Marcel Holjevac: Rimac i Beljak simboli su dvije Hrvatske – jedne koja radi aute i druge koja ih krade

Krešo Beljak možda vjeruje da je progresivan i kulturan jer je “urbani tip”, lijevo orijentiran, od onih koje sam opisao u jednoj od prethodnih kolumni – onih kod kojih je sklonost Srbima jednaka nesklonosti Hrvatima iz BIH. Dobitnik nagrade za širenje bratstva i jedinstva “Svetozar Pribičević”, koju mu je dodijelio Plenkovićev najdraži koalicijski partner, bi zacijelo prvi bio apsolutno zgrožen kad bi netko kakvom Srbinu u Hrvatskoj poručio “sikter, mrš natrag u Srbiju” kao što je on Korčulanki porijeklom iz BIH Ruži Tomašić, na sam Dan žena poručio da se gubi “natrag u BIH”. Na stranu sad što je on rođen u Sloveniji, što je Ruža odmah odlično primijetila, dakle ono što se nekoć, dok se još smjelo šaliti se na račun nečijeg porijekla, zvalo “alpski Srbin”.

Predsjednik HSS-a ju je, čestitajući valjda na taj način Dan žena, nazvao “ustaškom emigranticom” i poručio joj “Sikter iz naše Hrvatske”. “Još jedna ustaška emigrantica, ova iz Kanade a porijekom iz Bosne. Mi smo zemlja koja se oslobodila fašizma vlastitim snagama za razliku od Austrije, koja nam sada docira i uči nas antifašizmu zahvaljujući ovakvim domaćim izdajnicima. Sikter iz naše Hrvatske!!”, napisao je antifašist Beljak.

Dodatno je još na tweeteru napisao, odgovarajući na primjedbu da je to “govor mržnje i rasizam”, te kako iskrivljuje povijesne podatke i koristi se u kampanji jeftinim populizmom: “Ne, ovo je upozorenje svim profašističkim izdajnicima koji sramote našu Hrvatsku pred svjetskom javnošću. Austrija, to leglo nacista, sad pokazuje mišiće nama, koji smo to isto zlo sami istjerali iz svoje ponosne domovine.”

Tko ste to “vi”?

Naše? Tko ste to “vi”, trebao bi netko pitati Beljaka, koji Hrvate dijeli na “nas” i “vas”, kao ’45. kad su “mi” postali vlast, a “vi” završili u fojbama, rudnicima i rovovima? Njegov primitivni šovinizam se manifestira u odnosu na Hrvate iz BIH, pa i one iz Australije, poput Vice Batarela kojem se također obratio u ispadu primitivizma, istog dana. Njemu je pak, zato jer je poželio na Dan žena katoličkim ženama poručio da mole, da imaju mnogo djece ako se odluče na udaju, da ne pokušavaju biti loša kopija muškaraca, poželio “da izmoli sto “očenaša” na zagrebačkom aerodromu prije nego zauvijek odleti nazad tamo odakle je došao, da pokuša “svoju zatucanu, primitivnu pri*izdinu stvarati u rodnoj Australiji, a ne kod nas”.

Stvar je zapravo bizarna, jer je supruga Kreše Beljaka iz Ljubuškog, mjesta koje baš, najblaže rečeno, nije poznato po antifašizmu. Hoće li i njoj, kad se posvađaju, poručiti da se vrati u ustaški Ljubuški i “sikter iz naše Hrvatske”, ne znam. I ne znam, iskreno, kako je njoj sjelo to da njen suprug one koji se “nisu tu zlegli” tjera da se vrati odakle su došli, a ne znam ni kako na to gleda obitelj njegove žene u Hercegovini, vjerojatno ne pretjerano antifašistički orijentirane.

Civilizirana Hrvatska i primitivna Australija

Stvarno, komično je kad jedan mutni tip koji je, spletom okolnosti, uspio postati gradonačelnikom gradića od 37 tisuća stanovnika nadomak Zagreba i predsjednikom stranke, kritizira Vicu Batarela, doktora sociologije, s visoka. Što se njega tiče što Batarelo poručuje katoličkim ženama, je li on slučajno katolik? Ne, naravno.

Je li Hrvatska njegova imalo više nego Vicina, da može nekog tjerati iz nje govoreći da je “naša”? Batarelo je iz “pri*zdine” Australije, gdje je rođen i odrastao i završio studij, iz jedne vrlo, vrlo bogate i vrlo, vrlo pravno uređene države došao 1990. u kaos raspadajuće Jugoslavije kako bi pomogao obrani domovine. Gdje je Krešo bio tada, nije posve jasno – on sam tvrdi da je također sudjelovao u obrani domovine, samo što se ne može sjetiti jedinice, niti se itko može sjetiti njega.

A tek Ruža Tomašić, “primitivna ustašica iz Bosne”? Žena je provela radni vijek u Kanadi, u koju je stigla kao djevojčica od 15 godina, vozeći na gepeku svog Harley Davidsona takve poput Beljaka, koji su krali radio-kazetofone iz auta, u zatvor. Po čemu je Ruža “ustašica”, po tome što ne viri iz stražnjice Milorada Pupovca? Ne ulizuje se Srbima? Nije “antifašista”?

Ruža Tomašić je pak nedavno proglašena najučinkovitijom hrvatskom europarlamentarkom, i svrstana među 12% najaktivnijih europarlamentaraca uopće, a lani je uspjela progurati dva za Hrvatsku iznimno bitna izvješća o regionalnom razvoju i ribarstvu. I kad smo kod toga – ona zapravo nema ništa s Bosnom, odrasla je u Slavoniji, a u BIH je samo rođena no tamo nije nikad živjela. No Krešo “antifašista” voli brojiti krvna zrnca.

Moralna vertikala koja to nije

Tragikomično je kad nasljednik Štefa Radića ponovo ide na noge Srbima i koristi turcizam “sikter” koji je par dana ranije koristio Vučić.

No ovdje se ne mislim baviti samo Krešinim primitivizmom, nego odnosom dvije vrste ljudi u Hrvatskoj, onih koje Beljak spominje kao “mi” i “vi”, koji se trenutno prelama kroz dva susjedna grada u Hrvatskoj, Svetu Nedjelju i Samobor. Najpoznatiji stanovnik prvog je trenutno Mate Rimac, Hrvat iz Livna u BiH, na granici između Hercegovine i Bosne. Najpoznatiji stanovnik drugog je trenutno Beljak. Njih dvojica su simboli dvije Hrvatske, one dvije sadržane u Beljakovom “mi” i “vi”: Jedne koja radi najbrže i tehnički najnaprednije aute na svijetu, i druge, glupe i nasilne, koja pajserom provaljuje u aute i iz njih krade.

Samo dan prije Krešinog divljačkog ispada, Rimac je u Ženevi, uz svoj novi model u produkcijskoj formi, predstavio šasiju i pogon koje će prodavati drugim proizvođačima električnih superautomobila. Na Salonu su, uz Rimčev C2, bila još tri automobila drugih uglednih proizvođača luksuznih i ekscesno skupih automobila – Aston Martina, Pininfarine i Koenigsegga – koji imaju rimčev pogonski sklop, a Pininfarina i Rimčevu šasiju, elektroniku, i sve ostalo osim karoserije.

Privatnici protiv političara

Sveta Nedjelja, mjesto između Zagreba i Samobora, je najbogatiji grad u Hrvatskoj, gledano po stanovniku. Susjedni Samobor je vrlo blizu tome. Još u socijalizmu, zagrebački su obrtnici i majstori počeli tamo seliti svoje poslove, privučeni jeftinijim nekretninama s dovoljno prostora za radionice, a opet na niti 20 kilometara od Zagreba: Iako su smjeli imati najviše 10 zaposlenih, i iako je kod privatnika bio zaposlen samo vrlo mali dio radne snage – velika većina je radila u tzv. “socijalističkim gigantima” – ti privatnici su generirali najveći dio BDP-a pokojne SFRJ, nesrazmjerno velik.

Učinkovitost privatnika je bila višestruko veća od spomenutih “giganata”, pa ipak, TV i mediji su iskazivali beskrajan ponos time što su u Splitu sagrađene Izabela i Amorela, ne spominjući gubitke na tim brodovima koji su se mjerili desecima milijuna dolara zbog ogromnih penala koje je Brodosplit morao platiti zbog gotovo jednogodišnjeg kašnjenja, ili time što je u Uljaniku sagrađena Berge Istra, jedan od najvećih tankera na svijetu, koji je ubrzo potonuo u eksploziji izazvanoj greškom u konstrukciji tankova (ista sudbina je zadesila brod blizanac, Berge Vangu) koja nije ostavila preživjelih.

A svojih privatnika se Jugoslavija pomalo stidjela, oni su smatrani reliktom zastarjelog kapitalizma, nužnim zlom koje ćemo još neko vrijeme trpjeti dok progresivne snage ne zavladaju svijetom i uvedu socijalizam. Privatnici su bili omraženi i u narodu, jer su zarađivali ozbiljan novac, vozili aute kakve si socijalistički radni narod ni u snu nije mogao priuštiti, i to sve s onih deset zaposlenih. Političari su im, kao i sad, podmetali nogu i derali ih porezima, a istovremeno očekivali da zarade za sve rupe bez dna u državi.

Poduzetnik, prezrena vrsta

Jaz je bivao sve veći, a kako je socijalizam osamdesetih ušao u svoju Venezuela – fazu u kojoj povremeno nije bilo struje, a najčešće ni goriva i koječega drugog, i zavist je rasla. Privatnik je, dok je radniku u “društvenom sektoru” od ’80. do ’85. standard pao za gotovo polovicu, zarađivao sve više, jer dobiti majstora preko SIZ-a je postala “nemoguća misija”. Ljudi su plaćali privatnike koji bi naplatili posao, ali bi ga i obavili.

Danas je privatnik koji radi i stvara dobit također prezrena vrsta, a ostaci “socijalističkih giganata” (zašto ne divova?) i dalje gutaju tuđe milijarde. Mate Rimac, za kog se slobodno može reći da je već sad za Hrvatsku ono što je za Ameriku Elon Musk, samo što Mate ne puši travu pred kamerama i ne radi gluposti kao Musk, bi u svakoj drugoj zemlji bio slavljen i obožavan. U Hrvatskoj se susreće sa zavišću “jalnuških diletanata”, kako ih je odlično opisao Franjo Tuđman. Užasavajuće je čitati sve uvrede i objede na njegov račun po forumima, mrežama, komentarima. Te prodaje maglu. Te firma mu živi od državnih dotacija. Te nitko nije vidio njegov auto da vozi niti je ikad išta proizveo. Te ćaća mu je lopov, mogli su i oni tako da im je ćaća dao pare, kažu šank-filozofi uz gemišt.

Na stranu sad što znam dečke koji su od roditelja dobili deset puta više novca kao “početni kapital” u životu pa sve potrošili na sponzoruše, kokain i brze aute. U Hrvatskoj su svi prepametni, kao Marijana iz Splita i njen muž. Bar na riječima. Kad treba nešto napraviti, onda se traže izgovori. Svijet se divi Mati Rimcu, Hrvati baš i ne, njihovi su idoli prečesto “antife” poput Beljaka, a Rimce preziru jer su “iz Bosne”. Zanimljivo, najveći zagovornici protjerivanja „Bosanaca“ su obično veliki zagovornici primanja imigranata bez ikakvih dokumenata, dok god su iz islamskog svijeta.

Mate je druga razina

Mate je nešto napravio, napravio je čudo. Posve promijenio paradigmu hrvatskog poduzetništva. U zemlji koja ne oprašta uspjehe, postao je svjetski lider u proizvodnji električnih hiperautomobila. Ove godine su u Ženevi čak četiri maloserijska automobila imala njegov pogon, i to čuvenih marki, niti jedan nije bio jeftiniji od dva milijuna dolara. Aston Martin kupuje pogonske komponente od Rimca, Pininfarina praktički cijele automobile koje onda prodaje pod svojim imenom, toliko je dobar.

Forbes ga je uvrstio u “30 ispod 30”, trideset najboljih svjetskih poduzetnika mlađih od 30 godina. Njegova tvrtka uspijeva privući ulagače i strateške partnere poput Porschea, dobiti kredite praktički bez kamata od Europske banke za obnovu i razvoj, prodavati automobile “Made in Croatia” nekima od najbogatijih ljudi na planeti, bez imalo kompleksa. U videu s ovogodišnje Ženeve, u razgovoru o njegovom autu kojeg je bivši prvak Formule 1 vodio s inženjerom Porschea, potonji kaže, “Ja sam inženjer, ali Mate je posve druga razina”.

Mate je vizonar, Beljak je političar. Oportunist. On nikad u realnoj ekonomiji, u stvarnom svijetu, nije postigao baš ništa. Mate je stvorio tvrtku s 450 zaposlenih. Beljak se uguzio u fotelju, otjerao pola zastupnika svoje stranke, druga polovica mu je pobjegla Bandiću. Ni u politici nije naročito uspješan, uništava najstariju hrvatsku stranku. Razvrgnuo je koaliciju s pobjedničkim HDZ-om i sklopio je s gubitničkim SDP-om, a kasnije se priključio “Amsterdamskoj”. Agresivac koji voli vrijeđati ljude, brojač krvnih zrnaca sa stavom kvartovskog siledžije, pravi crveni fašist koji si je umislio da je antifašist.

Dvije Hrvatske

Rimac je simbol one Hrvatske koja stvara, koja nema kompleksa, koja je uspješna u svjetskim razmjerima. On i nogometaši su u tom kampu prilično usamljeni, no i Tomašić svakako spada u njega. Simbol Hrvatske koja ima pamet, i usudi je se koristiti. Simbol kreativne, samouvjerene Hrvatske, one koja je 1991. krenula u rat kad joj nitko od ozbiljnih zapadnih analitičara nije davao nikakve šanse za uspjeh, a uspjela je u nemogućem.

Beljak je simbol one druge, klošarske, kokošarske, sitnolupeške Hrvatske. Kad je isplivalo da je bio sitni kriminalac, lopov, branio se da je to bila “mladenačka greška”, a imao je 29 godina kad je pravomoćno osuđen za provale uz upotrebu sile. Lagao je biračima da nije osuđen za krađe iz auta nego samo za provale u njih, onak’ iz vica, pa je ispalo da to nije istina. No za manje stvari se vani daje ostavka! Beljak je simbol Hrvatske koja ne stvara ništa osim zle krvi, ideološki fanatizirane, “antifašističke”, pokorne svima a najviše Srbiji, kmetovske, neslobodne. Beljak je simbol svega što u ovoj zemlji trenutno ne valja: Socijalističkog mentaliteta, laganja, foteljaštva, mutne prošlosti. To je čovjek koji se služi retorikom koja se koristila u Staljinovom SSSR-u, totalitaristički um posve različit od kreativnog Rimčevog.

Zašto Hrvati više vole Krešu?

No zastrašujuće je kad shvatite koliku podršku za svoje primitivne ispade ima Beljak, i koliko zapravo Hrvata dijeli njegovo mišljenje o Batarelu i Ruži. Kad shvatite koliko je onih koji bi i jednog Rimca potjerali “nazad u Bosnu”. Jer su zavidni, jer je sposobniji od njih, jer su uvijek imali dobar izgovor za to zašto su neuspješni: U Hrvatskoj nije moguće uspjeti osim ako ste političar. A Rimac im je taj izgovor izbio.

Ti koji bi protjerali Rimca su najčešće isti oni koji smatraju da bismo trebali dati desetak milijardi za spas socrealističkog, neproduktivnog i kronično gubitaškog Uljanika. Isti oni koji glasaju za Beljaka. Isti oni koji guraju ovu zemlju prema dolje otkad postoji, i podmeću nogu onima koji je vuku gore, a onda te koji vuku gore gledaju otjerati iz zemlje jer im kvare koncepciju.

Zato je u Hrvatskoj nerijetko veći grijeh biti “Bosanac” (osim ako niste musliman iz BIH, onda je to baš super) nego biti osuđivani kriminalac, zato je u Hrvatskoj veći grijeh biti katolik nego biti lažov i lupež ili utajivač poreza, zato je u Hrvatskoj veći grijeh biti u europskim razmjerima uspješan desni političar (“ustaša”) nego domaći “antifašist” ograničenih dosega, ali prisutan u medijima.

I dok se to ne promijeni, bojim se da neće biti nekog prevelikog napretka.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr