Marcel Holjevac: Zašto Bazovica nije Bleiburg, i zašto su istarski antifašisti benevolentni prema talijanskom fašizmu

F

Plenkoviću i HDZ-u je Tajanijeva izjava o “talijanskoj Istri” i “talijanskoj Dalmaciji” došla kao naručena: Evo njima u HDZ-u prilike da opet malo budu domoljubi, a ujedno i antifašisti! Nije teško i ne košta ništa, ne zahtijeva promjenu politike, tek malo galame bez ikakvih posljedica. Odreagirala je i predsjednica, kako se od ozbiljnog državnika i očekuje, i što joj je uostalom i dužnost.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nemojte me krivo shvatiti, dobro je da se na svim razinama reagiralo na Tajanijeve riječi. Ozbiljne države to rade, i kad se radi o nekom puno manje važnom od predsjednika europskog parlamenta. I službena Slovenija je oštro reagirala. Problem je što se na takve ispade u Hrvatskoj prečesto ne reagira, naročito kad dolaze s “antifašističke”, srpske strane: priče o srpskoj Dalmaciji su manje-više svakodnevnica u susjednoj, prijateljskoj i nesvrstanoj Srbiji, zemlji u kojoj u parlamentu sjedi genocidni manijak i ratni zločinac, vodi je dečko koji mu je u ratu nosio pive, a pomoćnik mu je isti onaj koji je bio pomoćnik Slobi dok je palio po Hrvatskoj.

Hrvatska prečesto ne reagira na uvrede

Isto tako, prečesto se u Hrvatskoj kmetovski odmahuje rukom na ponižavanja po nacionalnoj osnovi, što je plod podaničkog mentaliteta njegovanog stoljećima. Mentalitet je to seoske žene iz nekog od prošlih stoljeća koja smatra da je, ako je dobila batine od muža, iste nečim zaslužila, makar sama ne zna čime. Hrvatima sporo dolazi da više nisu narod drugog reda u svojoj domovini, i da bi se trebali prestati ispričavati kad ih netko nagazi, već da bi trebali na to reagirati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No izgleda da je Tajanijev ispad svatko instrumentalizirao onako kako mu odgovara, pokušao ga iskoristiti za neke svoje ciljeve. “Antifašisti” su po tisućiti put krenuli podsjećati kako je Tito “vratio Istru i Dalmaciju koje je Pavelić dao Italiji Hrvatskoj”, pri čemu niti jedno nije baš posve točno. Naime, Istru i jedan dio Dalmacije je još 1920. dao Italiji srpski kralj, a da ste u vrijeme Tita rekli kako su Dalmacija i Istra hrvatske vjerojatno se ne biste predobro proveli. Jer, Tito je te krajeve dao Jugoslaviji, ne Hrvatskoj. Da nam je Tito vratio Dalmaciju ’45., onda ne bismo morali za nju ratovati ’95.

Obersnel je pak pokušao prebaciti lopticu na hrvatsku stranu rekavši kako je “povijesni revizionizam opasna kategorija” te “nadam da će ovaj primjer upaliti lampice u glavama hrvatskih revizionista koji uporno pokušavaju revidirati povijest te NDH i ustaški pokret prikazati kao kakve simpatične domoljube i borce za hrvatsku državu”. Obersnelov je problem što zanemaruje da u Hrvatskoj ne postoji nikakav povijesni revizionizam tog tipa koji bi predstavljao organiziranu političku snagu, za razliku od Srbije pa i Italije, odnosno da to u Hrvatskoj postoji na razini političkog folklora. Postoji, međutim, nostalgija za onim drugim totalitarizmom, i to najviše kod Obersnela.

No opet, taj isti Obersnel je ‘zlatnu plaketu Grada Rijeke’ 2016. dodijelio jednom esulu, Amletu Ballariniju, koji je 1945. iz Rijeke – emigrirao u Italiju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pravdanje antifašističkih zločina

On, zapravo, pokušava opravdati “antifašizam” koji je ljude bacao u fojbe njegovom suprotstavljenošću fašizmu, odnosno jedan totalitarni režim koji ima veću moć mimikrije vlastitog zla pokušava oprati time što je bio suprotstavljen drugom, očitijem, a to je za Hrvatsku puno opasnije od onog što Tajani lupeta. Italija je, naime, zadnji put rat dobila 1935., kad su tenkovima ratovali protiv urođenika u Abesiniji (danas Etiopija) naoružanih našiljenim kokosima, a usto, Tajanijeva izjava je i u samoj Italiji naišla na glasno negodovanje i osudu.

Ne, prava opasnost dolazi s druge strane: Početkom devedesetih, Miloševićev je plan bio ponuditi ostatke Hrvatske koji ne bi ušli u sastav “Velike Srbije” Italiji i Mađarskoj, čime je kanio steći saveznike protiv Hrvatske na zapadu. Naravno, taj njegov plan je s gnušanjem odbijen u obje zemlje: nitko ozbiljan nije htio pred cijelom međunarodnom zajednicom ispasti negativac i sudjelovati u komadanju jedne države, makar u njen opstanak i nisu previše vjerovali. Italija nije realna opasnost za Hrvatsku u smislu teritorijalnog integriteta, i tamo nema kritične mase onih koji bi uopće razmišljali o nekom “povratu” Istre i Dalmacije, iako takve snage svakako postoje i nisu posve marginalne. No uglavnom su ograničene na potomke Esula.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Talijane je ipak lakše osuditi

Ali baš zato što Tajanijeve riječi nisu baš dobro odjeknule ni u Bruxellesu ni u Rimu, svi su, ne samo Plenković, već i Flego i brojni drugi iskoristili priliku da na primjeru Tajanija, ne riskirajući pritom ništa, pokažu koliko su hrvatski domoljubi. Jer, kad se radi o Srbima, to je puno osjetljivije, a velik broj građana Hrvatske još uvijek ima refleks Pavlovljevog psa: Čim se netko drzne prigovoriti Srbima četnikovanje, odmah je ustaša i narodni neprijatelj. Milanović je izgubio svoju izbornu bazu u Hrvatskoj time što se usudio reći, doduše off record i u šatoru, da su političari u Srbiji šaka jada! Ništa kontra  četnika, to je ipak zadiranje u “bratstvo i jedinstvo”! Talijani su stranci, nešto drugo!

Ovako, čak i Jakovčić, čiji je IDS devedesetih bio manje – više otvoreno protalijanski orijentiran, a dijelom je to i sad, na početku sjednice Europskog parlamenta napao Tajanija zbog izjave “Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!” – ali, zanimljivo, na talijanskom. “Da se izbjegne bilo kakav nesporazum”, kako je rekao Jakovčić, ili da ne ispadne da Slaven, Hrvat, kritizira Talijana? Nego da sve ostane “u obitelji”? Trebao je govoriti hrvatski; to bi dalo težinu njegovim riječima. Koji je smisao osude izjave o “talijanskoj Istri” ako ta Istra, odnosno njen predstavnik, u službenoj prilici u europskom parlamentu ionako govori talijanski? Neformalne prilike su nešto drugo: No predstavnik hrvatske države bi u službenim prilikama trebao ipak govoriti hrvatski, naročito u ovakvim prilikama. Ovako, zapravo je na neki način potvrdio Tajanijevu tezu o talijanskoj Istri.

Osuda onog što je rekao Tajani, bivši rojalist a danas “pučanin”, iz Jakovčićevih usta i na talijanskom jeziku je zapravo više zvučala kao isprika Jakovčića Tajaniju nego zahtjev za isprikom: “Pozdravljam vašu osudu totalitarnih režima i zločina počinjenih nad nevinim ljudima. Mržnje koje su nekad postojale danas više ne postoje. Zato je važno koristiti prave riječi”, rekao je IDS-ov zastupnik u europarlamentu. “Reći ‘talijanska Istra i talijanska Dalmacija’ može imati i druga značenja. Ja tražim od vas da pojasnite svoje riječi jer je vaša izjava izazvala ogorčenje. Reći tako nešto može biti vrlo opasno.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Traži li Jakovčić ispriku ili se on sam ispričava?

Pojašnjenje je, kaže on, nužno jer je to “jako važno za ljude koji danas žive u Istri i za esule”. “Zajedno sa svojim prijateljima radio sam na tome da Istra postane dvojezična i želim da Istra i dalje živi u miru”, zaključio je Jakovčić. Tu je dakle i zaklinjanje u dvojezičnost istre, i Esuli, praktički je Jakovčić taj koji se pravda! Radin je pak dosljedniji sebi: za njega je to beznačajan incident.

Ovdje valja primijetiti: I Radin, i Jakovčić, i brojni drugi hrvatski političari su puno benevolentniji spram relikata talijanskog fašizma nego spram proustaških sentimenata. Bazovica je za Talijane manje-više ono što je za Hrvate Bleiburg. Ipak, dvije komemoracije imaju drukčije konotacije, iako su se u Bazovici puno češće čule iredentističke ideje nego u Bleiburgu. Dok jake snage antifašista iz vodećih hrvatskih medija svake godine u Bleiburgu svijećom traže kakvu ustašku insigniju, Bazovica ipak ima realističniji tretman u medijima – to je jednostavno komemoracija ljudima ubijenim bez ikakvog suda, od strane revolucionarne vlasti. A ako se i ne bi našlo crnih uniformi, ali svakako bi fašistonostalgičarskih govora.

No talijanski političari ne zaziru od posjeta Bazovici kao hrvatski, iako je Italija ta koja je patentirala fašizam. Matteo Salvini je u svom govoru koji je ostao u sjeni Tajanijevog ispada usporedio poratne zločine s holokaustom, i rekao da su djeca ubijena u Auschwitzu usporediva s djecom koja su bačena u fojbe. On kaže, ne postoje nedužne žrtve prvog i drugog reda, i teško mu je tu izjavu zamjeriti. Predsjednik Italije Sergio Mattarella, koji je iz drugog političkog tabora od Salvinija, je izjavio kako fojbe nisu bile osveta za krivnju fašista, već kako je “Među talijanskim žrtvama bilo mnogo onih koji nisu imali nikakve veze s fašistima”.

To je točno. Procjene broja protjeranih Talijana nakon rata se kreću od 40.000 (Troha) preko 191.000 (Žerjavić) do posve nerealnih 350.000 koliko tvrde talijanski iredentistički povjesničari (Rocchi, Pupo), a desetak tisuća Talijana je završilo u fojbama. Procjene se razlikuju, no “etničkog čišćenja” od strane antifašista je u Istri i te kako bilo.

U Italiji, dakle, oko toga postoji politički konsenzus: Fojbe su zločin nad Talijanima, ne nad fašistima. U Hrvatskoj, takav konsenzus oko Bleiburga ne postoji, iako je i tamo stradao velik broj civila – i, uostalom, vojska koja se predala i koja nije smjela biti likvidirana jednostavno zato jer je rat završio.

No tu se vidi i shizofreni karakter hrvatskog i napose istarskog antifašizma, koji je nerijetko vrlo benevolentan prema talijanskom fašizmu i fašistima, dok je spram Hrvatske u pravilu neprijateljski raspoložen – pa i spram one demokratske. Još licemjernije: Iako se Tito teško ogriješio o nacionalnu zajednicu Talijana u Istri i Rijeci, i praktički izvršio genocid nad njima (dio je protjerao, dio pobio) u Istri njeguju kult Tita, a istovremeno i kult talijanštine. No ne treba se zavaravati: Današnji “Talijani” u Istri su rijetko kad stvarno Talijani, a puno češće Hrvati, Srbi i Bošnjaci koji su talijanizirali svoja prezimena – jer su smatrali da je biti Hrvatom sramota, i da je bolje i lukrativnije pripadati “kulturnijem” talijanskom narodu.

U pravilu, protalijanski autonomaši u Istri nimalo Titu ne zamjeraju što je Talijane dijelom bacio u fojbe, a dijelom protjerao. Thompsona ne žele, ali prave, talijanske fašiste poput Finija, pak, Furio Radin rado prima. Isti antifašisti koji hvale Tita jer je pobio Hrvate na Bleiburgu, osuđuju Tita jer je pobio Talijane u Bazovici: Furio Radin je uostalom bio na komemoraciji za “svoje”, Talijane, dok mu ne pada na pamet – ni njemu ni ostalima u Istri – otići na sličnu komemoraciju u Austriju.

A kao vrhunac shizofrenije u Puli pak postoji kino koje je nakon Domovinskog rata preimenovano u – kino Alida Vali. Dotična je gospođica bila ikona fašizma, a usput i Musolinijeva ljubavnica, koja je sve do smrti s prezirom govorila o današnjoj Puli koju su naselili slavenski barbari. Dakle, fašizam je u antifašističkoj Istri ponekad ipak – prihvatljiv, ako je talijanske provenijencije. A ljevičar i antifašist Furio Radin, koji je jedini koji ovih dana pokušava minorizirati Tajanijev ispad, je pred devet godina u posjet antifašističkoj Puli pozvao vođu talijanskih fašista Gianfranca Finnija. Posjet je bio ugovoren, očito ne slučajno, 21. rujna 2010., ravno na 90. obljetnicu posjeta Benita Mussolinija Puli. Isto tako, Radin se sastajao i razgovarao s neofašistima poput Roberta Menie, Lucia Totha, Renza de Vidovicha (direktor lista Il Dalmata koji izlazi u Trstu!), i drugim viđenim fašistima. Jakovčić u slučaju Tajanija “pozdravlja osudu svih totalitarnih režima i osuđuje zločine nad nedužnim žrtvama” kad se radi o Bazovici, ali ne i kad se radi o Bleiburgu koji je “ustaški dernek”.

Neovisno o neprimjerenosti Tajanijeve izjave, valja primijetiti, na primjeru Bazovice i Bleiburga, da se Talijani ipak ponešto drukčije odnose prema svojoj prošlosti, i da je pomirenje koje je Tuđman spominjao u Italiji provedeno na način na koji bismo se i mi trebali ugledati: Nije potrebna niti poželjna nikakva rehabilitacija ustaštva, fašizma ili bilo čega, ali jest potrebna osuda zločina svih totalitarnih režima jednako, onako kako je to u Italiji napravio Salvini.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.