U obilježavanju i proslavi Dana pobjede kao u rijetko čemu i na čemu drugome mogli smo vidjeti nevjerojatnu udaljenost institucionalne, državne i oligarhijske Hrvatske od one obične, narodne i slavljeničke. Prva je, da ne bude zabune oko opredjeljenja, lažna, prolazna, druga je stvarna, jako vrijedna i neprolazna, piše Marko Ljubić za HKV.
Ničim se to nije moglo nadomjestiti, taj jaz premostiti, a pogotovo ne noćnim kninskim koncertom Prljavoga kazališta ili tisućama ljudi koji su tijekom dana došli u Knin u već tradicionalnom hodočašću.
Prljavci su zalutali u obilježavanje Dana pobjede u Kninu, jednostavno zato što oni nisu bilježnici, nego legendarni simbol nacionalnoga buđenja. Nisu oni protagonisti neke antifa urbane kulture, nego hrvatske nacionalne kulture, nisu pripadnici virtualnoga mainstreama nikada bili, niti mogu biti suprotnost Marku Perkoviću, iako su zašli ni krivi ni dužni na još uvijek tuđi teren, tuđi zbog progona Marka Perkovića Thompsona i silnih pokušaja njegove sotonizacije pri čemu se postigao kontraefekt svenacionalne identifikacije i svojevrsnoga simboličkoga monopola nad proslavama Dana pobjede.
Establishment kojemu je mjera prepoznatljivosti Mile Kekin
Oni su, i jedni i drugi, vrhunski umjetnici, nose svoju nacionalnu simboliku i vrijednosti, oni su vjesnici svaki iz svoga razdoblja nacionalne slobode, a ni Prljavci ni Thompson nikada neće pripadati establišmentu niti oligarhijama. Ostaje gorak okus da je Prljavce zbog toga što je teško ili nemoguće odbiti svirati na Dan pobjede u Kninu, establišment kojemu je mjera prepoznatljivosti Mile Kekin, zapravo vrlo ciljano pokušao zloupotrijebiti i zloupotrijebio ih je.
Dvije Hrvatske kojima smo svjedočili i svjedočimo od nastanka samostalne hrvatske države, će se morati susresti negdje, uske su staze na ograničenom prostoru, a jedna će morati nestati.
Ova iz Slunja neće.
To je autentična, pobjednička, duhovna i silna Hrvatska, koje je nepobjediva, čiji je duh bio vezivno tkivo i pokretač nacionalne epopeje ne samo i prvenstveno u olujnom zanosu devedeset pete, nego puno ranije, u ljetnim i jesenjim mjesecima devedeset i prve, kad su mladići, djevojke, žene i muškarci izvan društvenih elita, izvan povlaštenosti i izvan bilo kakvih kalkulacija i društvenih očekivanja, u tenisicama stali pred tenkove i vojnu srpsku mašineriju.
To je ta vrijednost, samo u generaciji njihove djece.
To je pretežita narodna Hrvatska.
Simbolizira ju personalno Marko Perković.
Dragovoljac, hrvatski vojnik, ratni veteran.
Umjetnik vrhunskog ranga.
Predvodnik.
Predvodnik zbog toga što se nimalo ne trudi nametnuti, ni kao dragovoljac, ni kao vojnik, kao ratni vojni veteran, kao pobjednik, kao lider, kao umjetnik, niti djeluje zabrinuto zbog toga što ga službena državna Hrvatska iz Knina, na sve načine nastoji osporiti.
Jer je svjestan da njemu i njegovome narodu ne pristaje obilježavanje.
U Slunju je Thompson pokazao zašto ga se progoni
U Slunju je Marko Perković pokazao zašto ga se kriminalizira, zašto ga se pokušava osporiti, zašto ga se progoni, zašto je smetnja navodnim urbanim, još navodnije kulturnim i u konačnici ridikuloznim prolaznicima i u urbanoj, i u kulturnoj, i u umjetničkoj, ali i u pristojnoj civilizacijskoj paradigmi, koji u tome svehrvatskom pokretu vide životnu opasnost za svoj opstanak.
I trebaju ju vidjeti, rijetki među njima racionalnom sviješću, a najveći broj instinktivnom slutnjom o svojoj bezvrijednosti, jer Marko Perković simbolizira upravo horizonte nestanka te zloćudne strukture, koja, koliko se god činila jakom zbog prisutnosti u izlozima na svakome koraku, nema nikakve šanse pred njim i njegovim armijama.
Jer nikoga ne predstavlja i njena je vrijednost – laž.
A reprezentativnost – praznina.
Moć Marka Perkovića je utoliko veća ukoliko već danas i zbog poistovjećivanja s njegovim pjesmama, stotine tisuća mladih ljudi jednostavno tu snagu imaju u sebi. A ima i on, pa su se zato susreli na postolujnom nebu nad Hrvatskom.
On ne vara, on se raduje, pjeva, toplo im se obraća, ne traži od njih da ga slijede, a oni ga slijede, ne govori „ruke gore“ kao stotine priučenih prolaznika i nadriumjetnika, ne prosi milost mase kojoj pjeva, a slijede ga bez opijata, jednostavno jer imaju taj zanosni identitetski opijat u sebi.
Opijat nastao odgojem, prepoznavanjem, sviješću o sebi, svojim korijenima, svome identitetu i narodu, i, što je najvažnije znanjem da to saznanje vrijedi, da te vrijednosti jesu – univerzalne i civilizacijske. Ni jedan civilizacija nije postojala bez uporišta u realnom identitetu, u stvarnim, opipljivim vrednotama, a trajale su točno onoliko koliko su se držale svojih vrednota.
Zbog toga je recimo Denis Latin, koliko se god pozivao na urbanu kulturu na svome Facebook profilu, bezvrijedni i neukorijenjeni prolaznik, jer kultura je prvenstveno kultura, a tek onda nosi različite oznake, a Marko Perković i njegova publika imaju i kulturnu prožetost, i identitet, i onaj urbani i neurbani, i onaj jučerašnji i onaj sutrašnji.
Što Latin – nema.
Marko Perković je autentični vrhunski umjetnik.
Kao što je autentična njegova Hrvatska kojoj pjeva.
Nema prevare, jednako kako on kaže – nema predaje.
Jer nema.
Jer ne laže.
Jer mu vjeruju stotine tisuća mladića i djevojaka, i znaju da njegov zavjet na sceni Svevišnjem Bogu i Majci Mariji nije prisega o kojoj će odlučivati ustavni sud, niti političke stranke, niti savjetnici.
To što on radi je – molitva.
Kad Marko Perković uz mikrofon na sceni govori o Bogu i Majci Božjoj, on ne pjeva samo, on moli. Duboko i iskreno, i to se vidi.
Sudionik jedinstvenoga duha i osjećaja
On suvereno vlada scenom, pri čemu nije gospodar nego sudionik jedinstvenoga duha i osjećaja, koje samo predvodi, a ne nameće, jer ih je ukomponirao i utjelovio svojom umjetničkom ingenioznošću s dubokim osjećajem i prepoznavanjem svoga naroda. On se ponaša kao vladar zbog poruke svoje publike i svijesti o bliskosti, a ne zbog trendovske prisile. Njegove pjesme, stihovi, melodija njegovoga benda, nenametljivost izvedbe, njegov stas, izgled lica bez grča i napora, bez naučene stereotipske rokerske poze i fraze, njegov glas koji s jednakom snagom i uvjerljivošću zrači kad šalje zastrašujuću poruku nadmoći i odlučnosti „bandi četničkoj“, isto snažno i moćno širi dušu i puni prsa kad pjeva prekrasnu ljubavnu pjesmu, kad s punim osjećajem osobnosti veliča svoje neurbano, ali duhovno neprovincijalno podrijetlo pričom o vilama, vucima i hajducima, kad najavljuje kupreškoga Ivana s tisuću momaka, kad opjevava hrvatsku Bosnu, vjeru u Boga, zanosnu Liku, Istru, Slavoniju i Hercegovinu.
Njegova svijest o neurbanom dijelu identiteta je uvjerljivo univerzalna i duhovno nadmoćna svakome provincijalizmu tako nakrcanom u svemu što potpisuju recimo današnji kulturnjaci, ali i cijeli virtualni mainstream u Hrvatskoj, a snaga nad osporavateljima jest u tome što tom sviješću s lakoćom savladava svaku pomisao provincijalizma i ismijava bez zločeste namjere duhovno siromaštvo osporavatelja, čiji je provincijski i neokolonijalni mentalitet dostigao zastrašujuće razmjere prije svega po te ljude i postao identitetsko obilježje navodnih urbanih kulturnjaka i umjetnika.
Marko Perković ne treba izmišljati, jer zna da to što jest vrijedi, oni moraju jer se boje svojih korijena. A zbog toga straha – mrze.
Vrhunski umjetnik
U svakoj pjesmi je Marko Perković jednostavno – vrhunski umjetnik.
Njemu zbog toga ne trebaju promotivni spotovi na HRT-u, koji, pokušavajući ga ignorirati, jako gubi, jer jednostavno ne zavrjeđuje nužnu prepoznatljivost i uvjerljivost, nema snagu predaje, niti može realno i racionalno govoriti o ispunjavanju programskih sadržaja koje s vladom svako pet godina rukovodstvo HRT-a potpisuje kao nekakav nužni nacionalni informativno- kulturni i filmski program.
Taj sporazum je državna politika.
Bez Marka Perkovića oni mogu svašta ispuniti, postići, ali nikada neće biti nacionalna hrvatska televizija.
I nisu to.
Naime, tako dolazimo na onu virtualnu i praznu Hrvatsku.
Novinari koji su plod nesretnih okolnosti
Latin, Periša Čakarun, Ana Jelinić, Hrvoje Zovko te Renato Kunić, nisu čisto ljudski krivi jer ne znaju i ne smiju se ponašati kao novinari, niti od novinarstva i profesionalnosti ovise njihove trenutne pozicije. Oni su i profesionalno i osobno – plod vrlo nesretnih okolnosti.
Njih su imenovali zato što su kreatori poretka prepoznali u njima da ne valjaju, a ne zato što zrače znanjem i kompetencijama te integritetom, pa rade nevaljalosti jer duguju svoje pozicije nevaljalcima, izazivaju nered jer nemaju profesionalni integritet, i, nisu slučajno tu gdje jesu.
Zato su oni prije svega ljudski gledano žrtve, a tek onda društveni i sistemski nevaljalci koje treba kao ljude žaliti, a kao urednike na HRT-u bez milosti potjerati s pozicija na kojima blamiraju i struku i pojam informiranja. Jer, njihov informativni program na Dan pobjede bio je nakon cjelovitoga praćenja zapravo program obilježavanja nečega što je važno samo za Knin, po istoj matrici kao što se srpska agresija svodi samo na Ovčaru i Škabrnju.
Dubinski, to je duboko nepoštivanje baštine Oluje, kao što je i svođenje hrvatske žrtve na Ovčaru i Škabrnju svođenje srpske agresije na – jedan ili dva incidenta.
Neshvatljivo je da na Dan pobjede kojim se slavi oslobođenje, ne samo zemlje, nego i egzistencijalno hrvatskoga naroda, ni jedne riječi nije izrečeno o operacijama koje su dvije gardijske brigade HVO-a sa specijalnom policijom izvodile u Bosni i Hercegovini, kako bi vezale sve srpske snage u BiH i spriječile Mladića da pritekne u pomoć Srbima u Hrvatskoj.
Ni riječi.
Zašto?
Zato što ti ljudi nemaju blage veze da je ratište u BiH i u Hrvatskoj strateški jedno ratište od čije je potpune sinkronizacije ovisio opstanak hrvatskoga naroda.
To se na dan proslave epske pobjede ne smije zaboraviti.
Kao što se ne smije dogoditi ako je nešto tako epohalno svehrvatsko kao što je Oluja u informativnome programu HRT-a tijekom cijeloga dana, a pogotovo tijekom protokola u Kninu ne javljaju reporteri iz svih krajeva Hrvatske sa slikom atmosfere među tim ljudima.
Kakva je takva je.
Novinar s refleksom ili slobodni urednik bi ili događaje ili pustoš na ulicama hrvatskih gradova na Dan pobjede uslikao i poslao bez komentara kao kritiku svojoj državi, jer – to mu je praiskonski posao.
Ali, novinari i urednici koje spominjem, ne smiju pokazati da je car gol.
To je njihov prvenstveni zadatak, a ne informiranje.
Mainstream su Marko Perković i Hrvatska iz Slunja
Pomalo je žalosno bilo gledati neuvjerljivost Andreja Plenkovića usprkos osobnome šarmu koji kao čovjek ima, jer njegova neuvjerljivost proizilazi iz njegove karijerne baždarenosti, svijesti da je ipak nešto drugo od onoga čovjeka s kojim se rukuje i sjeda jesti grah, samo zbog toga što je njegov karijerni cilj potpuno istisnuo njegove ostale potencijale, jer je svu osobnost podredio tome cilju. Nije Plenković neupotrebljiv s tim svojim sposobnostima i slabostima, ali, da bi se njegove potencijale moglo nacionalno usmjeriti, iskoristiti, da bi njegov vijenac ruža pred spomenikom u Kninu bio istinski vrijedan i postao vijenac koji neće nakon što ruže uvenu za dva dana komunalci odnijeti na otpad, mora se dramatično promijeniti i shvatiti da su mainstream – Marko Perković i Hrvatska iz Slunja.
Jedini, stvarni, istinski, moćni i nepobjedivi mainstream.
Jer je nogama čvrsto na hrvatskoj zemlji.
I pjeva, ne damo svoje, a tuđe je prokleto.
Međutim, Plenković to ne može!
Državne ruže moraju u vijencu na Dan pobjede i nacionalne zahvalnosti biti – nacionalne politike, a neće uvenuti niti biti za komunalni otpad, ako budu vrijedne i utemeljene na istinskoj pretežitosti.
Samo i jedino one.
Bez njih nema ni poštovanja, zahvalnosti niti odanosti, nema ni snage u riječima da će ovaj put vlada i džava obraniti Oluju, jednako kao što je Oluja obranila Hrvatsku.
A u govoru govori o velikosrpskoj Miloševićevoj agresiji, što je i sadržajno i formalno potpuno netočno, bilo bi smiješno, kad ne bi bilo opasno i širom otvaralo vrata aktualnim agresivnim nasrtajima iz Srbije uz pomoć subdržavne pete kolone u Hrvatskoj o prirodi i karakteru rata, te odgovornosti za rat.
Zaboga kako pogrešno!
Čime će to ova vlada obraniti Oluju?
S kojim snagama?
Od koga?
S novim jedinstvom!?
Jedinstvom onih koji su pucali jedni na druge, pri čemu i danas i jedni i drugi na državnim pozornicama ponavljaju da su imali i opravdanje i razloge i pravo na to. I od toga što su radili, nastavljaju graditi na Markovu trgu, nove političke pozicije.
A samo su jedni prava Hrvatska.
Treba li pitati je li to Pupovac?
Tko će to ujediniti, zašto i na čemu u konačnici?
Nitko, nikada i ni na čemu.
Niti se smije to ujediniti.
Plenkovićeva slika i prilika
Ne može Plenković pokrenuti Hrvatsku uz HRT koji je on supotpisao, koliko se god njegovi stranački ili lobistički apologeti, manirom nekadašnjega amnestiranja Tita od zala u nacionalnom sjećanju, pričama o tome kako nije znao, kako bi on to spriječio, jer je jasno da se bez njegovoga plana i kadrovske vizije – baš ništa ne radi.
Sve, baš sve što je dobro i što je loše, u ovoj vlasti i današnjim državnim politikama potpisuje Plenković, pa je tako program HRT-a koji smo gledali na Dan pobjede pod idiotskom sintagmom javnoga servisa ili javne televizije a zapravo državne televizije i nacionalne institucije prvoga reda, prije svega slika i prilika Plenkovića.
Samo njega.
A urednička hijerarhija koju u ovom slučaju valja imenima pobrojati, počevši od Katarine Periša Čakarun, Ane Jelinić, Hrvoja Zovka do Renata Kunića, pokazali su samo jučerašnjim programom da su obični mediokriteti, društveno-politički radnici kao nazad pedeset godina, politička potrčkala i antiteza profesionalnoga novinarstva, koji uredničke i novinarske kriterije podređuju političkim očekivanjima, a ne vrednovanju događaja o kojima moraju izvijestiti naciju.
Zato nisu smjeli iskoračiti iz Knina, zato nisu smjeli ni spomenuti Slunj i očekivani veličanstveni događaj, zato stotine događanja koje su priređivale grupe dragovoljaca, navijačkih skupina diljem Hrvatske nisu našle mjesta u informativnim emisijama.
To ne bi sebi dopustio nitko tko drži do svoga pozivnoga integriteta.
Takvu profesionalnu sramotu.
Takvu sliku te virtualne Hrvatske, institucionalizirane i opasno odnarođene oligarhije nije mogao spasiti ni legendarni hrvatski bend Prljavo Kazalište.
Jer rupetina je golema.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
