom principu Evica Bogdan (1920., Velika Pisanica) i Eva (1938., Narta) imaju svoje ekvivalente Evu (1920., Reka kod Koprivnice), a za drugi slučaj ekvivalent je također Eva Bogdan (1942., Sopje) prema podacima iz SZSJ64 i LUKIĆ. Znači razlika u lokaciji uglavnom ovisi o izvoru podataka. Kod Lengel-Krizman to je prvenstveno Podravina, a kod komunističkog popisa i Lukića pretežno Moslavina. Marko Bogdan (1902., Narta), nema imena otca, a ekvivalent je Marko Bogdan (1903., Gornje Predrijevo kod Sopja), na mjestu imena otca navodi se žensko ime Terezija. Mara Bogdan (1939., Kolarevo Selo kod Bjelovara), otac Andro i ekvivalent Marica Bogdan (1939, Lijepa Greda kod Ferdinandovca), otac Andrija.

Iako bi se moglo tvrditi da se radi o koincidencijama, vidljivo je da su „koincidencije“ kao i u prethodnim primjerima nastale samo zbog različitih izvora podataka i da se radi o dupliranju. Drugo je pitanje radi li se uopće o žrtvama, a ne samo o klonovima. Primjerice dvije su Mare Bogdan iz općine Čađavica. Razlika je kao i u već spomenutom slučaju Kate Bogdan da je jedna navodno iz sela Starin, a druga iz Donje Bazije tj. kod jedne je navedena godina rođenja, ali ne i ime otca, a kod druge je obratno. U oba slučaja izvor je SZSJ64, ali ima po još jedan izvor u svakom slučaju. To su već više puta spomenuti KRIL-R i LUKIĆ. Isti slučajevi su kod nekoliko Joška, Josipa, Joža, Joza svi s prezimenom Bogdan. Tu je minimalno 15 navodnih žrtava koji imaju sve odlike papirnatih žrtava. Kod Ivana i Ivi Bogdana „samo“ je troje navodnih žrtava koje po znanstvenim kriterijima ne spadaju na popis. Tereza Bogdan (1912., Velika Pisanica) ima ekvivalent u navodnoj žrtvi Tereziji Bogdan (1911, Lijepa Greda Ferdinanovac), ali ima još tri Terezije Bogdan iz Lijepe Grede kod Ferdinandovca. Sličan slučaj je Vladimir Bogdan (1911., Narta kod Bjelovara), a u jasenovačkom popisu je i Vlado Bogdan (1936., Lijepa Greda kod Ferdinandovca).

I u ovom slučaju su ista imena samo s različitim godinama rođenja prema različitim izvorima. Više puta spominjani lokalitet Lijepa Greda tj. ispravno i izvorno kajkavski Lepa Greda je naselje na obali Drave u sklopu Ferdinandovca. Donje Bazije koje se također često spominju navode se i kao rodno mjesto Balavice Bogdan. Ovo su samo primjeri za jedno prezime, a takvih primjera se može naći i kod većine ostalih navodnih romskih žrtava. Sve je jasno.

Primjer Bogdana je samo vrh ledenog brijega, kod ostalih prezimena nije ništa bolje, baš suprotno. Veliki je broj primjera gdje su samo dijakritički znakovi razlika između navodnih žrtava kojima je izvor Lengel-Krizman s jedne strane i sinkronizirani podatci iz komunističkog popisa (SZSJ64), te od Lukića (LUKIĆ) i Miletića (MIL). Primjerice Šimo/Simo Tomašević, Šeća/Seća Tomašević, svi iz Vrpolja i istih godina rođenja kod imenjaka. Kod nekih je razlika samo navodno mjesto rođenja kao primjerice kod Branka Nikolića iz Odre kod Zagreba i uz Račinovaca u općini Drenovci istočno od Županje. Kod obojice se ne navodi ime otca, rođeni su iste 1904. godine, ista nacionalnost, godina i mjesto smrti. Kod navodno dvije Branke Nikolić razlika je još i manja, jer je jedna iz Odre, a druga iz Zagreba. Zanimljiv je „par“ Tošo Jovanović iz Forkuševaca i Farkaševca. Sve ostalo je isto, naravno osim izvora podataka. U nekim slučajevima se samo vrtimo oko nekih lokacija. Primjerice Terka Nikolić u dva izdanja. Jedna iz Bizovca zapadno od Osijeka, a druga iz Tenje južno od Osijeka. U ovom tekstu je navedeno preko 100 različitih slučajeva navodnih žrtava, veliki dio i poimenično, koje se ne bi smjele nalaziti na jasenovačkom popisu. Ovako se naravno može skoro pa u nedogled kao što će već biti pokazano u sljedećim člancima.

Princip Bogdani 1, 2, 3, … vjerojatno je nastao u kombinaciji nedostatka ideja kreatora popisa i bahatosti svojstvenoj komunistima. U toj bahatosti išlo se je tako daleko da se u nekim slučajevima nisu stavljale čak niti male razlike u podacima kod navodnih žrtava s popisa već se jednostavno uz ime napisao redni broj. Sreća da su podatke izgleda zbrajali partizanskim računalom tj. prstima jedne ruke jer gdje bi im inače bio kraj. Čas posla i bilo bi „milijonče“ žrtava. Ovako je ipak od ustaša bar virtualno spašeno nekoliko Bandera, Šećerki, Guja i Balavica. Čudni podaci, čudna imena, Hrvatska kao jedina zemlja zrcalne simetrije stanovništva na svijetu – sve to ne treba čuditi kad se zna da su podatke o žrtvama za vrijeme zločinačkog Titova režima prikupljali i obrađivali pripadnici zloglasnih komunističkih tajnih službi, nekadašnji diplomati srpskog kralja kasnije odani sljedbenici komunističkog diktatora ili njihove možda i rigidnije drugarice. To se moglo smatrati normalnim u Jugoslaviji pod čizmom partije, međutim nije normalno da to ponizno odobravaju političari u nezavisnoj Hrvatskoj.

Izvor:

(1) M. Koić, Nikola Banić, Jasenovac – “Ciganski logor”, Hrvatski tjednik, 27.travnja 2017., str. 38-47.
(2) M. Koić, Nikola Banić, Jasenovačka alkemija, Hrvatski tjednik, 18. svibnja 2017., str. 42-49.
(3) Narcisa Lengel-Krizman, Genocid nad Romima 1941-1945, Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac – Zagreb, 2003.
(4) Dragoje Lukić, Bili su samo deca, Jasenovac – grobnica 19.432 devojčice i dečaka, GrafoMark i Muzej žrtava genocida, Beograd – Banja Luka, 2000.
(5) Mira Kolar-Dimitrijević, In memoriam Narcisa Lengel-Krizman (1934-2008) http://hrcak.srce.hr/70246
(6) Mario Strecha In memoriam, Nekrolog Prof. dr Bogdan Krizman (1913-1994) http://hrcak.srce.hr/51160
(7) Mira Kolar-Dimitrijević, In memoriam Narcisa Lengel-Krizman (1934-2008) http://hrcak.srce.hr/70246
(8) Narcisa Lengel-Krizman, Genocid nad Romima 1941-1945, Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac – Zagreb, 2003.

Izvor: narod.hr / croatiarediviva.com / Hrvatski tjednik