Dr. Harris: Ako želimo znati zašto su partizani ubili franjevce, trebamo krenuti od ove činjenice…

Na nedavnom predstavljanju monografije Hrvoja Mandića “Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću”, koja je nedavno dobila i svoje izdanje na engleskom jeziku, među govornicima je bio i dr. Robin Harris.

Harris je istaknuo knjiga “The Herzegovinian Franciscan Province during and after the Second World War” “pripada hrvatskoj historiografiji najviše kvalitete”.

Potrebno razbiti zlonamjerne iluzije o Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i BiH

U svom govoru, Harris je naglasio da je potrebno “razbiti iluzije koje ustraju na Zapadu, zlonamjerno promicane od nekih iz ove regije, o ulozi i iskustvu Katoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u ratnome i poslijeratnome razdoblju”.

Dodao je da je uvijek važno pobijati mitove i potvrđivati dobro utemeljenu istinu u svim znanstvenim područjima. Smatra da iskrivljavanja povijesne istine često služe političkim agendama koje su štetne i destruktivne.

“Namjera je, u ovom slučaju, sugerirati da su katolički svećenici kao skupina – a ne samo u nekoliko nereprezentativnih slučajeva – bili aktivni sudionici u zločinima pod NDH. Stoga se sugerira da poslijeratna ubijanja i trajni progon Crkve, koji je bio osobito žestok u Hercegovini, nisu bili ništa drugo nego partizanska pravda”, kazao je Harris.

Dodao je da se provodi i aktualnija strategija.

“Uoči onoga što se pretvorilo u Domovinski rat u Hrvatskoj, Srpska pravoslavna crkva počela je zahtijevati javno pokajanje katoličkih biskupa za ono što je svećenstvo navodno činilo u prošlosti. Još se uvijek pišu članci, osobito, ali ne isključivo, o blaženom Alojziju Stepincu čiji je cilj ocrniti ugled Katoličke crkve u Hrvatskoj i tako skrenuti pozornost s mnogo novijih zločina počinjenih u devedesetima protiv Hrvatske”, napomenuo je Harris.

>Robin Harris: ‘Postati katolikom bila je najbolja i najvažnija odluka u mome životu’

Laži i propaganda

Robin Harris upozorio je da zapadni povjesničari još uvijek pišu na način koji navodi na pomisao da im nije bilo dostupno ništa drugo osim laži i propagande koja se širila tijekom suđenja Stepincu i opširno u djelu Viktora Novaka »Magnum Crimen«. Kazao je da je znakovito da je to djelo ponovno izdano sredinom osamdesetih, u vrijeme zloglasnoga memoranduma SANU.

“No, tko može kriviti zapadne znanstvenike ako isti netočni komentari dolaze i iz same Hrvatske? Činjenica da je 2019. tadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović mogao govoriti o franjevačkom samostanu u Širokom Brijegu kao o »legitimnom cilju vojnih djelovanja« u 1945. godine pokazuje da i ovdje u Hrvatskoj, a ne samo na Zapadu, valja raditi na utvrđivanju istine”, napominje Harris.

Izmišljene priče materijal za govor mržnje

Harris je istaknuo da knjiga dr. Mandića ne govori samo o onome što se dogodilo u Širokom Brijegu u veljači 1945. Ona, naveo je, pruža mnogo fascinantnih informacija iz ranijeg razdoblja o širim aktivnostima franjevaca u regiji. Ipak, u svom se osvrtu fokusirao na veljaču 1945.

“Svatko tko posjeti samostan – kao što sam i ja učinio u kasno ljeto 1995. – može vidjeti da se on nalazi visoko na brdu. I stoga nije imao nikakvu važnost za obrambenu liniju koju su držale njemačke i snage NDH. Priče o redovnicima sa strojnicama koji pucaju s crkvenog zvonika potpuno su izmišljene. Međutim, one su pružile koristan materijal za groteskne, govorom mržnje ispunjene karikature i plakate koji su se kasnije koristili za poticanje narodnih strasti protiv Crkve”, upozorio je Harris.

Rekonstrukcija stvarnosti

Harris smatra da je Mandić u knjizi izvrsno rekonstruirao stvarnost.

“Daleko od uvjerenja da su u opasnosti, franjevci su i u Širokom Brijegu i kasnije u Mostaru mislili da mogu očekivati pošten tretman od partizana”, napominje. Dodaje da bi franjevci, u slučaju da su bili svjesni kakvoga zlodjela, pobjegli.

“U Širokom Brijegu se dvanaest redovnika, koji su ubijeni, skrivalo u skloništima. OZNA ih je okupila u zajedničkoj prostoriji samostana. Tada im je ponašanje partizana dalo razloga da znaju što mogu očekivati. Ispovjedili su jedni druge, prije nego što su bili pozvani van, jedan po jedan, da budu ubijeni. Još je redovnika pristiglo ili su bili otkriveni. Sveukupno je dvadeset i sedam franjevaca iz samostana likvidirani u samo nekoliko dana u veljači. Njihova tijela su bačena u sklonište od zračnih napada i zapaljena. Njihovi ostaci su dobili dostojan pokop tek 1971. godine”, ispričao je Harris.

Dodao je da se fokus prebacio na Mostar koji su partizani zauzeli 15. veljače. Međutim, u samostan su ušli već prethodnog poslijepodneva.

>Povjesničar Hrvoje Mandić: Fratri na Širokom nisu pucali, a likvidaciju je naredio sam Tito

Uloga fra Lea Petrovića u Mostaru

“Fra Leo Petrović, provincijal, nije želio vjerovati kada su mu rekli da su franjevci u Širokom Brijegu ubijeni. Savjetovao je onima koji su mislili da su u opasnosti da odu, ali su svi, osim jednog fratra, ostali. Kada su partizani došli, provincijal je naredio da ih se posluži vinom i pršutom. Tada je stigla OZNA sa svojim popisima. Uslijedila je likvidacija sedmorice fratara, uključujući fra Lea. Izveli su ih vezane iz samostana, ubili i bacili njihova tijela u rijeku Neretvu”, kazao je Harris.

Napomenuo je kako su ta ubojstva “pažljivo utkana u propagandni narativ koji se koristio za opravdavanje politike progona protiv Crkve”.

Dodao je da su dovođenje u pitanje tog narativa komunističke vlasti smatrale neprijateljskim činom koji treba strogo kazniti.

“Ako želimo znati zašto su partizani ubili franjevce u Hercegovini, trebali bismo poći od činjenice da marksizam-lenjinizam smatra religiju, posebno kršćanstvo, a u praksi ponajviše katoličko kršćanstvo, svojim glavnim neprijateljem”, kazao je i dodao da oni koji su umrli imaju pravo na priznanje mučeništva jer su umrli in odium fidei.

Moguće je, navodi Harris, da su neka ubojstva bila motivirana osvetom za stvarne ili umišljene zločine u koje je bilo uključeno svećenstvo. No, to se ne može smatrati ozbiljnim čimbenikom. Ni općenito ni posebno u ovom slučaju. Fratri su, dodaje, imali različite političke stavove. Fra Leo Petrović, primjerice, nikada nije bio sklon ustašama. Bio je blizak HSS-u i intervenirao je kako bi pomogao Židovima. Međutim, to ga nije spasilo.

Harris: ‘Dobro je podsjećati druge na istinu’

“Unutar Hrvatske, i posljedično među Hrvatima u Bosni i Hercegovini, dva glavna neprijatelja u predodžbi komunistâ bili su HSS i Katolička crkva”, ističe Harris. Dodaje da je HSS bio brzo potpuno slomljen. A Crkva podvrgnuta klasičnom partijskom pristupu.

“Prvo su bile likvidacije, zatim teror, zatim zatvaranje i slamanje svećenika mučenjem i puštanjem kao agenata. Zatim je uslijedila šira subverzija i infiltracija. Konačno – nakon što ništa od toga nije ugasilo vjeru naroda”, naglasio je.

Ono što je uslijedilo, kaže, moglo bi se nazvati “privatizacijom”. Odnosno, religiju je moglo prakticirati svećenstvo čije su aktivnosti bile strogo ograničene na crkvene premise, sa dovoljno svećenika pretvorenih u suradnike ili doušnike, djelomično se služeći svećenički staleškim udruženjima, kako bi ostatak klera držali pod kontrolom.

“Naslijeđe komunizma još živi na toliko mnogo načina da su ga ljudi skloni previdjeti. Nitko nije odgovarao za ubojstva fratara Širokog Brijega ili Mostara ili bilo koje druge zločine. Ljudi još uvijek olako govore o „oslobođenju“ postignutom prije osamdeset godina, bez da na pravi način priznaju ubojstva, progone, krađu, glupost i bezboštvo, koji su karakterizirali režim, koji je trebao donijeti raj na zemlju, ali koji je toliko toga sveo na jalovo groblje. Stoga je dobro sjećati se i podsjećati druge na istinu”, zaključio je Robin Harris.

Izvor: narod.hr