O tome da je već za vrijeme državne mature 2012. započela, metaforički kazano, topnička priprema za novi kurikul u kojem će biti izgnan otac hrvatske književnosti Marko Marulić iz školske lektire – govori Marito Mihovil Letica za Vatikanski radio.
U svibnju 2012. većina elektroničkih i tiskanih medija izvršavala je zapovijedi visokopozicioniranih stratega u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta te se nesmiljenom žestinom dala u topničku pripremu terena, pripremu koja će olakšati izbacivanje iz školske lektire Marula i Homera te drugih velikana hrvatske i svjetske književnosti.
Izvidnicu i prethodnicu, tobožnju avangardu Radiotelevizije Luksemburg, koja je poznata pod pokratom RTL, predvodila je na jednoj zagrebačkoj tržnici novinarka Ana Brdarić Boljat, čiji je prilog obilovao usiljenom dramatikom. Na početku je stanoviti maturant pročitao nekoliko stihova iz soneta ″Oproštaj″, koji napisao je Tin Ujević posežući za jezikom Marka Marulića, s kojim je ušao u dosluh i citatni dijalog. Na to je simpatični i prostodušni prodavač jagoda neupućeno uzviknuo: ″A jaooo, jako malo sam razumio!″ Pridružila mu se mlada djevojka koja se, zaklonjena sunčanim naočalama, samosvjesno pohvalila neznanjem rekavši da ništa nije razumjela osim imena Marka Marulića.
Duhove je uzburkao i Marulov stih ″Svitlo čarljeniti ja rubin na parstih″ glede kojega su maturanti trebali odgovoriti na pitanje ″Koje je boje prsten na Juditinoj ruci?″, a ponuđeni odgovori bijahu: bijele, crvene, modre, zlatne. Ondašnji ministar Željko Jovanović najavio je žurno oformljivanje ekspertnoga tima te obećao pobunjenim učenicima i njihovim roditeljima da se preteška pitanja ne će bodovati. A dnevni su listovi na naslovnicama donosili bombastične naslove tipa ″Matura iz pakla″, ″Državna matura – iživljavanje ili znanje″ i sl. Članove stručne radne skupine koja je sastavila pitanja, proglasili su ″amoralnim hohštaplerima″ koji su svojim iživljavanjem uništili mnogim maturantima izglede za daljnje školovanje i ″sjajne karijere″.
Valja bez krzmanja retorički upitati: Mogu li uzdanice ″zemlje znanja″ i ″zemlje izvrsnosti″, kako mi Hrvati volimo sebi podilaziti, zaista biti oni maturanti koji nisu kadri razaznati i logički zaključiti, ili makar naslutiti, da bi glagol ″čarljeniti″ te imenica ″rubin″ mogli upućivati na crvenu boju prstena?
A novinarsko testiranje prodavača jagoda i slučajnih prolaznika pitanjima što znače riječi i stihovi u testu na državnoj maturi, jest beskrupulozno pranje mozga hrvatskoj javnosti. Jer prodavači na tržnici i njihovi kupci nisu se, za razliku od maturanata, zadnjih godina ili makar mjeseci pripravljali za državnu maturu, na kojoj pitanja u pravilu ne izlaze iz gradiva koje bijaše obrađivano u okviru nastavnoga plana i programa. Da su novinari pitali čeljad na tržnici znaju li odgovore na pitanja ili rješenja zadataka o npr. molekulskoj formuli formaldehida, jednadžbi pravca kroz dvije točke ili gramatičkim oblicima engleskoga nepravilnoga glagola ″read″ (čitati) – u većini slučajeva ne bi dobili točne odgovore odnosno rješenja.
Pitam: Što bi ostalo od predmetâ Kemija, Matematika i Engleski jezik, kada bi iz njih bilo odstranjeno, kao što je to učinjeno s lektirom u okrilju Hrvatskoga jezika, sve što učenike zamara te ostavljeno samo ono što im je zabavno?
Protjerivanje Marka Marulića Splićanina – kojega s pravom zovemo ″otac hrvatske književnosti″ – nije ništa drugo doli frojdovskim kompleksom potaknut pokušaj oceubojstva, oslobođenja od autoriteta oca. Pokušajmo zamisliti što bi bilo kad bi se netko usudio talijanske učenike osloboditi od Dantea, engleske od Shakespearea, ruske od Puškina itd.?
Vrijedi u tome smislu citirati rečenice što ih je o vrlome Marulu i njegovoj ″Juditi″ napisao godine 1911. Antun Gustav Matoš, zadivljujuće aktualan i danas:
″… ti, Marule slavni, ti si probudio Perseja jezika našega, ti si, pjesniče i pravedniče, već onda u ′Juditi′ htio probuditi dušu našeg pogaženog naroda, ali u mraku ti si, Marko Maruliću, ostao glas u pustinji i zato je tako tužna, tako zaplakana tvoja ′Judita′, kip majke Hrvatske, […] Ili zar odista ni molitva, ni sveta molitva starog pjesnika i svete pjesme starog, mudrog i svetog Hrvata ne može ni danas još ganuti to roblje, to kukavno roblje hrvatsko, kojemu je svaka baba Meduza i svaki špicl Holoferne.″ (A. G. Matoš, ″Pod florentinskim šeširom″)
″Judita″, napisana dvostruko rimovanim dvanaestercima, dovršena u korizmenim danima 1501., prvi je hrvatski umjetnički ep i prva istinska poetska afirmacija jezika nam hrvatskoga – djelo koje se sa svojih izuzetnih misaonih i poetskih vrijednosti može samosvjesno takmiti s najboljim svjetskim djelima svojega doba. Marul, učeni kršćanski humanist, glasovit u svijetu, pisao je najviše na latinskom, a zatim na hrvatskom i talijanskom jeziku. Treba jasno kazati da odstranjivanjem Marula i njegove ″Judite″ iz popisa lektire, ne bi iskorjenjenik bio on – nego mi, neharni ovodobni Hrvati, jer bismo se time na posve određeni način odrekli identiteta i tradicije, svojih judejsko-kršćanskih, grčko-rimskih i specifično hrvatskih korijena.
Nitko ne kaže da bi učenici trebali čitati ″Juditu″ u cijelosti na starom, izvornom jeziku – bilo bi dovoljno obraditi jedan manji dio, a ostalo u nekom od postojećih suvremenih prijevoda odnosno prepjeva. Marul bi se, po svemu sudeći, s time složio. Jer ″Judita″ i jest ″u versih harvacki složena″ kako bi bila razumljiva širemu hrvatskom čitateljstvu ili, kako reče Marul, ″neka je budu razumiti i oni ki nisu naučni knjige latinske aliti dijačke″.
Ako prijedlog lektire u novome kurikulu jest tempirana bomba – a jest – kao što kažu mnogi znalci i upućenici, trebamo je aktivno i odgovorno deaktivirati. Ako su televizijske kamere onomad išle u prodavača jagoda s početka ovoga priloga – hrvatsko školstvo ne smije ići grlom u jagode.
Tu ne će pomoći nekoliko izmjena, pridodanih ili oduzetih naslova. Jer čitav koncept kurikula je pogrešan, nakrivo nasađen.
Izraz je lijevo-liberalne kulturne hegemonije, gdje se relativizam ne očituje samo u etici nego i u estetici. Krepost i dubina te sklad i mjera tu nisu na cijeni. Nije cijenjeno ono što stvarno vrijedi, nego se vrednuje ono što može postići stvarnu cijenu, što se može prodati. Stoga se izbacuju stožerna djela hrvatske i svjetske književnosti, a pripuštaju neki komercijalni i zavodljivi knjižni uradci čije bi pojedine dijelove svaki pristojni i nepristrani čitatelj ocijenio uličarskim, prostačkim, pornografskim te mjestimično, što je napose sramotno, pedofilskim.
Drage slušateljice i dragi slušatelji Vatikanskoga radija, za dva tjedna, na Drugu vazmenu nedjelju – Nedjelju Božjega milosrđa, bit će drugi i ujedno završni prilog o dokumentu tzv. ″Cjelovite kurikularne reforme″ i u njemu sadržanom ″Popisu predloženih književnih djela za cjelovito čitanje″.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
