Što je zajedničko upadu 25-godišnjeg studenta, ne piše koje godine, člana (ne)Radničke fronte na tribinu koju je držao Dario Kordić, sukobu “transrodne osobe” s alžirskim prosvjednicima koji su ovog tjedna u Parizu tražili da predsjednik te zemlje odstupi, i tužbi koju je Trumpov ministar stanovanja Ben Carson podnio protiv Facebooka?
To što su u sva tri slučaja određene ljevičarske dogme, mantre, ili politike, došle do apsurda, do svoje suprotnosti, i što su protiv njih ustali oni koje su upravo te politike trebale štititi. Praktički, eksplodirale u lice onima koji su ih osmislili. Naime, nevjerojatno kako samozvani antifašisti, socijalisti, na kraju ispadnu sve ono protiv čega misle da se bore: zadrti, netolerantni, puritanski zeloti, koji ljude dijele po rasi i vjeri, ali i političkoj i nacionalnoj orijentaciji, i uvode neravnopravnost u institucije sistema koje to same nerijetko oduševljeno prihvaćaju pravdajući to “pozitivnom diskriminacijom” ili jednostavno “antifašističkim vrijednostima”, koje onda poništavaju princip ravnopravnosti građana.
Ravnopravnost ne važi za Kordića
Princip ravnopravnosti građana i slobode govora se u slučaju Kordića našao na udaru spomenutog studenta Davida Bilića. To je dobar princip, bez ravnopravnosti teško da može biti stvarne demokracije (iako, doduše, Engleska ima dugu tradiciju parlamentarizma a ravnopravnost u njoj nikad nije stvarno zaživjela). No ona kao princip sve više dolazi na udar upravo onih koji su se zalagali za njeno uvođenje, kad je to njima odgovaralo.
Ravnopravnost ovdje konkretno znači da Kordić, bio on ratni zločinac ili ne, ima jednako pravo govoriti na javnoj tribini kao i svatko drugi, obzirom da je svoju zatvorsku kaznu odslužio. Sloboda govora i okupljanja je jednostavno stvar građanskih prava, slagali se mi s onim što se govori ili ne. Tko se ne slaže, slobodan je kritizirati Kordića, pa i reći ono što je David rekao, da on ne može biti nikakva moralna vertikala i da je licemjer – uostalom, to je njegovo pravo na njegov stav. No nasilje nije njegovo pravo! Iako se, na žalost, nasilni upadi na tuđe skupove danas ni ne smatraju nasiljem kad to radi “progresivna” ljevica, nego se dapače nasiljem smatra kad se provokatore izbaci? Na to se i David žali, da su ga “skoro” istukli. Da je Kordić upao na plenum studenata u organizaciji Kapovića vjerojatno ne bi bilo “skoro”!
Tko ima pravo ometati tuđi skup – vjerski, politički, društveni, bilo koji? U demokracijama, nitko. U zadnjih desetak godina na zapadu, svatko. Vidjeli smo da je policija odobravala pa i “poticala” protuprosvjede otprilike na istom mjestu i u isto vrijeme kad su se održavali i prosvjedi, što ne do nedavno bilo apsolutno nezamislivo u demokracijama (jer protuprosvjedi u pravilu nisu do li način na koji vlasti razbijaju neželjene prosvjede). To smo vidjeli na primjeru braniteljskih prosvjeda u Hrvatskoj, ali i u SAD na brojnim primjerima. Pravo na prosvjed sve više ovisi o tome tko prosvjeduje.
Nisu svi starosjedioci isti
Jedan nedavni, medijski razvikan, je onaj kad je editirani video iz kojeg se čini da su učenici koji su bili na Hodu za život prijeteći okružili Indijanca Phillipsa, da bi se kasnije kad je prikazan cijeli video ispalo da su te dječake grubo vrijeđali crni rasisti a onda je Phillips, inače prevarant koji se godinama lažno predstavlja kao vijetnamski veteran iako nikad nije nogom stupio izvan SAD, a iz vojske je najuren zbog nediscipline i alkoholizma nakon svega godinu dana, došao među njih i stao ih provocirati.
Stvar je u tome da su se mediji digli na stražnje noge jer kako se netko usuđuje provocirati starosjedioca, k tome još vijetnamskog veterana. Ista ljevica koja je do nedavno vijetnamske veterane, na stranu što Phillips to nije, nazivala ubojicama djece. Usput rečeno, ista američka ljevica koja se do pred koju godinu zgražala nad makartizmom danas provodi politike doslovce jednake onima senatora McCarthyja, i istim metodama: Difamacijom, pa se ti brani. Oni nekog (Trumpa, recimo) optuže da je ruski igrač i izdajica, čoporativno mu skoče za vrat, i on je gotov! Trump se obranio od optužbi, no bezbroj je ljudi palo kao žrtve difamacije u SAD u zadnje vrijeme.
No stvar je u slijedećem: Ta ljevica zagovara politiku ravnopravnosti i otvorenih granica, politiku po kojoj su ilegalni imigranti iz arapskog svijeta ili latinske Amerike, iako nemaju dokumente, zapravo ravnopravni građani, i smatraju kako starosjedioci u Europi (a to su bijeli ljudi, u ovom trenutku, i ako hoćete kršćani) nemaju nikakvo posebno pravo na svoje države koje ne bi imali i svi koji su jučer uselili, te ih se s lijeva gleda kao rasiste koji bi zadržali nešto što ionako nije njihovo nego svačije.
A istovremeno smatra da su bijelci u Americi “uzurpirali” zemlju Indijancima (koji kao lovci i sakupljači nisu, niti su mogli poznavati instituciju vlasništva nad zemljom jer je ona vezana za zemljoradnju, no pustimo sad to). Dakle, biti starosjedilac je u jednom slučaju svetinja koja daje ekstra prava i zaštitu od zakona, u drugom je pozivati se na to da ste starosjedilac i da bi trebali imati pravo odlučiti tko će doseliti u zemlju a tko ne je siguran znak rasizma. To pravo pripada samo crnim i obojenim ljudima, američkim i afričkim urođenicima, ne i europskim.
To nije pozitivna diskriminacija nego opasni kretenizam, ne radi licemjernog glumatanja moralnih veličina što je i cilj tih politika (“mi na lijevoj strani smo moralni a vi koji zastupate zdravorazumske politike niste, vi ste rasisti i mi smo bolji od vas pa imamo Bogom dano pravo vladati, iako u Boga ne vjerujemo”) nego jednostavno zato jer se time u život uvodi princip neravnopravnosti građana po rasnoj osnovi. A to jednostavno ne može donijeti nikom ništa dobrog, pa ni onima koje se kao štiti.
Crni Trumpov ministar protiv gospodara silicijske doline
Još jedan takav primjer je Ben Carson, Trumpov ministar koji je podigao tužbu protiv divova iz silicijske doline, počev od Facebooka, upravo za rasizam. Pitat ćete sad, zašto bi jedan ministar, i to crn i porijeklom iz crnačkog geta (u vladi jednog Donalda Trumpa, koji je navodno rasist!), za razliku od recimo Obame koji je iz posve bijelačke obitelji, uključujući bijelog očuha, tužio korifeje političke korektnosti iz silicijske doline? Oni i rasizam? Oni će vam dati ban i kad napišete da su vam Francuzi antipatični, iako im priznajete da znaju kuhati, voditi ljubav, i dizati revolucije, kao nižepotpisanom kad je komentirao žute prsluke, jer je to govor mržnje?
Trumpov ministar stanovanja je tužbu protiv gospodara svemira iz silicijske doline, praktički vlade u sjeni SAD i planete, podigao zbog diskriminirajućeg sustava oglašavanja tvrtke, odnosno “zato što su prekršili zakon o poštenom stambenom smještaju iz 1968., koji posebno zabranjuje rasnu diskriminaciju u oglašavanju nekretnina”, objasnio je Carson. “Prava je svrha ovdje zaštititi ljude, osigurati dostojno, sigurno i pravedno stanovanje te uzeti u obzir svačija prava kada to činimo”, rekao je.
Facebook, naime, “zna” koje ste rase, spola i svega ostalog, to bilježi, i oglase cilja prema rasnim i sličnim kriterijima, među ostalim. I zna što nudi kome. U SAD je zabranjeno oglašavati nekretnine tako da ih oglašavate samo bijelim potencijalnim kupcima, pa je takva praksa facebooka, smatra ministarstvo, nezakonita. Dakle, ovdje imamo slučaj da se jedan crnac pobunio protiv rasizma – što nije čudno – ali je novost to što je to ministar u vladi “rasista” Trumpa a organizacija koja stvarno provodi rasističke politike je ona koja se istovremeno kune u političku korektnost i pritom se trudi prikazati se moralnijom od puritanca iz 16. stoljeća koji je netom sišao s Mayflowera.
Hoće li zaštićene grupe moći tolerirati jedna drugu?
Potom imamo slučaj transrodne osobe, nazovimo je tako, muškarca koji se oblači kao žena i kojeg mediji apostrofiraju kao ženu, Juliju, u Parizu, On/ona je, kako se vidi na videu, pokušao proći kroz prosvjed koji je multikulti-manjina održavala u gradu koji je nekoć bio prijestolnica europske kulture, mode, filozofije, a danas je uglavnom turističko odredište za Kineze.
Agression transphobe.
Nous sommes bien en plein @Paris, à République. ?Une honte pour notre pays. ??
Une honte pour le drapeau auquel vous pensiez faire honneur. ??@stop_homophobie
@FVauglin@ACORDEBARD@Prefet75_IDF pic.twitter.com/GbD6bBG5dt— Lyes Alouane???? (@Lyes_Alouane) April 2, 2019
Tu je došlo do sukoba između dvije “ugrožene” grupe, što je posljedica ugradnje progresivnih vrijednosti u društvo. Što god tko mislio o transrodnim osobama i dalje važi da u civiliziranom društvu ne možete nekog fizički napasti na ulici jer vam se nešto u vezi njega ne sviđa. Ne sviđa se, realno, većini ljudi, pa to nije razlog da ne budemo civilizirani – a biti civiliziran nije nipošto ono što progresivna ljevica predlaže, da si lažemo da nam se sviđa: I najzadrtiji zagovornici istospolnih brakova u SAD, npr. Clinton i Obama, su se pred nekoliko desetljeća izjasnili, javno, jasno, i nedvosmisleno, protiv njih, ali su pod pritiskom radikala s vremenom bili prisiljeni promijeniti mišljenje, u protivnom bi bili označeni kao talibani i izbačeni iz demokratske stranke, recimo. Tako ljudi odustaju s vremenom od svojih prirodnih, zdravorazumskih stavova pod naletom indoktrinacije koja se nameće kroz medije, ali i obrazovni sustav.
Ovdje je stvar u tome da se “žrtve opresije” ponekad, jednostavno, ne podnose između sebe: Tako transrodne osobe, koje su zadnjih godina u centru brige i skrbi progresivne ljevice za njihova prava, dolaze u sukob s regresivnim i agresivnim pustinjskim islamom kojeg dušebrižniciebrižnici homoseksualaca uvoze u velikim količinama, a pritom se prave da ne primjećuju da njihovi novi ljubimci niti ne skrivaju da žele, kao kod kuće, povješati na auto-dizalice sve homoseksualce, ili ih jednostavno baciti s krova nebodera (jer su to načini ubojstva homoseksualaca koje propisuje Kuran).
Kulturni marksizam na sveučilištima
Zapadne su institucije praktički kapitulirale pred političkom korektnošću i ljevičarskim ideologijama na tragu one Sorosevog profesora s fakulteta u Londonu, Karla Popera, poznatog filozofa koji je tvrdio da u društvu postoje tolerantne i netolerantne društvene skupine, i da ako toleriramo one netolerantne one s vremenom preuzimaju kontrolu nad društvom, i nazvao je to paradoksom tolerancije, pa je zato tvrdio da moramo, u ime tolerancije, biti netolerantni prema netolerantnima i izopćiti ih iz društva.
A netolerantne društvene skupine su, po toj filozofiji, one “povlaštene”, bijelci, kršćani, heteroseksualni muškarci. Odakle nam “povlastice” nije sad predmet razmatranja, iako je zanimljiva tema, no sve što bi čovjek mogao razumno reći o tome je vjerojatno zakonski kažnjivo.
No istina je da u stvarnom svijetu ne postoje “tolerantni” i “netolerantni” koji su to po sebi: Razne grupe su u pravilu onoliko agresivne i netolerantne prema drugima koliko su moćne i utjecajne. To ne zavisi toliko od onog što zastupaju, ni tko su, ni jesu li te grupe bile siromašne, ili marginalizirane. Zavisi od njihove trenutne relativne moći, pa tako s porastom društvene moći homoseksualnih aktivista, feministica, i sličnih, vidimo sve manje i manje tolerancije kod grupa koje zastupaju.
Uostalom, tolerancija i nije neka vrijednost kojoj treba težiti, ona je po definiciji trpljenje ponašanja koje nama radi štetu i koje bismo mogli spriječiti kad bismo htjeli, zato jer vidimo viši interes u tome. Iznuđena tolerancija, naravno, nije tolerancija, što danas aktivisti koji je utjeruju svima u kosti zanemaruju. Tolerancija smisao ima kao nužno zlo tamo gdje smo prisiljeni dijeliti životni i radni prostor s ljudima koje inače ne želite blizu sebe, ali ih u ime društvene kohezije i mira jednostavno podnosite i ne poduzimate ništa protiv njih. Ona je nerijetko nužna, no svakako nije poželjna.
No ono gdje Popper griješi nije samo to da netolerantene društvene skupine postoje same po sebi, već i u tome da prema netolerantnima treba biti netolerantan, što je samo varijacija na temu marksističke misli o eksproprijaciji eksproprijatora. Problem je što društveni eksperimenti koje provodi “progresivna” ljevica završavaju regresivnim pojavama: Progresivno naseljavanje milijuna tolerantnih imigranata završava regresivnim burkama i regresivnim modelima ponašanja koji se onda šire na cijelo društvo, recimo. Politika toleriranja različitosti pod svaku cijenu dovodi nerijetko do nasilja i netolerancije na jednoj posve drugoj i opasnijoj razini, politika nediskriminacije i uključivosti” dovodi do toga da se upravo one društvene skupine koje su bile nositelji razvoja zapadne civilizacije iz nje u potpunosti isključuju, jer eto nisu dovoljno “tolerantne”.
A to nije nimalo bolje od komunističkih i nacističkih politika: Često se danas apostrofira „desničare“ kao problem, i poziva se na Hitlera, a zaboravlja se da Hitler nije bio nikakav desničar, ni ljevičar – Staljin je bio lijevo od njega, a Churchill svakako izrazito desno od Hitlera, po svim ozbiljnim kriterijima po kojima se ocjenjuje politički stav – već jednostavno jedan tip koji je, kao i današnji napredni ljevičari, htio iz društva iskorijeniti one u kojima je on vidio problem, u kojima je vidio “privilegirane”. U njegovom su slučaju to bili Židovi.
Problem je što se posljedice takvih politika sve češće lome na leđima onih koje te politike, kao, štite, što se vidi i iz gornjih par primjera. A kad smo spomenuli Adolfa, više je štete nanio Nijemcima nego bilo kome drugom.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
