Gost N1 Studio uživo bio je vjeroučitelj u riječkoj sušačkoj gimnaziji i sindikalni povjerenik u Nezavisnom sindikatu zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Marin Miletić.
Bio je upitan što očekuje od pregovora Vlade i sindikata.
“Mi uvijek očekujemo, čovjek je biće nade i optimizma, čovjek se uvijek nada da će sve skupa dobro završiti. Vjerujem da je napokon sazrelo vrijeme za konkretan dogovor, konkretan prijedlog i želim da se vratimo tamo gdje smo mi učitelji najradosniji – na taj parket koji toliko znači, naše učionice, naši klinci. Stav učitelja je jasan, nas 96 posto reklo je da smo spremni ići u štrajk i biti u štrajku do kraja, do realizacije naših zahtjeva, zamolbi, krikova, vapaja. S druge strane, želimo da nam se omogući priča koeficijenata. I vjerujem da sve ide u tom smjeru”, kazao je Marin Miletić.
Miletiću neki zamjeraju jer je govorio na prosvjedu, ali je li kao vjeroučitelj, ipak u privilegiranoj poziciji u odnosu na učitelja i nastavnika?
“Nisam siguran da smo privilegirani, možda smo i pod većim povećalom. Moramo paziti na sve moguće kombinacije. No, vjeronauk postoji u obrazovnom sustavu više od 200 godina, samo je vraćen kada je Hrvatska postala samostalna i neovisna država, kao što se dogodilo u brojnim europskim državama nakon pada komunizma ili nacizma, koji su izbacili vjeronauk.”
Dodao je i da se slaže s Borisom Jokićem oko toga da vjeronauk treba biti izborni predmet. Vjeronauk je izraz pluralističkog društva, citirao je Jokića.
“Vjeronauk na ovaj ili onaj način postoji u svim državama Europske unije, osim u Sloveniji. U Austriji je obvezan predmet, a roditelj možete tražiti izuzeće, što čini oko 14 posto roditelja.”
Uvjeren je da je manji dio društva “negativno raspoložen prema vjeronauku”.
“Kakav bih ja bio čovjek, muškarac, da kad mi netko kaže – Marine povedi – ja kažem da se malo plašim”
“U sušačkoj gimnaziji sam 14 godina, razrednik sam 13 godina. Na vjeronauku je 80 posto djece. Moja gimnazija je možda i najveća u regiji. Ja živim 130 posto za taj posao i roditelji su to prepoznali.
Kad je bio prvi dan štrajka, mi nismo imali najbolje uređen sindikat. Sjedili smo u učionici, nas tridesetak profesora, i kolege kažu – Marine, ajde nas povedi. Ja pitam – gdje? Oni kažu, ajmo organizirati sindikat, Nezavisni sindikat je najveći sindikat za srednje škole, javi se nekome, povedi nas. Nazvao sam županijsku povjerenicu i rekao da bih pokrenuo sindikat. Drugi dan sam došao u školu, 35 profesora mi je ušlo u sindikat. Različiti ljudi, različitih svjetonazora, ljudi koji popodne vježbaju jogu, nedjeljom ne idu u crkvu – ali imamo iste egzistencijalne bitke. Kakav bih ja bio čovjek, kakav muškarac, da kad mi netko kaže – Marine povedi – ja kažem da se malo plašim. Ja nisam takav tip.”
Je li trebao tražiti dozvolu riječke nadbiskupije za osnivanje sindikata?
“Možda sam ja to mogao bolje iskomunicirati. U crkvi sve treba sustavnije komunicirati. Nisam jedini. Ima puno vjeroučitelja koji su članovi sindikata. Svatko radi po svojoj savjesti. Moja lojalnost je prema istini, Isusu, crkvi. Nijedan dokument Katoličke crkve ne kaže – laici, ne smijete ulaziti u sindikat. S druge strane kaže, kad se iscrpe svi mogući razgovori, kad nema više mogućnosti za ići dalje u ostvarivanju radničkih prava, crkva dopušta udruživanje, odnosno pokretanje štrajka. Meni je moj nadbiskup kao tata. On je uz mene od početka, pazio na mene. Uvijek smo u borbama protiv zidova.
Kad bi ta ekipa kojoj Marin Miletić smeta izašla jednu večer sa mnom, da popijemo dvije pive, neke kobaje, da pričamo o životu, muzici, sportu, filozofiji – s najvećim brojem ljudi izašao bih zagrljen. A s ovima s kojima ne bih izašao zagrljen, oni bi rekli – okej, ne slažemo se s njim, ali lik ima pravo na svoje mišljenje.”
Miletić: Najbliži mom svjetonazoru je Miroslav Škoro
Osvrnuo se i na ono što mu se često prebacuje – što je u govoru na prosvjedu naglasio da je “dosta političara”, dok se istovremeno s njima fotografira.
“Vjerujem da kada idemo ad hominem, kada ljude pokosimo, iz njih izvlačimo ono najgore. Ne zanima me tko pripada kojem taboru. Ajmo graditi. Bio sam kod predsjednika Ive Josipovića dvadeset, trideset puta – jer smo kliknuli. Ako stavite na stol pet ideoloških pitanja, Ivo Josipović i ja možda se ne bismo složili oko tri. Ali Josipović je u mojoj dimenziji bio čovjek.”
Kad je riječ o predsjedničkim izborima, Miletić kaže:
“Ja sam kršćanin, ne mogu pobjeći od svog svjetonazora. U toj dimenziji, najbliži mi je Miroslav Škoro. Učionica nije mjesto političkih rasprava. Ali učionica je vježbalište života. Ali zar nije Škola za život učenje gimnazijalaca kritičkom mišljenju. Ja nemam političku opciju. 2012. sam snimao videe po školskim hodnicima i udarao na ministra Željka Jovanovića.
O prosvjedu
“Govorio sam iz srca. Ako bude prilike, potrudit ću se da nas bude još više u Zagrebu. Ako vodstvo sindikata bude željelo da Marin Miletić dođe na binu, bit će mi čast da progovorim u ime bolje Hrvatske, u ime manje beskućnika, u ime pravednije plaće za radnike, u ime lijekova koji su dostupni svima, u ime vapaja da ako stanemo jedni uz druge ovo društvo možemo učiniti boljim”, kazao je.
Miletić: Hrvatska nakon 25. studenog više nije ista
“Hrvatska nakon 25. studenog više nije ista. Priča oko koeficijenata je složena. To je priča tonera u zbornicama koji nestanu u prvom polugodištu pa nam u drugom polugodištu kažu – snađite se za printanje. To je priča udžbenika iz matematike, koji su mojim kolegicama stigli 25. studenog. U uljuđenim demokracijama ministrica dođe na kavu i kaže ispričavam se.
Nećemo više šutjeti, učitelji su postali svjesni svoje snage. Izašli smo na ulicu. Ulica nije rješenje, ali ovo je bila snaga tihe većine koja želi bolju Hrvatsku.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
