U vremenu u kojem tehnologija svakodnevno napreduje, informacijski prostor postaje sve kompleksniji. No, taj napredak ne donosi samo prednosti – upravo suprotno, omogućava neviđenu brzinu širenja dezinformacija. Senzacionalistički naslovi, lažne vijesti i manipulativni sadržaji danas doslovno preplavljuju medije i društvene mreže. Ključ razumijevanja je u prepoznavanju tog obrasca i educiranosti za prepoznavanju istine.
Razumijevanje ovog fenomena zahtijeva osvrt na širi kontekst: dezinformacije nisu slučajna pojava, već alat unutar strategija čiji je cilj oblikovati javno mišljenje i razumijevanje.
Pogledajmo političke interese, namjerno korištenje lažnih vijesti nije izoliran incident – to je sredstvo za postizanje ciljeva.
Ono što dodatno zabrinjava jest učinkovitost ovih strategija, pojačana emocionalnim apelima. Psihološka istraživanja pokazuju da što su poruke emotivnije, to su ljudi skloniji povjerovati u njihovu autentičnost, čak i kada su činjenice naočigled sumnjive i lako provjerljive.
Emotivne manipulacije
Emotivne manipulacije koriste senzacionalistički narativ, preuveličavaju i pretjerano naglašavaju nebitno. Sadržajem koji nudi samo ekstremne pozicije kroz crno – bijelu perspektivu dovode do polarizacije: mi ili oni.
Najuvjerljiviji psihološki motivatori su: strah, krivnja, ponos, ljutnja, osjećaj oslobođenja pa često apeliraju baš na njih.
Društvene mreže dodatno pogoršavaju situaciju. Anonimni profili i lažni računi ne samo da ubrzavaju širenje lažnih informacija, već stvaraju iluziju konsenzusa. Tko god vlada tehnikama dezinformiranja, ima prednost u kreiranju narativa. No, problem nije samo u širenju, institucije i društvo teško odgovaraju na ovu vrstu izazova.
Ne postoji institucionalna i društvena otpornost na dezinformacije. Reakcije su spore, mjere gotovo nepostojeće, a povjerenje javnosti u institucije neprestano u padu.
Postoje pozitivni pomaci, ali borbu s dezinformacijama su obilježila lutanja i niz krivih poteza. Lokalni i regionalni mediji širom Europe sve više ulažu u projekte koji uključuju provjeru činjenica i medijsku pismenost.
Ujedno, mnogi napuštaju koncept tradicionalnih fact-checkera, jer su se pokazali kao nametnuti ili samoprozvani glasnogovornici istine i ne baš učinkovit, često ideološki obojen, alat.
U posljednjih nekoliko godina, mnoge države počele su razvijati strategije za borbu protiv dezinformacija, uključujući regulaciju društvenih mreža i povećanje medijske pismenosti među građanima. I nama je potrebno sustavno rješavanje problema, jer dezinformacije nisu tek prolazni trend, već ozbiljna prijetnja demokratskom procesu. Trend je jasan i naočigled nezaustavljiv – mediji gube vjerodostojnost, a institucije povjerenje građana.
Otkud sad dezinformacije ili povijest i evolucija
Dezinformacije nisu novost; njihova povijest seže duboko u prošlost. Već su u antičko doba vođe i vojni stratezi koristili zavaravajuće informacije kako bi neprijatelje doveli u zabludu ili pridobili podršku vlastitog stanovništva. Manipulacija informacijama drevni je alat moći.
Pravi pomak dogodio se u 15. stoljeću Gutenbergovim izumom tiskarskog stroja koji je pokrenuo revoluciju širenja informacija. S masovnom proizvodnjom novina i pamfleta, otvorile su se i mogućnosti za širenje netočnog ili pristranog sadržaja.
Emocije i osobna uvjerenja često jači od činjenica
Tijekom 20. stoljeća, osobito u doba ratova, dezinformacije su postale oružje političkih režima. Primjeri uključuju propagandu tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, kada su vlade koristile kontrolu informacija kako bi oblikovale javno mnijenje i podržale ratne napore.
S razvojem interneta i društvenih mreža u 21. stoljeću, dezinformacije su dosegle novu razinu. Njihovo širenje postalo je brzo, globalno i dostupno gotovo svakome. Ključni je trenutak 2016. godina, kada se politički događaji poput Brexita i predizborna kampanja Donalda Trumpa povezuju s masovnim širenjem lažnih informacija.
Ta je godina obilježila početak ‘post-truth’ ere, u kojoj su emocije i osobna uvjerenja često jači od činjenica.
Povijest pokazuje kako su alati i kanali dezinformacija evoluirali, no cilj je ostao isti – manipulacija percepcijom za ostvarivanje partikularnih interesa i utjecaja. Ključ razumijevanja je u prepoznavanju tog obrasca i educiranosti za prepoznavanju istine.
Definicija dezinformacija, misinformacija i malinformacija
Kada govorimo o širenju netočnih informacija, važno je razlikovati tri pojma – dezinformacije, misinformacije i malinformacije. Svaka od ovih kategorija ima specifičan karakter i posljedice, iako se često koriste kao sinonimi.
Dezinformacija je vjerojatno najopasnija. Radi se o svjesnom plasiranju laži ili iskrivljenih činjenica kako bi se utjecalo na mišljenje ili ponašanje ljudi. Primjer bi mogao biti lažna vijest koja potiče političke podjele ili širi strah u društvu – to nije slučajno, nego promišljena strategija.
Misinformacija, s druge strane, nema zle namjere. To je pogrešna informacija koje se dijeli iz neznanja, nenamjerne pogreške ili zbog nedovoljnog poznavanja ili razumijevanja teme. Na primjer, netko može prenijeti netočnu statistiku, vjerujući da je točna.
Malinformacija je specifična po tome što se temelji na istini, ali je njezina namjena izazvati štetu. To je kada netko objavi privatni podatak kako bi narušio ugled druge osobe ili stvorila šteta u njenom privatnom životu.
Razumijevanje razlika među ovim pojmovima ključ je za pravilno adresiranje problema. Samo preciznim definiranjem problema moguće je razviti učinkovite strategije za borbu protiv štetnih informacija.
Kako prepoznati dezinformacije?
Prepoznavanje dezinformacija zahtijeva određenu razinu medijske pismenosti i svijesti o tome kako informacije u digitalno doba funkcioniraju.
Kritičko razmišljanje je prvi korak – svaku bi informaciju trebalo analizirati s dozom sumnje i postavljati pitanja poput: odakle dolazi ova tvrdnja, tko je izvor? Provjera izvora ključna je za razlikovanje točnih informacija od obmanjujućih.
Možda će vas zanimati
'Fact-checkeri' provjeravaju i – satiru! Pogledajte komične primjere
Možemo zaključiti kako su provjeravanjem satire ‘fact-checkeri’ i podcjenjivali svoje čitatelje i inteligenciju korisnika društvenih mreža.
Pouzdan izvor obično pruža jasne podatke i odgovarajuće reference, dok nepouzdani izvori izostavljaju detalje ili koriste senzacionalističke naslove. Potrebno je razmotriti i ima li tvrdnja potporu u dokazima.
Ako se tvrdnje prezentiraju bez konkretnih činjenica ili argumenata, to je dobar znak za potrebu pojačane razine opreza. Usporedba s drugim izvorima pomaže identificirati nedosljednost ili manipulaciju. Ugledni mediji obično nude širu perspektivu, što pomože pri procjeni vjerodostojnosti informacije.
Analizom šireg konteksta lako je moguće prepoznati dezinformacije koje koriste iskrivljene ili izdvojene činjenice kako bi izazvale reakciju. Konačno, alati za provjeru činjenica, poput specijaliziranih platformi ili oznaka upozorenja na društvenim mrežama, nude dodatnu razinu zaštite. Njihovo korištenje pomaže u brzoj identifikaciji sumnjivih informacija.
Zakonska regulacija
Ne postoje specifični zakoni koji reguliraju digitalnu sferu. Trenutni pravni okvir koji regulira pitanje dezinformacija i manipulacije informacijama značajno zaostaje za suvremenim izazovima.
Nakon što je Njemačka 2018. godine vrlo striktno regulirala govor mržnje, lažne vijesti i druge ilegalne sadržaje na društvenim mrežama i u Republici Hrvatskoj je postojala ozbiljna inicijativa.
Pri Središnjem državnom uredu za razvoj digitalnog društva osnovana je radna skupina za suzbijanje govora mržnje i lažnih vijesti na društvenim mrežama, ali su oporba i javnost to dočekali kao na pokušaj ograničavanja slobode medija i izražavanja pa se od toga brzo odustalo. Kazneni zakon RH posredno regulira i ovo pitanje, ali u praksi od objave do uklanjanja takvih informacija je predug put.
Velik dio postojećih zakona fokusira se na prekršaje, dok su kaznene mjere rijetke, spore i teško primjenjive. Ono što dodatno komplicira situaciju je činjenica da su zakoni u mnogim slučajevima zastarjeli, napisani za doba prije digitalne revolucije. Današnji zakoni nisu dizajnirani za rješavanje problema brzog, viralnog širenja dezinformacija na društvenim mrežama ili ciljane manipulacije javnim diskursom.
Unatoč određenim mjerama koje pojedincu pružaju zaštitu, javni je interes često nezaštićen. Postoji pravna zaštita od npr. klevete, ali to ne sprječava širenje masovnih dezinformacija koje imaju potencijal utjecaja na cijelo društvo, pravni ili politički sustav.
Kritika fact-chekinga u Hrvatskoj
Fact-checking ima ključnu ulogu u borbi protiv dezinformacija, no u Hrvatskoj se suočava s brojnim ograničenjima. Prvi izazov je manjak kadrova.
Timovi za provjeru činjenica nemaju dovoljno stručnjaka u različitim sektorima, što otežava veći obuhvat i analizu informacija. Njihova financijska ovisnost o projektima dodatno komplicira situaciju. Budući da većina fact-checking inicijativa ovisi o donacijama i kratkoročnim budžetima, njihov rad nije dugoročno održiv.
Reaktivni pristup predstavlja još jedan problem. Dezinformacije često dosegnu široku publiku prije nego što ih fact-checkeri uspiju obraditi. Povrh toga, percepcija ideološke pristranosti stvara nepovjerenje među dijelovima javnosti, čak i kada je rad objektivan.
Poboljšanje ovog sustava moguće je kroz nekoliko, za sada neizglednih, procesa. Stabilno financiranje omogućilo bi dugoročan rad i veći broj stručnjaka.
Transparentnost u radu i metodama provjere pomoći će u izgradnji povjerenja. Koordinacijom između različitih organizacija koje se bave provjerom činjenica moguće je stvoriti brži i snažniji odgovor na dezinformacije.
Zaključno
Dezinformacije predstavljaju ozbiljnu prijetnju demokratskim društvima, potkopavajući povjerenje u institucije i javni diskurs. Njihov učinak nije samo informacijski kaos, već i dublja društvena polarizacija, koja vodi ka intenzivnijim sukobima i podjelama. Unatoč rastućoj svijesti o ovom problemu, digitalne platforme, koje su postale primarni kanali širenja dezinformacija, ne mogu i neće same riješiti ovaj izazov.
Ključno je pronaći ravnotežu između zaštite javnosti od manipulacija i očuvanja slobode govora, no do tog rješenja još je dug put. Dok se ne uspostavi učinkovit sustav regulacije, obrazovanja i tehnoloških inovacija, ostajemo u post-truth vremenu, gdje se istina bori za opstanak.
Nekoliko provokativnih teza za promišljanje
1. Svi smo mi potencijalni širitelji dezinformacija, a naše vlastite predrasude oblikuju (našu) istinu.
2. Dezinformacije su najmoćniji alat političke manipulacije, a društvene mreže su njihova glavna arena.
3. Od Internet portala očekujemo odgovornost u sprječavanju širenja lažnih vijesti, a njihovi poslovni modeli ovise o količini prometa bez obzira na istinitost.
4. Medijska pismenost nije dobrodošla vještina, već hitna nužnost za opstanak demokracije. Kasnimo.
5. Najučinkovitiji alat protiv dezinformacija su cenzura i ograničavanje slobode govora.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
**Dr. sc. Kristijan Sedak doktor je komunikacijskih znanosti. Radi na Odjelu za komunikologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.