Alemka Markotić o stricu, mladom fratru ubijenom na Križnom putu: ‘Našu povijest trebamo pisati mi’

Na nedavnoj promociji monografije ”Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću” na engleskom jeziku, emotivni govor održala je i prof. dr. sc. Alemka Markotić, dr. med. Markotić je otkrila obiteljsku povezanost s pogibijom franjevaca nakon Drugog svjetskog rata. Među njima je, naime, bio i njezin stric koji je izgubio život na Križnom putu.

Počast svim žrtvama

“Ovdje sam kao jedna od brojnih Hrvatica i Hrvata, čiji su članovi obitelji stradavali od komunističkog režima. O čemu se i danas, 30 godina od oslobođenja i stvaranja hrvatske države više šapće, negoli glasno govori”, započela je Markotić.

Istaknula je da je, dolaskom na promociju monografije, došla odati počast svim žrtvama, ali i svom stricu, fra Svetislavu Markotiću. Riječ je, kazala je, o mladomisniku koji je na početku svog života i svog svećeničkog poziva, grubo zaustavljen i mučki ubijen na Križnom putu negdje kod Maribora između 15. i 20. svibnja 1945.g.

“Prema kazivanju mog pokojnog oca, Vlatka Markotića, pravnika, ali i robijaša u komunističkom logoru na Sv. Grguru, ime Svetislav su mu predložili kolege bogoslovi, prepoznajući njegovu strastvenu posvećenost Isusu i Hrvatskoj katoličkoj crkvi. Nisu tada pomišljali da su i on i oni na putu skorog mučeništva, na putu prema svetosti. Tim više je ova knjiga vrijedna jer detaljno pokazuje ulogu hercegovačkih franjevaca u borbi protiv zla koje je nosilo sve pred sobom u Drugom svjetskom ratu”, kazala je Markotić.

Dodala je da monografija prikazuje “teška vremena u kojima su franjevci patili s narodom, ali i spašavali narod od njihovih, ali i svojih i druge od njihovih i svojih”.

Kazala je da je riječ o prikazu tragedije hrvatskog naroda “s braćom na različitim stranama, s krvnicima i svojim Judama, koji su netom prije umakali u istu zdjelu sa svojim učiteljima, franjevcima i dobili od njih prozor u svijet znanja i znanosti, a onda ih predali mučiteljima i zločincima”.

“Prikazuje imenom i prezimenom i krvnike i žrtve i to je iznimno važno. Jer i jedni i drugi imaju ime i prezime i lice krvnika ili lice žrtve”, istaknula je.

>Povjesničar Hrvoje Mandić: Fratri na Širokom nisu pucali, a likvidaciju je naredio sam Tito

Markotić: ‘Važno je znati svoju povijest’

“Zašto je važno znati svoju povijest? Ne zato da bismo bili zaključani u njoj, nego da bismo se sjećali stvari koje nam se ne smiju ponoviti jer smo kratkog pamćenja i da bismo naučili kako opet isto ne pogriješiti. Da bismo oprostili onima koji traže oprost za učinjeno zlo, ali i ne nasjedali na priče sile i moći, kojima nas vjekovima plaše i zarobljavaju u našoj svijesti.

Našu povijest trebamo pisati mi, a ne oni, strani i tzv. naši, koji su nas ubijali, zatvarali, predavali krvnicima, otimali našu zemlju i našu mladost i našu budućnost”, naglasila je Markotić.

Dodala je da je prijevod monografije na engleski jezik iznimno vrijedan “da bi povjesničari izvan Hrvatske mogli čitati istinu, a ne falsifikate komunističkih povjesničara, ili bolje rečeno istoričara, koji se nisu temeljili na znanstvenim dokazima, nego na partijskoj direktivi. I ne samo da bi čitali nego i razumjeli, a i pokajali se za izdaju koju su činili prema Hrvatima i drugim narodima, predajući ih zločincima, tako da se Bleiburzi, Križni putevi, Srebrenice, više nikada nikome ne ponove“.

Učenje iz naše teške povijesti

“Koliko smo naučili iz naše teške povijesti i vraćamo li uporno one čijim precima Hrvatska nije bila na srcu, nego su je pokušavali utopiti i pretočiti u bilo koju drugu državnu tvorevinu, ostavljam svakom od nas ponaosob pred svojom savješću, srcem i razumom da odgovori sam sebi i svim hrvatskim mučenicima”, istaknula je.

Markotić je svoje izlaganje zaključila pjesmom akademika i pjesnika Drage Štambuka posvećenoj upravo stradanjima na Križnom putu.

Teharje, most, jama, rog i šuma (D. Štambuk, Brasilia, 12. svibnja 2013.)

Svibanj je hrvatski najokrutniji mjesec. Ocvalo,
Trbovlje! Njedri lubanje iz rahlog humusa i napukla
betona zalivenih rudnika. Bedrene i slijepoočne
kosti, humeruse i lopatice. Zdjelice iz kojih
pupa hudo cvijeće. Usputna, krajputna rebra i falange.
Preorana groblja, srž patnje mojega naroda. Zidani most
i Huda jama. Kočevski rog i Maceljska šuma. Pušući u rog
potičeš patuljasta stabla na rast; skršena debla –
trupla su mladića, panjevi – njihove odsječene glave.
Po koje dugme i pisaljka; naočale, remena kopča,
lančić bezvrijedan – spomen ljubavi. Ništa dragocjenog
izim kojeg u zlato obučena zuba. Tišina šuma slovenskih
i oranica slavonskih, brijega zagorskih, ravnica Bačke,
mutnih voda Save i Drave zgušnjavaju se u bijeloj točki bola.
Na putu usijane prijevare i, u kristale, skrućenih jauka,
iglica krikovima izoštrenih. Ponori kraški, rovovi, jame,
rudarska okna… Barbarin rov, Tezno, Mostec, Bubno, Socka.
Višnja vas. Teharje, Teharje – kako lijepo zvuči, kano
zanjihane krošnje tise. Grobišta nam valja otkopati, sahraniti

žrtve, otkriti ih, jer postoje. Tajna groblja pretvoriti u javna.
Svi naši i tuđi mrtvi imaju pravo na ukopište, presječeno
snohvaticam’ ljubavi i mraka. Pravda je sestrica, domobrani;
koraca, putena i topla, putem bijelim ka dnu crnih šuma.

Loading...

Taking too long?

Reload document

| Open in new tab

Izvor: narod.hr